Pretpostavljao
sam da nije puno očekivati makar malo osnovne ljudske pristojnosti čiji bi osnov
mogao počivati na tome da ne činiš drugima ono što ne želiš da oni čine – ili su
činili – tebi...
Neki Ernst
Kasirer kaže da je čovjek „simbolična životinja“ odnosno da pored fizičke patnje,
osjeća i duševnu patnju izazvanu simbolima, a ponižavanje je proširivanje svireposti
sa fizičkog na psihološko polje patnje: “Ponižavanje je mentalna svirepost“. Svako
društvo koje pretenduje da bude pristojno mora iz svojih institucija da iskorijeni,
pored fizičke svireposti i uzroke mentalne svireposti, koja je nerijetko katastrofalnija
od fizičke.
Najčešća
manifestacija ponižavanja je odbacivanje iz zajednice jer je većina ljudi
sklona iskazati i pohvaliti se pripadnošću nekoj većoj skupini / zajednici te, odbacivanje
ima za uzrok ponašanje prema osobi kao da je životinja ili predmet, ili ponašanje
prema ljudima kao da su niža bića. Svako
ko ne pripada zajednici po mjeri onih koji imaju moć rizikuju sudbinu nižih bića.
Zanimljivo je da je moćnicima to najčešći oblik odbrane od onih koji imaju samopoštovanje
i osjećaj slobode. “Ponašati se prema nekom čovjeku tako da mu se uskrati sposobnost
da bude slobodan znači odbaciti ga kao ljudsko biće. Sadista svoju žrtvu tretira
samo kao tijelo, ne videći je u aspektu slobode. Drugim riječima, ne videći je u
ljudskom aspektu. Mazohista je, komplementarno tome, čovjek koji se svom mučitelju
predstavlja kao potpuno neslobodan. Igra
koju igraju ovo dvoje / ova dvojica (manijaka) zove se poniženje.“
No, tu
se priča nipošto ne završava; manijacima je na raspolaganju cijeli set različitih instrumenata za
ponižavanje od kompromitiranja integriteta, ucjena gubitkom posla, pritiskom na
porodicu, izmišljenim aferama... odnosno svakim vidom egzistencijalne ugroženosti
kojima nasilnik kod žrtve izaziva osjećaj potpune bespomoćnosti. Na otpor slijedi
još veće poniženje koje se čak ponekad ne može ni fizički izdržati. Suicid je često
izlaz iz ovakve situacije. To je situacija u kojoj su država i njene institucije
zločinci i ubice. Ali ko će suditi sudiji? Jedna od najgorih manifestacija nepristojnog
društva je gubitak osjećaja stida. Ljudi više nemaju ni najminimalniji prag osjetljivosti
na gaženje časti i dostojanstva. Pristaju na sve. Može se sa njima trgovati, od
njih praviti doušnici, poltronstvo je normalno stanje, a samopoštovanje iluzija...
Pritom, treba imati na umu da samopoštovanje nije povoljna slika o sebi. Koliko
je samo ljudi koji su poznati po tome da sebe veoma visoko cijene... ali su spremni
da puze pred svakim ko je u poziciji moći i ko bi mogao za njih nešto da učini.
Puzanje ili puženje je oblik ulagivanja u kome se neko servilno ponaša prema drugim
ljudima da bi im dao lažno osećanje nadmoći i tako obezbedio zadovoljenje sopstvenih
interesa. Puzavci ponižavaju sebe da bi postigli druga preimućstva po cijenu svog
samopoštovanja“ (Margalit)
Je li puno
očekivati od društva u kojem živite da vas poštuje? Naravno da jest, pogotovo od
onih koja u osnovi nemaju neophodni minimum
poštovanja i pristojnosti prema građaninu i temelje se na premisi da je neko u prednosti
u odnosu na sve ostale temeljem nečega što ničim nije zaslužio, nije zaradio, nije
mogao birati... i, iskreno, nisam siguran čemu „to“ služi?!
Pristojno
društvo opravdava postojanje ljudskih prava koja štite ljudsko dostojanstvo, „ljudska
prava su formalni zaštitnik ljudskog dostojanstva te su, samim tim, i moralna“ ali,
to također zahtijeva i postojanje građanskih prava, koja se trebaju ostvariti u
praksi, a ne samo na papiru. U pristojnom društvu stoga ne postoje
drugorazredni građani. Također, pristojno društvo ne smije razvijati i
podržavati simbole koji su direktno (eksplicitno ili implicitno) upereni protiv
drugih građana – za to su odgovorne institucije, te se kroz takve simbole može
naročito uočiti prisutnost institucijskog ponižavanja. Za pristojno društvo
također nije dovoljno da bude samo tolerantno. Tolerantno društvo jamči
neponižavajuće institucije, ali na mikroetičkoj razini (međuljudski odnosi) ne
jamči sprječavanje ponižavanja. Pluralno društvo ispravlja propuste
tolerantnog. U njegovom pojmu sadržana je vrijednost konkurentnih oblika života
odnosno, oni se ne samo toleriraju već i ohrabruju.
U
pristojnom društvu glavnu ulogu imaju društvene institucije čije su jedinice
mjere snobizam, privatnost, birokratija, društvo blagostanja, nezaposlenost i
kažnjavanje. Snobizam je ekskluzivizam i predstavlja institucijsko ponižavanje,
ne u smislu da se provodi u ime društvenih institucija, nego zbog toga što se
unutar njih odvija. Privatnost je minimalna sfera individualne kontrole
interesa i stoga svako neovlašteno narušavanje te sfere predstavlja izvor
ponižavanja u smislu ograničenja minimalne kontrole vlastitog života. Problem
birokracije je što je ona impersonalna – ona vidi ljude kao brojeve, oblike ili
„slučajeve“ – a to je vrlo sličan stav prema kojem se ljudi (ponižavajuće)
posmatraju kao objekti, ili neživa bića, ili ostali. Također, društveno
blagostanje je samo po sebi paradoksalno: u želji da spriječi ponižavanje, ono
stvara društvo „ovisnika“, koji gube slobodu izbora u korist paternalističkog
društva, koje si daje za pravo zamijeniti individualno samoodlučivanje u korist
određene koncepcije dobra. Upravo zbog toga je ono ponižavajuće, jer odrasle
ljude tretira poput djece. Slično je i s nezaposlenošću – nezaposlena osoba je
ovisna osoba i time neautonomna. Stoga pristojno društvo mora svima osigurati
mogućnost pronalaženja smislenog posla odnosno, uzeti svačije sposobnosti u
razmatranje. O kažnjavanju radije ne bih.
Dakle, društvo
koje poštuje svoje pripadnike podrazumijeva puno prava i puno slobode, a to ovdje
nije slučaj. Ali, ako već nema poštovanja i ne možemo ga očekivati od ljudi koji
– usprkos visokom mišljenju o sebi – nemaju samopoštovanja, može li makar malo
društvene pristojnosti? “Pristojno društvo je ono koje se suprostavlja uslovima
koji za njegove članove predstavljaju opravdanje da se osećaju poniženi. Jedno društvo
je pristojno ako se njegove ustanove ne ponašaju tako da ljudima koji su pod njihovom
vlašću daju valjane razloge za osećanje poniženosti. Pristojno društvo je ono koje nije izgubilo osjećanje stida“ odnosno,
društvo čiji se članovi stide ponižavanja i zlostavljanja drugih, različitih
pa, čak ni onih koji se ne slažu.
