Samo da kažem...

Kažem: „Najlakše je uspostaviti pravila. Najteže je – ili, jedva moguće – osigurati njihovo provođenje i poštivanje.“ Reći ćete: „Ni to nije teško... imaju sankcije, imaju... imaju kontrolori...“ Odgovorit ću: „Dobro... a po kojim kriterijima će se birati kontrolori? Ko je taj koji će odrediti kriterije za odabir, imenovanje i postavljenje kontrolora? I, ko će kontrolirati kontrolore?“ Uzvratit ćete: „Imaju... postoje pravila... sve lijepo piše... pročitaš, formiraš komisiju, staviš u funkciju...“ Mogao bih nastaviti: „I to dobro..., ali koje su kompetencije imenovatelja komisije? Jesu li oni najbolji u toj oblasti i tom poslu za koji imenuju komisiju? Što će im komisija ako su oni najbolji...“ ali neću jer bi se ova igra mačke i miša ovako mogla otegnuti u nedogled ili makar do tačke u kojoj ćemo se složiti da se ne slažemo ili zajednički zaključiti da su imenovatelji izabrani na nekim izborima, a onda ćemo doći do toga da niti su najbolji, niti su kompetentni, niti su stručni... nego su samo nečiji rođaci i da je za sve kriva politika! ...I da ništa od ovoga nema smisla.

Mogao bih isto tako postaviti jednostavno pitanje: „A gdje je tu sloboda?“ Sloboda je Bogomdano, iskonsko, neupitno, neotuđivo... pravo i potreba svakog svjesnog čovjeka..., ali, onda bi mi se sigurno neko nasmijao, podsmješljivo mahnuo glavom prema meni (kao, čuj ovoga... gdje on živi... izvini, nisam te prepoznao...) ili samo rezignirano odmahnuo rukom sa ili bez komentara: „Sloboda je... sloboda je ograničena pravilima i zakonima kojima se definira civilizacijsko dosegnuće... kolega... I sloboda i pravila su mač sa dvije oštrice; ni previše slobode, ni previše pravila nisu dobri... S jedne strane, insistiranjem na slobodama umanjuje se uloga i značaj pravila ali se istovremeno skreće u anticivilizacijskom pravcu, ka 'mjestu' na kojem je sve dozvoljeno. S druge strane, kolikogod se pravilima doista, uspostavlja sistem i uređuje svijet... previše pravila zasigurno vodi prenapregnutosti od i iz koje se ne može očekivati ništa dobro...“

Jasno je, sloboda je: dopušteno unutar granica pravila... No, pitanja su: 1. „Ko je taj koji određuje granice i pravila i granice pravila?“ i 2: „Postoji li 'zlatni rez' između slobode i pravila?“

Odgovori su: 1. Bog! ...znajući za slabost(i) Njegovih stvorenja Uzvišeni Bog je Navlastito odredio pravila, a stvorenjima ostavio slobod(n)u volju da ih se pridržavaju ili ne pridržavaju. Sve drugo je prisila, a prisila je zabranjena (haram)! i 2: Postoji! Svijest, savjest, vrline, samokontrola... osnovni elementi onoga što se ovdje podsmješljivo naziva 'slobodoumljem'.

Btw (by the way ili usput, uzgred)... u islamu je sve što opija u velikim količinama zabranjeno i u malim... Odnosi li se to i na vlast?

U nekoliko navrata pisao sam o slobodi...

August 2014.:

