Čemu da se nadamo

Nedvojbeno je jasno da je Bosni i Hercegovini potreban potpuno novi narativ koji će na neki način promijeniti otužnu – da ne kažem katastrofalnu – sliku zemlje, ponajprije u očima njenih stanovnika, a tek onda kod onih koji se, navodno, za njenu sudbinu pitaju samo toliko da papagajski, robotizirano ponavljaju da je budućnost zemlje u dogovoru političkih predstavnika njenih naroda i respektivnih (etnonacionalnih) stranaka.

No, čemu da se nadamo od tih „političkih predstavnika“ ako oni ni za kampanju kojom bi trebali dobiti izbore nisu bili u stanju smisliti ništa bolje od pozivanja u pomoć rahmetli Alije Izetbegovića, obećavanja boljitka / blagostanja u (ne)doglednoj budućnosti, više plate i penzije za ovoliko ili onoliko godina, dijeljenja dobronamjernih(?!) savjeta putem otvorenih pisama i, naravno, na svaki način zbijanja etnonacionalnih redova... Odnosno, u najkraćem, prodavanje starih jaja pod nove bubrege. Od osam očekivanih sedam je poznatih kandidata za jednu od tri pozicije u kolektivnom „Šefu države“ – Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Žalosno ili smiješno

Redom... „oživljavanje“ rahmetli Predsjednika i korištenje njegovog imena u (pred)izbornoj kampanji svjedoči o njegovoj veličini i ugledu koji uživa u velikom dijelu bošnjačkog glasačkog tkiva, naročito onog starije generacije, ali istovremeno i svejednako o potpuno suprotnom utisku koji njegovi politički potomci i nasljednici imaju u istom tom korpusu. Nakon pokušaja podvaljivanja „stare snahe pod mladu nevjestu“ što je bio – kažu – samo ringišpil koji je poslužio samo za to da sa njega (ot)padne kandidat sa neupitno većinskom podrškom najvećeg dijela stranačke baze, najstarija bošnjačka stranka (ona koja goni udesno) je u skladu sa samopripisanom - ne naročito pohvalnom atribucijom (ko se još hvali time da je star?) - kao kandidata promovirala u svakom smislu stari kadar / kadrove. Bilo je iznimno teško razlučiti – još je – koji od dvojice koji nisu spali sa stranačkog nesigurnog ringišpila ima manje dimenzija ili čije su dimenzije pliće; činjenica je da obojica imaju dužinu i širinu ali je isto tako činjenica da nijedan od njih nema dubinu. Nadalje, za makar jednog od njih može se (po)tvrditi da ima dioptriju dok drugi nema, što, tvrde iskusni okulisti, kazuje da s njegovim očima nešto nije u redu jer čovjeku u tim godinama mora početi slabiti vid te mora makar početi nositi naočari za čitanje. Ono što je (bilo) zajedničko obojici jeste činjenica da nijedan nema viziju... ni medicinsku ni političku.

Druga najstarija bošnjačka stranka – dakle, starija od najstarije s tom razlikom da ova goni malo ulijevo (ali vrlo malo gotovo neznatno) – jedva se odlučila kako, na koji način izabrati vlastitoga kandidata, potom su tog kandidata jedva ubijedili da je upravo on kandidat, potom su – budući da najbliži pretpostavljeni i saradnici u tome nisu uspjeli – angažirali svekoliko članstvo da ga ubjeđuje i na kraju su ga uspjeli ubijediti. Da nije muško – makar pojavno – moglo bi se govoriti o prenemaganju po ugledu na seoske mlade... Ne znam zašto ali nekako se kroz ovaj tekst stalno provlače snahe, nevjeste i mlade... Možda to ima, a možda i nema neki dublji značaj ali je svakako u skladu sa europskim gender i nekim drugim politikama čije skraćenice i akronime nikako ne mogu da upamtim (imaju veze sa ritmičnim slaganjem suglasnika)... No, ako se u cijelu priču uključe još neke dame ili nešto u tom smislu, očekivati je znakovito zanimljiviju predstavu.

Potpuno neočekivano i niodakle, ničim izazvan, osim možda pobudom da pokaže da još nije rahmetli i da se na njegov put ne mogu pozivati bez prethodnih konsultacija s njim da im ne bi dolazio u san (ne znam imaju li ovi novi stari lijevi pravo vjerovati u Budući svijet i život poslije smrti?!) otvorenim pismom prepunim dobronamjernih savjeta javio se bivši lijevi predsjednik i nagovorio se svojim nasljednicima po svakom osnovu osim nacionalnog, jer u toj lijevoj stranki taj jednostavno nema smisla. Volio bih znati, a znamo još neke koji bi voljeli iako su svi izgledi da ćemo moći samo nagađati, da li bi i rahmetli Predsjednik isto učinio svojim sljedbenicima da je živ?!
U istom smislu i kontekstu je i obećavanje blagostanja za nekoliko godina – osim što iz sjećanja priziva neka ranija, vrlo slična obećanja – ukazuje na ekstremno nepoštivanje inteligencije ono malo ljudi zdravog razuma koji su još ostali u zemlji... Zar zaista misle da se niko, a kamoli svako, neće upitati: „Dobro... a šta ćemo do tada? Od čega ćemo živjeti do blagostanja od 1.200 ili 1.450 KM?“ Ili, makar: „Koliko će 1.450 KM vrijediti 2026. godine, odnosno, šta će se za te pare tada moći kupiti?“ No, to vjerovatno uopće nije ni bitno... (ako) ko preživi, pričat će.
Osim ovoga čuli smo i tiradu obećanja koja se malo ili nimalo ne razlikuju od onih prethodnih godina i ranijih izbora. Međutim, ne znam jeste li primijetili, nismo čuli nijedan spomen smanjenja plata, nadoknada, dnevnica, odvojenih života, putnih troškova izabranih dužnosnika i odabranih službenika.

