Edin Urjan Kukavica

Vjerni Bogu, vjerni Bosni / Franjevci i sufije – čuvari duše Bosne Franjevci su uvijek bili „vjerni Bogu i vjerni Bosni“, kako bi rekao pokojni fra Petar Anđelović, dok se dolazak sufija na tlo Bosne i Hercegovine, također, veže za vrijeme mnogo prije pojave Osmanlija i islama kao zvanične, državne religije. No, ono što je važnije jeste da se i za jedan i drugi oblik duhovnosti, služenja Bogu, može vezati istinska težnja u smislu razvijanja duha tolerancije i zajedništva u ovoj zemlji, piše Faruk Vele u tekstu objavljenom na portalu TV N1. Duhovni tragovi Profesor Franjevačke teologije u Sarajevu fra Ivo Marković, objašnjavajući ovaj fenomen, naglašava važnost teme, kako on kaže, odlučujućih duhovnosti na području i u povijesti Bosne. "Naime, te duhovnosti su temeljni okvir svega duha, svih duhovnosti i kultura koje su oblikovale dušu Bosne. Svakako tu spada franjevačka duhovnost kao jedna od temeljnih odrednica katoličkoga duha, te, kako ste spomenuli, duhovni po

Bosnom i Hercegovinom, u inat Ustavu, ne vladaju ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Ostali... Bosnom i Hercegovinom vladaju strah i laž. Strah ne vlada samo međunacionalnim odnosima nego, prije svega, unutarnacionalnim jer svako protivljenje dominantnom etnonacionalističkom narativu u najmanjem, (do)nosi optužbe za nacionalnu izdaju, a potom i sve druge vidove izravnog i neizravnog pritiska, uglavnom egzistencijalne prirode. A što se tiče laži, njih ima nekoliko vrsta. Najveća laž na koju smo svi kolektivno i pojedinačno nasjeli je da u Bosni i Hercegovini postoje tri strane. Nikada nisu postojale! Oduvijek su postojale samo dvije: za i protiv Bosne i Hercegovine. Iz prva četiri pasusa sami zaključite ko je protiv a ko za BiH, uključno i ove k'o fol građanske, lijeve, nezavisne, pravedne, narodne... A jedna od najglupljih je ona da građanska Bosna i Hercegovina ide na štetu bilo koga, pa i vječito minoriziranih ili majoriziranih Hrvata... Čega se boje Hrvati u Bosni i Herce

Bajram je, 22. august 2018. godine ili 11. zu-l-hidždže 1439. godine po hidžri, ali muslimani nemaju previše razloga za slavlje, radost i veselje, smatra šejh Edin Urjan Kukavica. Ističe da su mnogi prejeftino prodali svoj integritet za ovaj svijet i njegove blagodati te da u današnje vrijeme ništa nije jeftino osim obraza, a i on se mora prodati da bi stomak bio pun. Razlog zbog kojeg bi slavlje trebalo izostati je što su muslimani, ističe, u najgoroj situaciji u svojoj savremenoj historiji: podijeljeni su po svakom zamislivom i nevjerovatnom osnovu, ne da se ne vole, premda bi trebali biti kao braća, nego se mrze kao najgori dušmani, ono što je jednima sveto, drugi smatraju svetogrđem, ono što je jednima skupo, drugi prodaju u bescijenje, ono u što jedni vjeruju, drugi smatraju krivovjerjem. "U zemlji sa nešto više od tri miliona stanovnika više od pola miliona je nezaposlenih, gotovo četiri stotine hiljada penzionera, niko ne zna koliko je onih koji se eufemistički na