Situacija u našoj zemlji je takva da izbjegava svakom pokušaju definiranja i gotovo je nemoguće pronaći smislene riječi kojima bi se opisala na odgovarajući način. Gotovo da nema domena i oblasti ljudskog djelovanja koji nisu dovedeni do paradoksa. Ako sumnjate, spomenite se bilo kojeg i uvidjet ćete da on u stvarnosti funkcionira tačno onako kako, ustvari, ne bi trebao. Zašto je to tako? Zato što se koristi svaka prilika da se problematizira ono što uopće nije problematično kako bi se skrenula pažnja sa stvarnih problema; nikoga ne zanimaju činjenice; bitno je da se po nekome pljuje i da odnekud zapuše smrdljivi lahor tabloidskog sukoba.
Nadalje, kada bi se u Bosni i Hercegovini primijenio bilo koji od pozitivnih zakona kojima se reguliraju slobode, prava i zabrane ugrožavanja jednih u odnosu na druge, treće... i obratno, od zakona o slobodi govora preko bilo koje konvencije o ljudskim pravima do zakona o zabrani raspirivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje – koji se, doduše, ne provode ni u neuporedivo „naprednijim“ zemljama od naše – teško da bi iko od novinara do političara ostao nesankcioniran. U svakom slučaju, sve se vrti oko nekoliko ideja i pojmova u rasponu od „opće dobro“ do „sloboda“. Smije li opće dobro biti prepušteno slobodnoj (a moralno upitnoj) volji i prosudbi bilo koga, birkorate, nacionaliste, demokrate...Ponovo, zašto? Zato što su, u Bosni i Hercegovini zloupotrijebljeni svi demokratski mehanizmi, od zaštite osnovnih ljudskih prava do slobode govora, demokratija graniči sa anarhijom te se neukusno često prelazi granica zdravog razuma iscrtana činjenicom da moja prava prestaju tamo gdje nečija drugo počinju. Osim toga, sloboda govora je toliko obesmišljena da se i otvoreni, javni pozivi na linč i ubistvo smatraju slobodom govora.
Pluralizam mišljenja samo je naziv za imaginarnu pojavu iz prošlosti ili budućnosti i, po svemu sudeći, najbolji način i put da pojedinac postane nacionalni izdajnik?  Kako? Lahko! Najprije javno (po)kažete da imate mišljenje, potom ga negdje (is)kažete i ako se, kao što je normalno, pokaže da se to mišljenje razlikuje od mainstreama već ste na pragu žigosanja sramotnim žigom i na samom rubu provalije proglašenja narodnim/nacionalnim neprijateljem. Poželjno je da, pritom, budete pripadnik upravo te narodne/nacionalne skupine kojoj ćete biti neprijatelj, jer, logično je da pripadnici drugih/ostalih nacionalnih skupina misle drukčije o vašoj, kao što je potpuno nelogično da vi mislite drukčije od „većine“.
Pojam „većine“ je naročito doveden do apsurda: prije svega, većina je manjina (odziv na izbore je najneposredniji dokaz ove teze), a odmah potom „manjini“ se - za hatur „većini“- uskraćuju sva prava! Naravno, osim prava da se ili priklone „većini“ ili šute. Teze se toliko često mijenjaju i miješaju da više niko ne zna šta je teza, ali svi znaju da je apsolutna: apsolutističko vlasništvo „većine“ odnosno nametanje volje „većine“ bez obzira je li riječ o političkoj, nacionalnoj ili vjerskoj „većini“! Pritom, ponavljam, treba imati na umu da je i sam pojam „većine“ kranje upitan, jer podaci o izlaznosti na izbore relativiziraju svaki oblik ovog pojma.
