Edin Urjan Kukavica

Bosnom i Hercegovinom, u inat Ustavu, ne vladaju ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Ostali... Bosnom i Hercegovinom vladaju strah i laž. Strah ne vlada samo međunacionalnim odnosima nego, prije svega, unutarnacionalnim jer svako protivljenje dominantnom etnonacionalističkom narativu u najmanjem, (do)nosi optužbe za nacionalnu izdaju, a potom i sve druge vidove izravnog i neizravnog pritiska, uglavnom egzistencijalne prirode. A što se tiče laži, njih ima nekoliko vrsta. Najveća laž na koju smo svi kolektivno i pojedinačno nasjeli je da u Bosni i Hercegovini postoje tri strane. Nikada nisu postojale! Oduvijek su postojale samo dvije: za i protiv Bosne i Hercegovine. Iz prva četiri pasusa sami zaključite ko je protiv a ko za BiH, uključno i ove k'o fol građanske, lijeve, nezavisne, pravedne, narodne... A jedna od najglupljih je ona da građanska Bosna i Hercegovina ide na štetu bilo koga, pa i vječito minoriziranih ili majoriziranih Hrvata... Čega se boje Hrvati u Bosni i Herce...

...a možda to samo istina progovara iz njih. Djeca rođena one godine kad je došla demokratija i kada su „naši“ konačno došli na svoje, sada imaju 27-28 godina, završili su ili nisu završili fakultete, neki su i masterirali... ako su u srodstvu, makar i najdaljem, sa demokratama imaju posao i to u državnoj upravi ili nekom od „naših“ javnih preduzeća i imaju osiguranu sadašnjost, a ako sve bude kako treba i budućnost (makar još osam godina)... oni su sigurno, pouzdano i odano glasali već nekoliko puta, naravno uvijek za „naše“... ili nisu glasali jer su nezaposleni, bezidejni, bezvoljni, nezainteresirani... ili, pak, ne žive ovdje. Njihovi roditelji (oni koji nisu demokrati) godinama su obijali pragove i potucali se od biroa za zapošljavanje do rada na crno, a ako su i ulovili neki „bijeli posao“ rade za 400-600 KM, u najboljem slučaju 800, ako su uopće prijavljeni onda je to na minimalac i na toliko im se izdvajaju nameti na platu i nameti iz plate... oni koji se nisu snašli kubure ...

Kažem: „Najlakše je uspostaviti pravila. Najteže je – ili, jedva moguće – osigurati njihovo provođenje i poštivanje.“ Reći ćete: „Ni to nije teško... imaju sankcije, imaju... imaju kontrolori...“ Odgovorit ću: „Dobro... a po kojim kriterijima će se birati kontrolori? Ko je taj koji će odrediti kriterije za odabir, imenovanje i postavljenje kontrolora? I, ko će kontrolirati kontrolore?“ Uzvratit ćete: „Imaju... postoje pravila... sve lijepo piše... pročitaš, formiraš komisiju, staviš u funkciju...“ Mogao bih nastaviti: „I to dobro..., ali koje su kompetencije imenovatelja komisije? Jesu li oni najbolji u toj oblasti i tom poslu za koji imenuju komisiju? Što će im komisija ako su oni najbolji...“ ali neću jer bi se ova igra mačke i miša ovako mogla otegnuti u nedogled ili makar do tačke u kojoj ćemo se složiti da se ne slažemo ili zajednički zaključiti da su imenovatelji izabrani na nekim izborima, a onda ćemo doći do toga da niti su najbolji, niti su kompetentni, niti su stručni... ne...