Što se ostalih kandidata i jedne kandidatkinje tiče... oni me ponajviše podsjećaju na onaj crnogorski vic kad je vrabac sreo glistu pa će jedno drugom: „Đe si sokole sivi?!“ – „A đe si ti gujo ljuta?!“ Odnosi li se ovo na (mostarskog) sokola i (laktaškog) orla? Da... upravo na njih dvojicu koji su na slobodi ne samo zbog pomanjkanja dokaza nego prije svega zbog manjka testosterona ili viška estrogena u nadležnim institucijama, što nas opet dovodi do priče o snahama i nevjestama odnosno priči o izmima kojih se (valjda svako i u svakom sistemu) toliko gadi i gnuša: materijalizmu, komercijalizmu, primitivnom i barbarskom hedonizmu, klijentizmu, nepotizmu / familijarizmu (nastavite nabrajanje)... i sve to u industrijskim razmjerama s jedne strane i silne rezigniranosti i velikog straha s druge strane.

Ništa nije smiješno

Moglo bi se reći da je ponuda očekivana, nemaštovita i poprilično siromašna. Zašto je to tako?
Umjesto mladih, zdravih, slobodoumnih, inovativnih, obrazovanih i načitanih... politikom se u Bosni i Hercegovini bave uglavnom opskurne skupine poznanika, (ne)prijatelja, drugova, ostarjelih ali pameti ne prispjelih, neiživljenih pubertetlija, sinova pred udaju i kćeri za ženidbu, stručnjaka za ništa, eksperata za „nema ničega“ i doktora nauka iz oblasti „đe ba, ono nestalo“... u najkraćem, nimalo lijepa i ni na koji način poželjna gomila koja je isplivala i održava se na površini samo zahvaljujući nečinjenju, te stoga i bez ikakve želje, volje i namjere da bilo šta mijenjaju.
Prošlost ne možemo mijenjati ali zato je budućnost – koliko-toliko – u našim rukama. U čijim „našim“? Pa, vašim... No, stvari baš ne izgledaju (pre)svijetlo.

„Europa nema više strpljenja za Bosnu i Hercegovinu, a to korumpiranim političarima u BiH najviše i odgovara. Bosna i Hercegovina je danas i zadnjih 20 godina država u koju se ne ulaže zbog političkog stanja, nacionalizma, korupcije, nedostatka pravne države i feudalnog ekonomskog sistema. Nacionalizam je otrov za ekonomski i svaki drugi razvoj. Bh. političari već godinama svjesno unazađuju narod te zemlje i nažalost taj narod za njih glasa jer su 'njihovi'. Bolje biti 'svoj' i gladan nego europski i ne samo sit nego i napredan. Međutim, svi koji žive u BiH biraju svoju stvarnost i ta stvarnost je slika tih birača, te zbog toga 'Europu' sve manje, ako uopće, interesiramo zato što ih podsjećamo koliko smo mali, marginalizirani i zatvoreni u svoj začarani krug provincijalizma.
Kako bi se pokrenula sa pozicije u kojoj se nalazi, Bosna i Hercegovina mora krenuti smjerom razvoja od lake industrije, preko IT sektora do šumarstva i poljoprivrede za što je potrebna transparentna ekonomska politika sa uređenom pravnom državom gdje nije važno ni ko je babo ni ko je stric. Nažalost, država koja 40 posto svog BDP-a dobija iz dijaspore – a pritom ni na koji način ne koristi ekonomski, ljudski i svaki drugi potencijal dijaspore za razvoj domaće privrede – nema sektorskih snaga, ali ima školovanu i kvalitetnu, obrazovanu radnu snagu i stručni kadar koje – ponovo, nažalost – izvozi što će Bosnu i Hercegovinu koštati idućih 30 godina tapkanja u mjestu“..., otprilike je slika stanja u zemlji viđena iz „Europe“.
Najveće zlo koje su bosanskohercegovački „političari“ uspjeli nanijeti – uopće nije bitno namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno – jeste da su uspjeli politiku (i sav onaj pojmovnik koji su pritom koristili uključno i patriotizam) ogaditi normalnim ljudima. Jedino veće zlo od toga – a počelo je i ishod je istog „uspjeha“ – skrbi činjenica da se politikom gotovo isključivo bave ljudi neupitnih nekvaliteta, sumnjivih namjera i vrlo upitnih moralnih karakteristika. Štaviše, zbog toga se normalnim / običnim ljudima bavljenje politikom (riječima momka od oko 28 godina kojega bi – da je sreće kao što nije – ova zemlja i stanje u njoj trebali zanimati više nego mene) „kosi sa njegovim temeljnim, osnovnim, suštinskim životnim i moralnim načelima“ (citat završen).
Ili, riječima jednog vjerskog dostojanstvenika (govoreći samo o svojoj pastvi): „Ljudi su se umorili od te korupcije koja vlada, nejednakosti pred zakonom, te izluđivanja kroz čudnu birokraciju u administraciji. Javnost uporno čini da se ljudima zgadi ova zemlja i život u njoj...“, dodajući kako sve ovo „predugo traje“ i da je „stalno napeto stanje u javnosti i stvaranje nesigurnosti te nepostojanje jednakopravnosti zamorilo ljude“. Ovim se, makar dijelom, završava odgovor na pitanje čemu se možemo nadati.