I, normalno, u BiH se posljednjih stotinu godina sve vrti oko nacije. No, i u tom domenu stvari niti su jednostavne, niti su homogene, niti su onakve kakve na prvi pogled izgledaju. Prije svega, za definiranje nacije potrebna je nacionalna svijest, a za formiranje nacionalne svijesti potrebni i dovoljni uvjeti su nacionalna ideologija i nacionalna institucija/stranka, odnosno politički subjekt. To dvoje trebali bi „izroditi“ nacionalnog lidera i pokret. Lider bi – osim nužnosti da bude moralna verikala i primjer dostojanstvenog ugleda – trebao biti posjednik odgovora na dva pitanja: šta i kako?
I ovdje je ključni pojam „svijest“, makar i nacionalna. Nacionalna svijest kod Bošnjaka postoji samo u tragovima i nedovoljno i neadekvatno domišljenim manifestacijama na razini ispada koje – sve – nanose više štete nego što donose koristi. Razlog za to je krajnje i opasno jednostavan: Bošnjaci nemaju ideju države! Dokaz za to je broj prijavljenih kandidata za ceremonijalnu i gotovo potpuno obesmišljenu funkciju člana Predsjedništva BiH. Nadalje, većina srpskih političara – jedan, naravno, prednjači - svojom bahatošću, nepristojnošću, demonstracijom sile, prijetnjama i argumentima snage i straha (zbog onoga što su u stanju pokrenuti, započeti i provesti, a na čemu su utemeljili „republiku“), odrađuju jednu od posljednjih (zamišljenih) faza zaokruživanja etnički čistog prostora, srpske države/teritorija u BiH s ciljem ostvarenja sna o svim Srbima u jednoj državi. Što se tiče onih „trećih“ – ko god oni bili, Hrvati ili ostali – u Bosni je uvijek bilo dobro biti treći, jer „dok se dvojica svađaju...) koriste priliku da i zvanično legitimiziraju pravo na vlastitu državu u državi i tim zahtjevom diktiraju sve ostale tokove u zemlji.
Bilo kako bilo, ne znam ni je li to više uopće tajna, makar i javna, jasno je da su svi i sve – od demokratije, politike, naroda, nacije... – postali samo puko sredstvo za beskompromisno bogaćenje malog broja ratnih i poslijeratnih profitera. Nema tu previše ni politike, ni naroda, ni nacije, a demokratiju da i ne spominjemo. Ne možemo očekivati da će se svi odjednom, svojevoljno i rado odreći onoga čime održavaju ravnotežu straha među svojim podanicima ili makar dijela, ako ne svih, blagoslova koje su u ime Boga samo za sebe i svoje nagomilali; ne možemo očekivati da će neko magičnim štapićem ili crvenim, plavim, zelenim... dugmetom pokrenuti i ispod tepiha izvaditi sve što ovi ljudi jedni o drugima znaju i čime jedni druge drže „u šahu“; ne možemo očekivati ni da će se niotkud pojaviti veliki, dobrodušni duh koji će proglasiti mir, bratstvo i jednakost... Sve su to stvari za koje se moramo sami izboriti: osmjeliti, organizirati, izabrati i krenuti, ako ne ispočetka, a ono bar od neke referentne ravni ili linije koju sami povučemo.
Heretično je – i na rubu javnog linča i/ili nacionalnog samoubistva – poželjeti da ovom zemljom zavlada bilo ko (kako god se on ili ona zvao/zvala) samo da stanje u njoj počene najprije ličiti, a odmah potom i biti normalno. Žudim za vremenom kad političari i manekenke neće biti najpoznatije ličnosti u zemlji, a kada će herojima postati pisci, pjesnici i znanstvenici.