...a možda to samo istina progovara iz njih. Djeca rođena one godine kad je došla demokratija i kada su „naši“ konačno došli na svoje, sada imaju 27-28 godina, završili su ili nisu završili fakultete, neki su i masterirali... ako su u srodstvu, makar i najdaljem, sa demokratama imaju posao i to u državnoj upravi ili nekom od „naših“ javnih preduzeća i imaju osiguranu sadašnjost, a ako sve bude kako treba i budućnost (makar još osam godina)... oni su sigurno, pouzdano i odano glasali već nekoliko puta, naravno uvijek za „naše“... ili nisu glasali jer su nezaposleni, bezidejni, bezvoljni, nezainteresirani... ili, pak, ne žive ovdje. Njihovi roditelji (oni koji nisu demokrati) godinama su obijali pragove i potucali se od biroa za zapošljavanje do rada na crno, a ako su i ulovili neki „bijeli posao“ rade za 400-600 KM, u najboljem slučaju 800, ako su uopće prijavljeni onda je to na minimalac i na toliko im se izdvajaju nameti na platu i nameti iz plate... oni koji se nisu snašli kubure

Kažem: „Najlakše je uspostaviti pravila. Najteže je – ili, jedva moguće – osigurati njihovo provođenje i poštivanje.“ Reći ćete: „Ni to nije teško... imaju sankcije, imaju... imaju kontrolori...“ Odgovorit ću: „Dobro... a po kojim kriterijima će se birati kontrolori? Ko je taj koji će odrediti kriterije za odabir, imenovanje i postavljenje kontrolora? I, ko će kontrolirati kontrolore?“ Uzvratit ćete: „Imaju... postoje pravila... sve lijepo piše... pročitaš, formiraš komisiju, staviš u funkciju...“ Mogao bih nastaviti: „I to dobro..., ali koje su kompetencije imenovatelja komisije? Jesu li oni najbolji u toj oblasti i tom poslu za koji imenuju komisiju? Što će im komisija ako su oni najbolji...“ ali neću jer bi se ova igra mačke i miša ovako mogla otegnuti u nedogled ili makar do tačke u kojoj ćemo se složiti da se ne slažemo ili zajednički zaključiti da su imenovatelji izabrani na nekim izborima, a onda ćemo doći do toga da niti su najbolji, niti su kompetentni, niti su stručni... ne

Nedvojbeno je jasno da je Bosni i Hercegovini potreban potpuno novi narativ koji će na neki način promijeniti otužnu – da ne kažem katastrofalnu – sliku zemlje, ponajprije u očima njenih stanovnika, a tek onda kod onih koji se, navodno, za njenu sudbinu pitaju samo toliko da papagajski, robotizirano ponavljaju da je budućnost zemlje u dogovoru političkih predstavnika njenih naroda i respektivnih (etnonacionalnih) stranaka. No, čemu da se nadamo od tih „političkih predstavnika“ ako oni ni za kampanju kojom bi trebali dobiti izbore nisu bili u stanju smisliti ništa bolje od pozivanja u pomoć rahmetli Alije Izetbegovića, obećavanja boljitka / blagostanja u (ne)doglednoj budućnosti, više plate i penzije za ovoliko ili onoliko godina, dijeljenja dobronamjernih(?!) savjeta putem otvorenih pisama i, naravno, na svaki način zbijanja etnonacionalnih redova... Odnosno, u najkraćem, prodavanje starih jaja pod nove bubrege. Od osam očekivanih sedam je poznatih kandidata za jednu od tri pozicij

Najkraći odgovor bi bio: zato što se u takvoj Bosni (i Hercegovini) oni vraćaju u početno agregatno stanje... negdje sa dna kace iz koje su iskočili kao bitni i važni nacionalci. Duži odgovor je nešto složeniji...   Najprije... o papci i nacionalcima (2014) Sad je, dakle, konačno jasno: Sejdić (Dervo) i Finci (Jakob) su najgori od svih! Zašto? Zato što sve vrijeme trajanja mrcvarenja kojemu su posudili svoja prezimena, njih dvojica – i oni koji su ih na to nagovorili – znaju da su principi provođenja presude Europskog suda za ljudska prava u Strazburu odavno dogovoreni (neki kažu čak prije tri godine) i da „ nema nikakvog spora da će se svi građani BiH moći biti kandidati za člana Predsjedništva BiH i moći naći u Domu naroda“. Drugim riječima, ono što nije riješeno nema nikakve veze sa presudom "Sejdić - Finci", nego sa „ultimatumom HDZ-a BiH, a i zamolbom(?) međunarodne zajednice“ bez čega „nema dovoljno ruka da se u Parlamentu usvoje dogovoreni principi sprovo