Zato pišem i drugi eseji...
Već duže vrijeme pokušavam savremenu Bosnu i
Hercegovinu smjestiti na dvije kartice teksta, između velikog početnog slova
prve i tačke na kraju posljednje rečenice. Razmišljam o definicijama, makar i
opisnim, u koje bi mogla stati ova, naša Bosna i Hercegovina sa svim njenim
specifičnostima i posebnostima, a da, pritom, na svaki način izbjegnem
postojeće koje su se uvriježile ne samo u jeziku nego i u psihi i intelektu
naciona i ostalih te, tako, postali okoštali okviri – čak, kriteriji – koje je
iznimno teško, ako je uopće moguće, na bilo koji način narušiti, a kamoli
promijeniti. Naravno da nisam uspio. Nije to pošlo za rukom ni puno pametnijim
od mene pa što bi meni. No, to me, naravno, nije ni pomelo ni spriječilo da
pokuša(va)m.
U našoj zemlji – Bosni i Hercegovini, da ne bi
bilo zabune – možete biti šta god hoćete, koliko god vam duša ište i kad god
vam naumpadne: četnik, ustaša, ISIL-ovac, sklapati predizborne i postizborne
koalicije i saveze s kim god hoćete, kao pripadnik jednog nacionalnog korpusa;
konstitutivnog naroda i pravovjerne stranke pričati i pisati o druga dva šta
kog i koliko god hoćete, raditi u korist Amerike, Saudijske Arabije, Njemačke,
Turske, Velike Britanije, Zanzibara... voljeti Obamu više nego rođenog babu, a
Angelu više nego i majku i sve tetke zajedno, voljeti saudijskog kralja više
nego reisa (bilo kojeg), ugledati se na papu (bilo kojeg), smatrati Rusiju
pramajkom svih i svega, vjerovati da ste nastali od ćelija koje su se nekako
opametnile i odabrale postati najprije svim i svačim, a tek na kraju majmunom
pa čovjekom, zagovarati sve i svašta, od legalizacije svega do zabrane
svačega... dokle god govorite ili pišete da u vašem nacionalnom korpusu teče
med i mlijeko – sve je u redu.
Ali, ako ste, ne daj Bože, u dosluhu, ili,
dvostruko ne daj Bože, u koaliciji, makar i neformalnoj ili, trostruko – ne daj
Bože – u savezu sa vlastitom savješću, pa još, da Bog sačuva, kažete ili, gluho
bilo, napišete i potpišete da nešto ne valja, u vlasti ili opoziciji (svejedno
je) istog trena, ali samo za početak, možete očekivati da postanete „kosovac“, naime
KOS-ovac ne Kosovar, balija, četnik, ustaša, Bosanac, Hercegovac, ; (doduše, rijetko
kome naumpadne – ali i to se dogodi – da vas optuži da ste bivši li aktivni
UDBA-š, plaćenik, prodata duša, izdajnik, izrod, neznalica i džahil. Naporedo s
tim, na telefonske pozive i SMS-poruke prestat će vam se javljati i odgovarati
i oni od kojih nikada ništa niste tražili (doduše, oni od kojih jeste, prestali
su se javljati čim ste im rekli da vam treba nešto); oni koji još uvijek imaju ubilježen
vaš telefonski broj u svom mobilnom aparatu naprasno će ogluhnuti pa vas ništa
neće razumjeti, veze će stalno biti u kvaru (odatle smetnje), na prvo javljanje
bit će na sastanku ili imati hitan poziv na drugoj liniji... ako i nazovete
kasnije ili poslije, ne dajte se iznenaditi stalno zauzetom linijom.
Ničim izazvani, neko će vam obiti stan i, gle
čuda, od svega što su mogli uzeti (iako nemate gotovo ništa naročito vrijedno) „pospremiti“
samo laptop sa punjačem i pripadajućom torbicom... nije da su te stvari bile na
jednom mjestu i nije baš da su imali vremena napretek nego, nekako, kao da su
znali gdje vi to sve držite. Osim toga pospremit će i neke krajnje
personalizirane stvari s kojima neće moći učiniti ništa pa će vam se učiniti da
su ih uzeli samo da se vi ne dosjetitite da to baš i nisu bili anonimni
narkomani... Poslije toga uglavnom slijedi ozbiljno poniženje u vidu dvosatnog
ispitivanja u policijskoj stanici (neupitno neusporedivo duže nego što su
tražili provalnike) i nacereno lice predratnog milicionera koji će vas
ispratiti iz policijske stanice sa opaskom da biste „mogli biti i pametniji“ da
bi vam sve postalo kristalno jasno...