Decembar 2014.:

Sloboda i pravo

Sloboda govora u Bosni i Hercegovini zagarantirana je Ustavom i zakonima i nema nijednog zvaničnog dokumenta kojim bi ta sloboda bila ugrožena ili kojim se abolira cenzura, zabranjuje slobodni pristup informacijama ili dostupnosti bilo kojem svjetskom mediju, uključujući nove medije, internet i socijalne mreže. Bosna i Hercegovina je među prvima u regionu dodatno garantirala slobodu medija, usvajajući Zakone o zaštiti od klevete (kojima je dekriminalizirana kleveta) i Zakon o slobodnom pristupu informacijama, a uspostavljena je i Regulatorna agencija za komunikacije.
Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iznad je zakona i Ustava zemlje, a to podrazumijeva i obavezno poštivanje Člana 10. Konvencije, kojim su garantirane slobode govora. Kao članica Vijeća Europe, Bosna i Hercegovina je obavezna poštivati sve Preporuke Vijeća Europe o slobodi izražavanja, slobodi istraživačkog novinarstva, slobodi političke debate i satire... Međutim, činjenica je da ljudima ne treba puno da određenu slobodu ili zajamčeno pravo – bilo šta – veoma brzo i iznimno lahko pretvore u dijametralnu suprotnost i iskoriste kao sredstvo manipulacije, zbunjivanja, potpirivanja netrpeljivosti, diskriminacije, huškanja i mržnje. Tome, naravno, umnogome doprinosi stanje odnosa i situacija u složenoj i brojnim problemima opterećenoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, ali, više od toga, raskoš komunikacionih, medijskih i drugih sredstava te posebno, anonimnost koju ta sredstva omogućavaju i osiguravaju. Pučki rečeno, oni su, uz crne hronike, najbolja potvrda teze o komparativnim razlikama stanja i situacije prije i poslije rata prema kojoj se prije rata „moglo svugdje leći, ali se nije smjelo svašta reći“, a poslije rata se „može svašta – sve – reći, ali se malo gdje smije leći“. U takvim okolnostima i takvo pripremljenoj podlozi, ponovo se aktuelizira iznimno negativna pojava koja, nažalost, ovdje nikada nije ni prestajala: govor mržnje.
Šta je, ustvari, govor mržnje? Može li se govor mržnje svesti na puku enciklopedijsku definiciju prema kojoj je to „usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje“? Jesu li to samo „oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla“? Naravno, definicije su obuhvatne, komplicirane i napose podložne različitim, pa i zlonamjernim tumačenjima. Stoga, problem definitivno nije gdje nešto počinje, nego gdje završava, odnosno, gdje prestaje sloboda govora, a počinje govor mržnje?
Jasno je da nijedna osobna i kolektivna sloboda i pravo nisu apsolutni i da moraju prestajati tamo gdje počinju nečije tuđe slobode i prava; tako, ni sloboda govora i izražavanja nije pravo bez granica, jer mora prestati tamo gdje počinje govor mržnje.
Trebalo bi da svako ljudsko biće već rođenjem postane posjednik ili korisnik ljudskih prava i sloboda, osmišljenih i dizajniranih tako da mu omogućavaju razvoj u osobu koja je sretna, doprinosi društvu i ostvaruje maksimume svojih potencijala u cilju ostvarenja vlastite uloge u kojoj bi doprinosila razvoju i napretku društvu. Tim pravima trebalo bi biti omogućeno da samostalno, temeljem općeprihvaćenih socijalnih normi, odlučujemo što nam se sviđa, a što ne i s čime ćemo se slagati, a sa čime nećemo. Ostvarenje tih nije potpuno dok god isto pravo nemaju svi ljudi. Naravno, to su idealni, da ne kažem, laboratorijski uvjeti koji umnogome podsjećaju na Utopiju. U praksi je malo toga tako idealno. Neuporedivo češće se vlastito pravo i sloboda, pa i govora, definira individualnim kriterijima i osobnim zamislima koji se najčešće manifestiraju tako da ljudi vjeruju kako imaju pravo utjecati na slobodu drugog pojedinca ili pojedinke, samo zato što se s oni ne slažu s njihovim stavom i mišljenjem. Malo ko, ako iko, razmišlja o tome da uskraćivanjem prava i sloboda drugima, automatski sebi oduzimamo upravo ta prava i slobode, a to su osnovni preduvjeti za nastanak društva u kojem se ne voli i ne gradi, nego mrzi i ruši!
Voljeti svoje ne podrazumijeva mrziti tuđe. Upravo, obrnuto. No, kod nas je i to kompliciranije nego što riječi mogu dočarati. Ako za tren, ukoliko je to uopće moguće, po strani ostavimo međunacionalne rasprave i razmirice, i koncentriramo se na samo jedan nacionalni korpus – bilo koji – vidjet ćemo da i unutar njega/njih postoje elementi totalitarizma i isključivosti u kojima su sva sredstva dozvoljena.
Voljeti narod, naciju, zemlju i državu, imati viziju njihovog razvoja i napredovanja drukčiju od preovlađujućeg diktata... ne znači biti protivnikom; provokativnost, kritika i sugestija nisu neprijateljski čin nego pozitivno korištenje slobode mišljenja i prava na slobodan govor i izražavanje, te neprocjenjiv doprinos individue razvoju i napretku kolektiviteta. Primjena bilo koje definicije je komplicirana i složena obaveza u kojoj je odgovornost onih koji su zaduženi za njeno provođenje najveća. Nažalost, puno smo apsolutizama naslijedili iz prethodnih i umnogome prevaziđenih sistema; još više smo ih razvili monarhističkim sklonostima i autokratskim teorijama vlasti. Oni koji su zaduženi za osiguravanje uvjeta i okolnosti za primjenu i provođenje prava i sloboda često su inicijatori i/ili presuditelji i egzekutori ukidanja prava i sloboda; „volju za moć“ mora kontrolirati moć volje, volje da se prihvati da drukčije, ne znači ni pogrešno ni neprijateljski.
George Orwell je još birvaktile rekao: „Ako sloboda uopće postoji, onda je to pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti.“ I nastavlja: „Sporo učiš, Winstone.“
„Šta da radim? Šta ću drugo nego vidjeti ono što mi je pred očima? Dva i dva su četiri.“
„Ponekad, moj Winstone. A ponekad su pet. Ponekad, tri. Ponekad su sve to odjednom. Moraš se više truditi. Nije lahko postati razuman. Jer, kako uopće znamo da su dva i dva - četiri? Ili da gravitacija djeluje? Ili da je historija nepromjenjiva? Ako i prošlost i stvarnost postoje samo u našem umu, a um je moguće kontrolirati – šta onda?“
„Postoji istina i postoji neistina, i ako si na strani istine, makar i protiv cijelog svijeta, nisi lud. U vrijeme opće (samo)obmane – govoriti istinu je revolucionarni čin.“

