Edin Urjan Kukavica

U okruženju u kojem živimo, nažalost i, moram reći, očekivano, stvari su se promijenile samo nagore... Svjesni promašenosti vlastitih politika te svih zloupotreba koje je partokratija omogućila, a mnogi iskoristili u smislu bogaćenja po svaku cijenu i na svaki mogući način, te pada popularnosti i izvjesnog gubitka pozicija, etnonacionalni političari odlučili su konstatnu krizu koju zbog njih živimo već duže od 20 godina izdići na novu razinu: latentnog sukoba, dodatne blokade funkcioniranja ionako jedva funkcionalnih i jedva smislenih institucija države, zaoštravanja na unutarnjem planu i održavanja tog "vrućeg stanja" u nedogled. Opasnost za jedinog igrača S druge strane, poznajući političke aktere u našoj zemlji, nisam sasvim uvjeren u stvarnost kriza koje proizvode etnonacionalne politike i političari... Svakodnevno sam u komunikaciji sa građanima iz svih dijelova zemlje, često putujem i po zemlji i po regionu, družim se i razgovaram sa ljudima... Još nisam doživi

Pretpostavljao sam da nije puno očekivati makar malo osnovne ljudske pristojnosti čiji bi osnov mogao počivati na tome da ne činiš drugima ono što ne želiš da oni čine – ili su činili – tebi... Neki Ernst Kasirer kaže da je čovjek „simbolična životinja“ odnosno da pored fizičke patnje, osjeća i duševnu patnju izazvanu simbolima, a ponižavanje je proširivanje svireposti sa fizičkog na psihološko polje patnje: “Ponižavanje je mentalna svirepost“. Svako društvo koje pretenduje da bude pristojno mora iz svojih institucija da iskorijeni, pored fizičke svireposti i uzroke mentalne svireposti, koja je nerijetko katastrofalnija od fizičke. Najčešća manifestacija ponižavanja je odbacivanje iz zajednice jer je većina ljudi sklona iskazati i pohvaliti se pripadnošću nekoj većoj skupini / zajednici te, odbacivanje ima za uzrok ponašanje prema osobi kao da je životinja ili predmet, ili ponašanje prema ljudima kao da su  niža bića. Svako ko ne pripada zajednici po mjeri onih koji imaju m

Već duže vrijeme pokušavam savremenu Bosnu i Hercegovinu smjestiti na dvije kartice teksta, između velikog početnog slova prve i tačke na kraju posljednje rečenice. Razmišljam o definicijama, makar i opisnim, u koje bi mogla stati ova, naša Bosna i Hercegovina sa svim njenim specifičnostima i posebnostima, a da, pritom, na svaki način izbjegnem postojeće koje su se uvriježile ne samo u jeziku nego i u psihi i intelektu naciona i ostalih te, tako, postali okoštali okviri – čak, kriteriji – koje je iznimno teško, ako je uopće moguće, na bilo koji način narušiti, a kamoli promijeniti. Naravno da nisam uspio. Nije to pošlo za rukom ni puno pametnijim od mene pa što bi meni. No, to me, naravno, nije ni pomelo ni spriječilo da pokuša(va)m. U našoj zemlji – Bosni i Hercegovini, da ne bi bilo zabune – možete biti šta god hoćete, koliko god vam duša ište i kad god vam naumpadne: četnik, ustaša, ISIL-ovac, sklapati predizborne i postizborne koalicije i saveze s kim god hoćete, kao prip