Sva naša muka na tri kartice teksta...
U okruženju u kojem živimo, nažalost i, moram
reći, očekivano, stvari su se promijenile samo nagore... Svjesni promašenosti
vlastitih politika te svih zloupotreba koje je partokratija omogućila, a mnogi
iskoristili u smislu bogaćenja po svaku cijenu i na svaki mogući način, te pada
popularnosti i izvjesnog gubitka pozicija, etnonacionalni političari odlučili
su konstatnu krizu koju zbog njih živimo već duže od 20 godina izdići na novu
razinu: latentnog sukoba, dodatne blokade funkcioniranja ionako jedva
funkcionalnih i jedva smislenih institucija države, zaoštravanja na unutarnjem
planu i održavanja tog "vrućeg stanja" u nedogled.
Opasnost za jedinog igrača
S
druge strane, poznajući političke aktere u našoj zemlji, nisam sasvim uvjeren u
stvarnost kriza koje proizvode etnonacionalne politike i političari... Svakodnevno
sam u komunikaciji sa građanima iz svih dijelova zemlje, često putujem i po
zemlji i po regionu, družim se i razgovaram sa ljudima... Još nisam doživio nikakvu
neugodnost niti sam osjetio da me neko makar pogledao poprijeko zbog moje
nacionalne pripadnosti. Ali, ono što sam osjetio u svim sredinama i među svim
ljudima je zabrinutost, nasekiranost, tuga i beznađe... sve bez ikakvog
nacionalnog predznaka.
Šta prigovaram političkim zvaničnicima? Spisak
bi bio baš podugačak... Prije svega neshvatanje da protivnici Bosne i
Hercegovine nisu toliko jaki
koliko su slabi njeni zagovornici. Dakle, slabost, neinventivnost, nedostatak
inicijative, reaktivnost, materijalnu lakomost i, naravno, korumpiranost.
Potom, odsustvo lične i društvene zrelosti, osjećaja za historijski trenutak i
manjak državničke pameti, sprečavanje formiranja političke, ideološke, bilo
kakve kompetitivne konkurencije... Konkurencija je dobra, ona je kontrolni
mehanizam kojim se ne samo onemogućava koncentracija moći nego i podstiče na
intenzivniji i bolji rad.
Bez
konkurencije probosanska politička scena ne samo da nema značajniji subjekt
nego ni ozbiljnog aktera koji je trenutno voljan i u stanju i ima kapacitet
ponuditi alternativu, drukčije mišljenje koje vodi ka istom cilju. Bez
konkurencije jedini igrač je uvijek u opasnosti da zaluta u džunglu samodopadnosti
i zablude. Posljedice su, kao što vidimo, katastrofalne, sa izvjesnim krajnjim
ishodištem u (samo) administrativnoj ili, pak, faktičkoj podjeli zemlje. Bez
konkurencije reforme i napredak su samo riječi, država maglovita predstava, a vladavina
prava i zakona, a pogotovo pravda vrlo upitni.
Ako znaju šta rade, oni su veleizdajnici
Dugoročne
posljedice ovakvog ponašanja nije teško naslutiti, ali su one toliko strašne da
ih najradije ne bih ni spominjao. No, produbljivanje ionako dubokih jazova
unutar bošnjačkog naciona, jačanje jednoumnih snaga među Bošnjacima, jačanje
ekstremno desne retorike u regionu, u Srbiji i Hrvatskoj i njihovim ispostavama
u Bosni i Hercegovini, te apsolutiziranje vlasti bez valjane kompetitivne
konkurencije sa tendencijom skretanja u neki vid nacionalnog totalitarizma,
zahtijevaju ozbiljnu pažnju i neuporedivo ozbiljniju reakciju.
Politike
u Bosni i Hercegovini, na ovaj ili onaj način završavaju rat realizirajući
ratne ciljeve, čini mi se da sam pisao o tome. Pri tome koriste sve mehanizme
koji su im na raspolaganju od ustavnih rješenja do mimikrijskih
kvazinacionalnih interesa. Isto tako, trebam napomenuti, da planeri i
izvršioci, nisu ni stranka ni stranke, nego interesno zabrinute skupine o
kojima sam već govorio. Ali, neko sa državotvornim umom trebao bi razmisliti o
tome kakva se šteta čini bošnjačkom nacionalnom tkivu i bošnjačkoj probosanskoj
politici. Možda ne znaju ni šta rade, ni u čiju korist djeluju, niti kakve
posljedice njihovi potezi mogu imati. No, to ih ne abolira od krivice za štetu
koju nanose. Ako, pak, znaju i šta rade, i za koga rade, i kakve sve posljedice
njihova djela mogu imati onda je riječ o ljudima kojima treba suditi za
nacionalnu i svaku drugu veleizdaju.