Maj 2017.

Pravo na izbor vlastitog puta ne može se uzeti

Sloboda nije Božje sjeme pa da ti ga neko da / sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom / sloboda nije krilatica reklamnog panoa / konstruktivna kritika postojećeg stanja / sloboda je...uzmi je!
Sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme / sloboda nije pometanje ideološki bilo kakve norme / sloboda nije jednostavan domaći zadatak / ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi / sloboda te čeka! Uzmi je! (Branimir Johnny Štulić)

Djelovanje i politika

Svijet nikada nije imao dovoljno dobro i dovoljno univerzalno definiranu slobodu. Za većinu je oduvijek sloboda bila i jeste samo riječ koju koriste usput, u skladu sa potrebama i okolnostima, fraza bez jasnog značenja, određenja i, pogotovo, sadržine. Za Dostojevskog sloboda je pomalo opasna jer će "slobodni um i znanje (ljude) zavesti u takve prašume i dovesti pred takva čuda i nerješive tajne da će jedni od njih, nepokorni i svirepi, uništiti sami sebe; drugi će, jednako nepokorni ali slabi, uništavati jedni druge, dok će treći, oni koji ostanu, slabi i nesretni, dopuzati do naših nogu i zavapiti: 'Da, vi ste bili u pravu, jedino ste vi znali njegovu tajnu, i mi se vraćamo vama, spasite nas od nas samih'." Za Montesquieua "politička sloboda građanina sastoji se u onoj mirnoći duha koja potječe iz spoznaje o vlastitoj sigurnosti. A da bi se ona posjedovala, nužno je da ustrojstvo društva bude takvo da se njime osigura građanima da se ne moraju bojati drugih građana. Sloboda je pravo činiti sve što zakoni dopuštaju, ako bi i jedan građanin mogao činiti ono što oni zabranjuju ne bi bilo više slobode ni za koga, jer bi i drugi prisvojili istu vlast."
U gotovo istom smislu Elisabeth Anderson kaže da "(demokratska jednakost podrazumijeva) da društveni uslovi življenja slobodnog života znače biti u odnosu jednakosti sa drugima! Jednaki nisu (i ne mogu biti) predmet proizvoljnog nasilja ili fizičke prisile od drugih, nisu marginalizirani od drugih, nisu eksploatirani od drugih, nisu dominirani drugima, ne žive po milosti tuđih volja što znači da upravljaju svojim životima sopstvenim voljama, slobodni su da osiguraju pravičnu vrijednost njihovog rada, slobodni su da učestvuju u politici i značajnim institucijama civilnog društva... a sve to, zajedno, je sloboda. Osim toga, jednaki nisu predmet kulturnog imperijalizma: oni su slobodni da prakticiraju sopstvenu kulturu, pod uvjetom poštovanja svačijeg tuđeg."
Eh sad... Hanna Arendt kaže da je "sloboda, gdje god je postojala kao opipljiva realnost, uvijek bila prostorno ograničena što se, naročito, pokazuje u domenu najznačajnije i najelementarnije od svih negativnih sloboda, slobodi kretanja. Ono što je istina za slobodu kretanja u najvećoj mjeri važi za slobodu općenito. Sloboda u pozitivnom smislu moguća je samo među jednakima, a sama jednakost nipošto nije univerzalno važeći princip nego je primjenjiv samo sa ograničenjima i, čak, unutar prostornih ograničenja. Ako izjednačimo ove prostore slobode sa samim političkim domenom, bit ćemo skloni da mislimo o njima kao o otocima u moru ili oazama u pustinji. Polje