Žena će vas, u najboljem slučaju, sporazumno
(jednostrano) ostaviti, naime rastaviti se od vas zbog „neslaganja karaktera“,
a u najgorem, ostati s vama i svakodnemvno vam ispijati krv, mozak i pamet na
tanku slamčicu; djeca će vas se, u boljem slučaju, odreći, a u gorem,
proglasiti ludim i svu vašu imovinu, ako je imate, prepisati na sebe. Sud će im
to spremno odobriti, jer ste se nekad, negdje dokačili i Suda. U svakom
slučaju, ubrzo ćete, ako već niste, postati beskućnik: bilo da će vas žena
izbaciti iz stana, ili iz takta (pa ćete sami otići). Ako imate posao,
računajte da ga više nemate, a ako nemate – pomirite se s tim da ga nikada
nećete ni dobiti. Ako, kojim slučajem imate privatni „biznis“ danju očekujte
inspektore, a noću reketare; i jedni i drugi će vam zagorčavati život dok „biznis“
ne prepišete na ženu i djecu što će kod notara i na Sudu proći po ubrzanoj
proceduri; ne sekirajte se, iako odnedavno više niste normalni, proglasit će
vas „privremeno ili djelimično uračunljivim“ dok se papirologija ne završi, a
potom vas i kroz papire, vratiti vašem standardnom ludilu (za koje su, nekako,
svi odavno makar sumnjali, ako već nisu znali, ali eto, nisu se – upravo zbog
ludila – usudili reći).
Na ulici će vam dobacivati, oni koji vas poznaju
će vas mrko pogledati, a oni koji ne znaju pitati: „Ko je ono?“, da bi im oni
koji vas znaju ispričali kako vas znaju još iz osnovne škole i da nikada niste
bili s rajom, nego na svoju ruku i da ste uvijek imali bubuljicu na nosu;
poneko će pljunuti za vama, a bit će i onih koji će mahsus preći ulicu da bi
vas slučajno zakačili ramenom. Osim toga, školski drugovi iz srednje škole će se
sjetiti da ste bili narkoman, a kolege sa fakulteta da se niste trijeznili.
Nije isključeno da će vam se na fakultetu, u općini, kantonu... zagubiti
dokumenti i to tako kao da nikada niste ni postojali, a ako se i utvrdi da
jeste onda će vas procedura utvrđivanja i potvrđivanja identiteta koštati novaca,
vremena i živaca taman toliko koliko nemate ničega od toga. Ako vas odmah ne
namlate na mrtvo ime, onda možete očekivati jednu do dvije anateme i makar
jednu prijetnju smrću, a oni koji tu smrt osmisle što je moguće brutalnijom i
krvavijom mogu računati na honorar raspisan u vidu ucjene na vašu glavu dan
nakon što su vas proglasili svim i svačim.
Kao beskućnik, na roditelje, ako su vam živi,
možda ćete moći računati na jednu noć, samo toliko koliko im treba da vam se
nagovore, nakon čega ćete – ako vas ne izbace u gluho doba noći, jer „vas nisu
tako vaspitali“ – sami otići; a ako su rahmetli ili pokojni, pa se uputite na
mezar ili grob onda, ako vam se i odazovu, a neće, od njihovog „okretanja u
grobu“ niti će oni moći šta reći, niti ćete vi šta čuti, niti ćete i ako
čujete, išta razumjeti. Rodbinu i poznanike možete otpisati i prije nego vam se
bilo šta od gore spomenutog i nabrojanog dogodi, a vrlo brzo ćete se uvjeriti
da prijatelje nikada niste ni imali.
Izbacit će vas i izopćiti iz svih udruženja,
društava i vjerskih zajednica kojih nikada niste bili član; sve kreditne
kartice će vam odjednom biti odbijene, neće biti iznenađenje ako ni one za
sakupljanje bodova po trgovinskim cetrima više ne budu u funkciji. Ako još
uvijek mognete govoriti, onda računajte da ćete pričati sami sa sobom, a i to
ćete ubrzo prestati jer se ni sami, naravno, više nećete slagati sa vlastitim
mišljenjem.
Ne samo zato što je Omer Hajjam svojevremeno
rekao: "Mnoge su mudre misli ostale neizrečene jer me moje vrijeme nije
razumjelo" nego i zbog toga što se tri stvari, kažu, ne mogu ni vratiti ni nadoknaditi: odapeta strijela,
propuštena prilika i izgovorena riječ. Usuđujem se dodati: propušteno vrijeme,
protraćen život i izgubljen obraz... zbog vremena, života i obraza.
Zato pišem i drugi eseji...