Svima
njima država Bosna i Hercegovina nije ni na kraj pameti: nacionalnim i etničkim
partokratijama, tajkunsko-političkim lobijima, nalogodavcima, izvršiocima i šićardžijama
divljačke privatizacije, pljačkašima imovine iznimno profitabilnih, a u ratu
neoštećenih preduzeća koja su nekada zapošljavala hiljade radnika, njihovim
mentorima i zaštitnicima u političkim strankama, onima koji žele rasprodati
javnu imovinu svih građana Bosne i Hercegovine, a zaradu zadržati za sebe i
uski krug uključenih; svima onima koji su se osobno ili skupno okoristili
vlastitim političkim utjecajem i/ili utjecajem na politiku ili pak,
prisvajanjem posuđenog autoriteta (u ime stranke) radi ličnog bogaćenja,
stvarne kupovine moći i postavljenja rođaka i prijatelja na profitabilna
mjesta, onima koji decenijama zloupotrebljavaju budžete, "javne
nabavke" i sve raspoložive instrumente vlasti radi ostvarivanja isključivo
lične dobiti, onima čija najbliža rodbina čini i nacionalne i državne
administracije...
Jasno
je da bi dalje nabrajanje bilo predugo, a poimenični spisak sa imenima
prozvanih bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, bio bi nepregledan. Ni
spisak protivnika bosanskohercegovačkog ujedinjenja i jedinstva i praktične
probosanske politike nije bitno različit.
Crta ispod koje se ne ide
Mogu li se Bošnjaci izdići iznad toga i
krenuti putem dijaloga i saradnje, a sve s ciljem vlastitog boljitka? Mogli bi
ali im je za to potrebno nekoliko elemenata koje bi, ako ne svi, onda većina,
Bošnjaka mogla prihvatiti kao
osnovu zajedničkog nastupa. Za to, prije svega, mora se javiti želja za
promjenom, a potom vizija ili ideja oko koje će se okupiti, rukovodstvo i vođa
koji će ih povesti ka realizaciji te ideje. Za to im je potrebna svijest o sebi
kao ozbiljnom narodu i naciji i promjena ukupnog političkog narativa na kojem
funkcioniraju.
Ništa
od toga nije moguće bez neke vrste katarze, odricanja od ponižavajućeg i
autodestruktivnog samonametnutog statusa žrtve i degradirajućeg žrtvoslovlja i
u tome nalaženja opravdanja i izgovora za sve pogrešne poteze koje je loša,
nespretna i nesretna nacionalna politika povukla u protekla dva desetljeća. Sve
to, opet, nije moguće bez unutarnacionalnog konsenzusa pa, ako hoćete, i
pomirenja i jednoglasnog nastupa.
Međutim,
Bošnjaci izgleda očekuju da im i dostojanstvo dođe u humanitarnoj pomoći, kao
donacija ili kredit ili, pak, da dođe neko sa strane i sredi nam sve situacije
ili da se stvari, nekako srede same od sebe. Neće doći i ništa neće biti bolje
samo od sebe. Ukoliko se ne iznađe način da se bošnjački političari slože oko
temeljnih stvari i ne podvuku crtu ispod koje se ne ide ni po koju cijenu, moramo
biti spremni da, bez obzira na sva hvalisanja da smo većina, budemo svedeni na
politički zanemarljivu činjenicu. Evo, i sad smo nominalno većina pa... malo
nam to, ako uopće, znači u bilo kojem, a kamoli političkom smislu.
Ne
treba biti politički genije pa temeljem stanja i situacije u zemlji zaključiti
da aktualna politika, samo je jedna, nema – da se poslužimo vojnim rječnikom
jer ovo je, doista, rat koji su ratnici završili ali političari nisu – ni
taktički ni operativni a kamoli strateški plan za izlazak i izvođenje zemlje iz
jadnog moralnog stanja i ekonomske bijede u koje se svakim danom tone sve
dublje. Ne postoji plan, sva politika svodi se na osvajanje vlasti, njeno
zadržavanje do slijedećih izbora i nastojanje za ponovno osvajanje ili
zadržavanje vlasti što sva politička nastojanja svodi na stalnu izbornu
kampanju.