gdje je sloboda uvijek bila znana kao činjenica svakodnevnog života, je sfera politike. Čak i danas, znali to ili ne, pitanje politike i činjenica da je čovjek obdaren darom djelovanja mora uvijek biti prisutno u našem umu kada govorimo o problemu slobode; jer djelovanje i politika, jedine su stvari koje ne bi mogli ni zamisliti bez da i pretpostavimo da sloboda postoji i teško da možemo dotaći i jedno političko pitanje bez, prešutno ili izričito, doticanja pitanja čovjekove slobode. Štaviše, sloboda nije tek jedan među mnogo problema i fenomena političke sfere prikladno govoreći, kao što je pravda, ili moć, ili jednakost; sloboda, koja tek u vremenima krize ili revolucije postaje neposredni cilj političkog djelovanja, jeste uistinu razlog zašto ljudi uopće žive zajedno u političkoj organizaciji. Bez nje politički život kao takav bio bi besmislen. Raison d'etre politike je sloboda, i njegovo polje iskustva je djelovanje."
"Sloboda, u vezi sa politikom, nije fenomen volje. Radije, to je sloboda da se pozove nešto u postojanje čega nije bilo prije, što nije bilo dato, čak ni kao predmet kognicije ili mašte i što stoga, strogo govoreći, ne može biti znano. Ljudi su slobodni toliko dugo koliko djeluju, ne prije niti poslije; jer biti slobodan i djelovati je isto. Ali status slobode nije automatski slijedio iz čina oslobođenja; slobodi treba, pored pukog oslobođenja, zajednica ljudi i potreban joj je zajednički javni prostor da ih sretne u politički organiziranom svijetu u kojem svaki od slobodnih ljudi može umetnuti sebe riječju i djelom."
"Mi smo toliko navikli da slobodu i zakonodavstvo i pravo razumijevamo kao naredbe i zabrane čije je jedino značenje da zahtijevaju pokoravanje, da prelahko zaboravljamo izvorni karakter zakonodavstva. Svo zakonodavstvo prije svega stvara prostor u kojem važi, a taj prostor je svijet u kojem se možemo kretati u slobodi. Sloboda je u politici. Jer aktivnost samoupravljanja i društvene vrijednosti koje to zahtijeva jeste aktivnost u kojoj mi najpotpunije realiziramo naše prirode, i sloboda je to samoostvarenje."

Šansa za bolje

Ciceron kaže da je "samo mudrac slobodan", a Platon da se "od slobodnog čovjeka ne može napraviti rob " jer sloboda nije u tome da može činiti sve što želi, nego u tome da ne mora činiti ono što ne želi. Je li na to mislio Mehmed Selimović kad je rekao da "čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem"? Jer, pobuna nije nikakav zahtjev za svemoćnom slobodom. Naprotiv, ona vodi proces protiv svemoćne slobode. Pobunjenik hoće da se prizna činjenica kako sloboda ima granice gdje se nalazi neko ljudsko biće, jer je granica upravo moć pobune tog bića.
Kako god bilo, ako sloboda uopće postoji, onda ona nije ništa drugo nego pravo i šansa da budeš bolji i da učiniš sve što je u tvojoj moći da i drugima bude bolje ili makar jednako dobro kao i tebi čak, ili, naročito ako pritom trebaš ljudima reći ono što ne žele čuti. Ozbiljnom čovjeku može se uzeti sve osim posljednje od ljudskih sloboda – pravo na izbor stava u bilo kakvim datim okolnostima, pravo na izbor vlastitog puta. A to je demokratija.

Još jednom, btw... steroidi su haram!