Postovi

Prikazuju se postovi od srpanj, 2018

Šta su rekli, a i ne znaju da su rekli...

...a možda to samo istina progovara iz njih. Djeca rođena one godine kad je došla demokratija i kada su „naši“ konačno došli na svoje, sada imaju 27-28 godina, završili su ili nisu završili fakultete, neki su i masterirali... ako su u srodstvu, makar i najdaljem, sa demokratama imaju posao i to u državnoj upravi ili nekom od „naših“ javnih preduzeća i imaju osiguranu sadašnjost, a ako sve bude kako treba i budućnost (makar još osam godina)... oni su sigurno, pouzdano i odano glasali već nekoliko puta, naravno uvijek za „naše“... ili nisu glasali jer su nezaposleni, bezidejni, bezvoljni, nezainteresirani... ili, pak, ne žive ovdje.
Njihovi roditelji (oni koji nisu demokrati) godinama su obijali pragove i potucali se od biroa za zapošljavanje do rada na crno, a ako su i ulovili neki „bijeli posao“ rade za 400-600 KM, u najboljem slučaju 800, ako su uopće prijavljeni onda je to na minimalac i na toliko im se izdvajaju nameti na platu i nameti iz plate... oni koji se nisu snašli kubure n…

Samo da kažem...

Kažem: „Najlakše je uspostaviti pravila. Najteže je – ili, jedva moguće – osigurati njihovo provođenje i poštivanje.“ Reći ćete: „Ni to nije teško... imaju sankcije, imaju... imaju kontrolori...“ Odgovorit ću: „Dobro... a po kojim kriterijima će se birati kontrolori? Ko je taj koji će odrediti kriterije za odabir, imenovanje i postavljenje kontrolora? I, ko će kontrolirati kontrolore?“ Uzvratit ćete: „Imaju... postoje pravila... sve lijepo piše... pročitaš, formiraš komisiju, staviš u funkciju...“ Mogao bih nastaviti: „I to dobro..., ali koje su kompetencije imenovatelja komisije? Jesu li oni najbolji u toj oblasti i tom poslu za koji imenuju komisiju? Što će im komisija ako su oni najbolji...“ ali neću jer bi se ova igra mačke i miša ovako mogla otegnuti u nedogled ili makar do tačke u kojoj ćemo se složiti da se ne slažemo ili zajednički zaključiti da su imenovatelji izabrani na nekim izborima, a onda ćemo doći do toga da niti su najbolji, niti su kompetentni, niti su stručni... ne…

Čemu da se nadamo

Nedvojbeno je jasno da je Bosni i Hercegovini potreban potpuno novi narativ koji će na neki način promijeniti otužnu – da ne kažem katastrofalnu – sliku zemlje, ponajprije u očima njenih stanovnika, a tek onda kod onih koji se, navodno, za njenu sudbinu pitaju samo toliko da papagajski, robotizirano ponavljaju da je budućnost zemlje u dogovoru političkih predstavnika njenih naroda i respektivnih (etnonacionalnih) stranaka.

No, čemu da se nadamo od tih „političkih predstavnika“ ako oni ni za kampanju kojom bi trebali dobiti izbore nisu bili u stanju smisliti ništa bolje od pozivanja u pomoć rahmetli Alije Izetbegovića, obećavanja boljitka / blagostanja u (ne)doglednoj budućnosti, više plate i penzije za ovoliko ili onoliko godina, dijeljenja dobronamjernih(?!) savjeta putem otvorenih pisama i, naravno, na svaki način zbijanja etnonacionalnih redova... Odnosno, u najkraćem, prodavanje starih jaja pod nove bubrege. Od osam očekivanih sedam je poznatih kandidata za jednu od tri pozicije …