Feudalni um bh. političara
Stoga
je jasno da je Bosni i Hercegovini prijeko potrebna snaga koja ima viziju
drukčije Bosne i Hercegovine, koja će njenim narodima umjesto strategije
ravnoteže straha i zaziranja jednih od drugih ponuditi strategiju suradnje i
izgradnje povjerenja, umjesto taktike "višeg cilja" u ime kojega je
dopušteno doslovno sve zamijeniti taktikom uspostavljanja veza, umjesto zamazivanja
očiju stvarima koje suštinski nemaju nikakvog učinka na poboljšanje situacije,
a kamoli socijalnog stanja običnih građana ove zemlje, operatikom djelovanja za
opću dobrobit... Sramotno je da 20 godina poslije rata imamo ceste kakve imamo,
a pričamo o autoputevima, bijedno je ljudima umjesto posla nuditi savjetnike koji
će ih sa TV ekrana zatrpavati brojkama i procentima koji, ustvari, ništa ne
znače, jadno je baviti se visokom politikom, a ne činiti ništa da se prekine
opća apatija izazvana, između ostalog, i svepristunim nepotizmom u procesu
zapošljavanja gdje su umjesto kvalifikacija presudne familijarne i političke
veze što, sve, rezultira uvjerenjem da se znanjem i poštenim radom ne može
osigurati dobar posao i kvalitetan život.
Dobrodošli
u Srednji vijek! Feudalni um bh. političara u vladanju i izgradnji države je
anahron i iznimno problematičan po nenabrojivom mnoštvu osnova. Nabrojat ću
samo nekoliko: stručnost, kompetentnost, znanje, osposobljenost, čak i
dobronamjernost! Nema prostora za pojavu i razvoj ideje i ideologije, za pojavu
konkurencije u bilo kojem smislu... promjena je misaona imenica, a napredak
naučna fantastika.
U
protekle dvije i pol decenije takva vlast je, usvajajući kao jedini kriterij
rodbinsku i prijateljsku vezu kapilarizirala
državnu administraciju, "svoje ljude" postavila do zadnje ćelije
sistema – sve do šaltera u općini i pošti... Kakva je to vlast koju legitimira
jedan kriterijalni osnov, da ste nečiji rođak?! A pritom nam se govori da ta
vlast mora opstati jer je to dobro za nas... Kojih "nas"? Ako postoji
neko "mi" onda smo to mi kojima nije dobro.
Sve su to interesne skupine
Ali,
da ne bismo zapali ili zalutali u opasnu pogrešku treba reći da ovdje više nije
riječ ni o nacijama ni o nacionalizmima nego o nečemu sasvim trećem. Jasno je
da su mnogi tzv. nacionalni političari privatno u dobrim odnosima dok se
njihova međusobna "zavađenost", kao predstava postavlja na javnu
scenu samo po potrebi, kada položaj jednog od njih bude ugrožen i naročito pred
izbore. Sve to upućuje na ključnu i suštinsku promjenu paradigme koja se u
međuvremenu dogodila: korištenje nacionalnih emocija – čak ne ni osjećaja – u cilju
i smislu ostvarenja zajedničkog cilja: ovladavanja, upravljanja i
eksploatiranja javnih resursa od prirodnih, preko budžetskih do radnih mjesta.
U
ostvarenju tog cilja, kao uostalom pri usvajanju zakona koji reguliraju njihove
beneficije ili nova kredina zaduženja, oni očigledno dobro surađuju, čak pomažu
jedni drugima. Dakle, ovdje gotovo da nema političkog subjekta u pravom smislu
tog pojma; sve su ovo interesne skupine čiji je jedini interes vlast po svaku
cijenu, ali više ne zbog vlasti nego zbog zadržavanja stečenih beneficija,
zaštite vlastite imovine i sprječavanja i izbjegavanja istrage porijekla te
imovine i, vrlo izvjesnog procesuiranja...
Šutnja
onih koji su šutili i dernjava onih koji su govorili dovela je do toga da
zemljom vladaju nesposobne i nedobronamjerne nacionalne i etničke partokratije,
tajkunsko-politički lobiji, nalogodavci, izvršioci i šićardžije divljačke
privatizacije, pljačkaši imovine iznimno profitabilnih, a u ratu neoštećenih
preduzeća koja su nekada zapošljavala hiljade radnika, njihovi politički
mentori i zaštitnici, oni koji žele rasprodati javnu imovinu svih građana Bosne
i Hercegovine, a zaradu zadržati za sebe i uski krug uključenih...svi oni koji
su se osobno ili skupno okoristili vlastitim političkim utjecajem "u ime
stranke" radi ličnog bogaćenja, stvarne kupovine moći i postavljenja
rođaka i prijatelja na profitabilna mjesta, oni koji decenijama
zloupotrebljavaju budžete, "javne nabavke" i sve raspoložive
instrumente vlasti radi ostvarivanja isključivo lične dobiti, oni čija najbliža
rodbina čini i nacionalne i državne administracije.
Sve
to je, nužno, dovelo do jednoumlja u kojemu su svi koji o Bosni i Hercegovini
ne razmišljaju po politički korektnoj tronacionalnoj matrici – neprijatelji,
svaki kontranarativ je neprijateljski i tako dalje. To je ne samo
neprihvatljivo i nerazumno, nego i otvoreno neprijateljski prema doglednoj i
općenito budućnosti ove zemlje!