Josip je makar bolje lagao

Bosnom i Hercegovinom, u inat Ustavu, ne vladaju ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Ostali... Bosnom i Hercegovinom vladaju strah i laž.

Strah ne vlada samo međunacionalnim odnosima nego, prije svega, unutarnacionalnim jer svako protivljenje dominantnom etnonacionalističkom narativu u najmanjem, (do)nosi optužbe za nacionalnu izdaju, a potom i sve druge vidove izravnog i neizravnog pritiska, uglavnom egzistencijalne prirode.

A što se tiče laži, njih ima nekoliko vrsta. Najveća laž na koju smo svi kolektivno i pojedinačno nasjeli je da u Bosni i Hercegovini postoje tri strane. Nikada nisu postojale! Oduvijek su postojale samo dvije: za i protiv Bosne i Hercegovine. Iz prva četiri pasusa sami zaključite ko je protiv a ko za BiH, uključno i ove k'o fol građanske, lijeve, nezavisne, pravedne, narodne... A jedna od najglupljih je ona da građanska Bosna i Hercegovina ide na štetu bilo koga, pa i vječito minoriziranih ili majoriziranih Hrvata...

Čega se boje Hrvati u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za udruženi zločinački poduhvat (treba mu prestati tepati UZP), posjeduju najmanje 50 posto vlasti (ako ne i više... dalo bi se jednostavno utvrditi etnonacionalnim popisom državnih službenika i namještenika, direktora agencija i predsjednika i članova UO fondacija...), kontroliraju sve tokove budžetkog novca na dvije razine: državnoj i federalnoj, neprikosnoveno i neupitno vladau na najmanje tri kantona / županije u FBiH i dijele vlast u još dva-tri... dok ih istovremeno takva participacija u vlasti RS uopće ne zanima.

Čega se trebaju bojati Srbi u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, posjeduju Republiku Srpsku, jedini plijen iz svih ratova pokrenutih i vođenih ikada, a naročito ovih nekoliko – ako Bog da, posljednjih – na teritoriju bivše SFR Jugoslavije?

Objektivno, jedini koji imaju razloga za strah su Bošnjaci. Oživljeni nacionalistički apetiti Hrvatske i Srbije još nisu zadovolj(e)ni, dijelom time što sadašnje stanje i situacija – premda neodoljivo podsjećaju na stanje uspostavljeno 1939. godine sporazumom Cvetković – Maček – takvo jeste samo de facto... za potpuno zadovolj(e)nje potrebno je to definirati i de jure: entititetizirati cijelu ili dio Federacije BiH kao Herceg Bosnu, odcijepiti Republiku Srpsku, a Bošnjake... eutanizirati = smatrati ili učiniti da ih nema ili im dati osjećaj sigurnosti, zbiti ih na lahko kontrolirajući teritorijalni procenat u kojem će većina biti i vladati „muslimani“, te učiniti sve da se – dijelom iznutra, a dijelom izvana – radikaliziraju i samoosude na propast.

Stereotipiziranja nikada nisu bila dobra, a generaliziranja su redovno pogrešna jer uvijek postoje izuzeci (doduše, uglavnom oni koji potvrđuju pravila). Stoga, ne govoreći o svima nego o mnogima... Koliko ja poznajem etnonacionalne Srbe, oni su ratove pokretali i zbog većih ubleha i manjih laži nego što je to samostalnost Republike Srpske. Koliko poznajem etnonacionalne Hrvate, ako se ne isele i navijaju iz inozemstava, oni će i dalje čekati da vide ko je jači pa će u muljevitom glibu pokušati učabuliti nešto i za sebe. Koliko znam Bošnjake, a njih znam ponajbolje, svi su izgledi da ih njihova friško otkrivena etnonacionalna politika uz silno neznanje i besmisleni merhamet, pomnožene sa diplomatskim i političkim genijem iz „susjednih“ bivših muslimanskih zemalja – poput Endelusa na koji se tako rado pozivaju – povesti ka sigurnom i toplom okrilju etnički zbijenom bošnjačkom teritorijalnom procentu. 

„Dobitnici“ će biti zadovoljni: koliko je toliki je, ali je naš... vladaju naši... ako i kradu, makar nas kradu naši... znamo mi ko su nam prijatelji; jest da su daleko ali makar znamo ko su... i tako dalje, sve ono što smo slušali proteklih skoro trideset godina...

Naravno, ništa od navedenog neće biti moguće bez rata i, naravno, to je jedan od razloga što se ni nakon 23 godine nije prestalo pričati o ratu, a u zadnje vrijeme učestalije i ozbiljnije nego prije.

U neiskrenim odnosima najteže je izreći istinu. 
A istina je, ako ništa drugo: siromaštvo, jad i bijeda, iseljavanje, bolesti koje se mogu liječiti samo sakupljanjem sadake i u inostranstvu... strašni slučajevi Memić i Dragičević (nipošto se ne smiju zaboraviti i dvije djevojke ubijene na pješačkom prelazu u Sarajevu Selmu Agić i Editu Malkoč) pokazuju da sve ljude u Bosni i Hercegovini muče isti ili slični problemi koji nemaju nikakve veza na nacionalnom ili bilo kojom drugom politikom, te da među ljudima i narodima – pa i među Bošnjacima i Srbima i Hrvatima – u ovoj zemlji ima puno više ljudskog potencijala koji zalazi daleko iza svih površnosti i trivijalnosti, iza svih opskurnosti susretanja po kafančinama, restoranima, hotelima i raznim vukoderinama, iza svih nelogičnih, nejasnih i neobjašnjivih mega-projekata sa dva ili tri ničim izazvana od(v)ojka za dolje i gore, iza svih autoputeva za nigdje koji preko noći postaju brze ceste za ove ili one najave blagostanja za ovoliko ili onoliko godina... 

Ako ne postoji – a ne postoji! – nikakva odgovornost za izgovorenu riječ, mora se uvesti! Pritom ne mislim samo na rastegljivu kategoriju „izazivanja rasne, vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti ili razdora“ krivično kvalificiranu članom 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine... nego prije i poslije svega mislim na laž! Ako ih već nije stid, makar da i njih malo bude strah... bilo čega... makar nekog zakona.

Jer, sve što su nam do sada prodavali, podmetali, podvaljivali i uporno nas još uvijek ubjeđuju da je to – To! je, ustvari, laž! Male, velike, stranačke, partijske, sistemske, institucionalne, nacionalne, svakodnevne, predizborne, postizborne, kompenzacijske, koalicijske... ali, samo i isključivo laži!

A ljude je sve više strah.