Edin Urjan Kukavica

Političari su svagdje isti: obećat će da će sagraditi most i ondje gdje rijeka ne prolazi. (Nikita Hruščov)  Ako vam se čini da na političkoj sceni Bosne i Hercegovine vlada neko čudno ozračje – mislim, čudnije nego sve ono na što smo do sada navikli – ponajviše nalik odmjeravanju Rudonje i Šaronje (radije, rudonja i šaronja) potpuno ste u pravu.  Stvarnost nam se sve više razlikuje od realnosti. U riječi kojima tražimo opravdanje za totalne neshvatljivosti više ni sami ne vjerujemo i slušajući se šta i kako mislimo i rjeđe, govorimo i sami ostajemo zbunjeni... odgovori na pitanja koja sebi postavljamo zvuče više tužno i smiješno nego neuvjerljivo. Čini se da nas i naše vlastite, a kamoli tuđe dosadašnje priče sve manje impresioniraju ili zanimaju. Štaviše, i oni su se počeli gubiti u njima... do mjere da nemaju pojma šta pričaju. Uopće nije pitanje šta je ušlo u ljude... Nije čak ni pitanje šta je iz njih izišlo; nažalost, to je previše očigledno... zlo i naopako. Pitanje

Važno je samo ono čemu politika ne može stati na put . Načelno, protivim se bilo kakvim – svim – generaliziranjima ali su ponekad manifestacije, radije simptomi, mišljenja i stavova uprimjereni pojavama toliko očigledne da se (generaliziranje) ni na koji način ne može izbjeći.  Naime, prečesto pokleknemo pred očevidnim i ne vidimo suštinsko i ne znamo šta ćemo "dan poslije".  Političke, državotvorne i sudbinske posljedice Naša je sadašnjost prepuna arhaizama, neologizama i lokalizama… upotrijebljenih bez stila, otmjenosti, elegancije i, naravno, ikakvog a kamoli vrhunskog umijeća, izgovorenih ustima dojučerašnjih – i sutrašnjih – potpunih anonimusa bez ikakvog, a kamoli kvalitetnog zaleđa u profesijama iz kojih su se upustili u “politiku”, bez potrebnih ili makar dovoljnih znanja o bilo čemu i za šta bilo, notorno nesposobni definirati bilo šta izvan vlastitog, isključivo materijalnog interesa, zastrašujuće nevoljni priznati grešku, neaktualizirani i nerealizirani

Malo za ovce, a malo i za čobane.

Da je pravilo da je "komedija = tragedija + vrijeme" tačno, to bi značilo da ćemo se, izvjesno, svemu ovome nekada u budućnosti smijati premda nam sada ništa, ali baš ništa nije smiješno... Bilo kako bilo, za sada imamo tragediju i to u nekoliko činova... u toku je drugi a najavljuje se i treći, kažu, završni jer će njime sve priče o legitimnom predstavljanju naroda / nacija i zaštiti vitalnih nacionalnih interesa... definitivno pasti u vodu... i, ako Bog da, ugušiti se u njoj. Samozvani političari (nema tu politike koliko stane pod nokat), koji se surovo i bezobrazno već bezmalo četvrt stoljeća besramno iživljavaju nad Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, ni na koji način nisu niti su ikada bili predstavnici naroda za što se izdaju i prodaju. Oduvijek su samo predstavnici političkih organizacija, skupina, zajednica osnovanih s namjerom osvajanja mogućnosti ovladavanja i raspolaganja javnim resursima ove jadne zemlje, ustoličenja i troniziranja sebe i članova svoji

Naime, od rata naovamo prepun sam psihičkih poremećaja od anksioznih – osjećaja panike, naglih i nepredvidivih napada straha praćenih teškoćama disanja, osjećajem blize smrti do najrazličitijih fobija, kažu, bezrazložnih ali jakih strahova od različitih predmeta i situacija; da i ne spominjem opsesivno-kompulzivne poremećaje, od različitih misli koje me progone i ne mogu ih se riješiti, do obavljanja različitih aktivnosti koje gotovo prisilno moram ritualno stalno obavljati; imam i neke disocijacijske poremećaje tako da povremeno izgubim kontakt sa stvarnosti, ali, hvala Bogu, sve ostale mentalne karakteristike nekako sačuvam. Doduše, ponekad potpuno promijenim svoj vlastiti identitet i nekako preuzmem tuđi. Ljekari smatraju da su svi moji poremećaji posljedica teških trauma iz djetinjstva i mladosti, od prije nekih tridesetak godina kad su počele neke posve neobične promjene. Patim od selektivne amnezije odnosno, gubitka nekih sjećanja i pamćenja, ali to znam od čega je – od ranjava

Govorništvo ili retorika  je umijeće ili tehnika govorne komunikacije – dojmljivog, uvjerljivog izražavanja – s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika u bilo što oslanjajući se na činjenicu – na koju ukazuje i Aristotel – da između istine i zablude (naročito u politici i pravu) postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. Premda se u različitim historijskim dokumentima nalaze tragovi o njegovanju načina govora i izraza u različitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih savjetnika, poslanika, svećenika i zagovornika različitih interesa, retorika je djelo grčkoga duha koji razlikuje prirodno od vještačkog govorništva. Prirodno govorništvo u Homerovo doba zastupaju kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled poput Temistoklo i Periklo, čija se poruka koju je odaslao Atenjanima nakon Peloponeskog rata odnosila na poginule sunarodnja