Ja sam malo iskompleksiran



Naime, od rata naovamo prepun sam psihičkih poremećaja od anksioznih – osjećaja panike, naglih i nepredvidivih napada straha praćenih teškoćama disanja, osjećajem blize smrti do najrazličitijih fobija, kažu, bezrazložnih ali jakih strahova od različitih predmeta i situacija; da i ne spominjem opsesivno-kompulzivne poremećaje, od različitih misli koje me progone i ne mogu ih se riješiti, do obavljanja različitih aktivnosti koje gotovo prisilno moram ritualno stalno obavljati; imam i neke disocijacijske poremećaje tako da povremeno izgubim kontakt sa stvarnosti, ali, hvala Bogu, sve ostale mentalne karakteristike nekako sačuvam. Doduše, ponekad potpuno promijenim svoj vlastiti identitet i nekako preuzmem tuđi. Ljekari smatraju da su svi moji poremećaji posljedica teških trauma iz djetinjstva i mladosti, od prije nekih tridesetak godina kad su počele neke posve neobične promjene. Patim od selektivne amnezije odnosno, gubitka nekih sjećanja i pamćenja, ali to znam od čega je – od ranjavanja u glavu. Dijagnosticirali su mi i neke afektivne poremećaje, sklon sam depresiji i nekim manijama, ali, hvala Bogu, ponekad se depresija i manija smjenjuju tako često da anuliraju jedna drugu. Depresija je ponekad normalna, a ponekad vrlo intenzivna. Srećom, zamijeni je manija pa sam izvanredno dobro raspoložen, a da za to nemam nijedan objektivan razlog. Hvala Bogu, dugo sam bio bez posla tako da nisam obolio od anoreksije i nikada nisam osjetio strah da ću se previše udebljati, ali otkako sam dobio posao i platu dogodi mi se da ponekad jedem više nego što mi treba pa me malo strah bulimije te izazovem povraćanje ili proljev da bi se riješio konzumirane hrane. Premda me stid javno priznati zbog svega toga imam i nekoliko kompleksa.

Nisam ja kriv


Znam, već sam gore rekao, da ljudski problemi imaju bezbroj uzroka, korijena i manifestacija, da možda preoštro sudim (a bit će mi suđeno), da se previše bavim manifestacijama i posljedicama nego uzrocima i razlozima, da se previše bavim onim što vidim nego onim što mi se kaže da to jeste... znam da sam češće u pravu nego što nisam, ali ne mogu si pomoći. Ubiše me kompleksi!

Znam i da su nastali vrlo rano još tokom razvojnog i naročito formativnog perioda... Za to krivim moje roditelje ali možda sam i tu u krivu. Oni su rođeni u jedno, rasli i razvijali se, upoznali, vjenčali i mene dobili u drugom, a ja sam prisiljen da živim u trećem režimu... Bilo-kako-bilo, ovisno o kompleksu, počeo sam ih prepoznavati tokom različitih faza života ovisno o tome kad ih je šta počelo „okidati“. Prije skoro trideset godina javila mi se smješa nebrojeno mnogo osjećanja i ideja, poput nekog čvora u podsvijesti koji sam na – čak i meni – teško razumljiv način povezao sa nekim događanjima i ponašanjima. Usprkos brojnim dobronamjernim savjetima da odem u inostranstvo i potražim pomoć, vođen nejasnim porivima donio sam neshvatljivu odluku i ostao ovdje.

Razne disturbije koje mi predstavljaju ozbiljne probleme u komunikaciji sa stvarnošću prate me već duže od pola mog života... Liječenje više nije moguće; jedino što mi je preostalo je psihoterapijski otkrivati komplekse i razvojni momenat na kome su nastali, pa pokušati reintegrirati moju ličnost i popraviti ono što je propušteno, otcijepljeno ili mi je uskraćeno tokom razvojnog i formativnog perioda. Kako moji roditelji u prvih dvadesetpet godina života nisu primijetili nikakve komplekse i nisu me dali na liječenje, u kasnijoj životnoj dobi javilo se njih nekoliko i, dovoljno zanimljivo napose, svi imaju naziv po likovima iz mitologije... tačnije, svi osim dva, onaj koji je dobio naziv po onom nesretnom i poremećenom Edipu i onaj koji je nazvan po onoj još nesretnijoj i još poremećenijoj Elektri; oni nisu po pravilu problem, kažu ljekari, ali vrlo lahko mogu postati više nego ozbiljni ukoliko se ne shvate kao problem i ne izliječe na vrijeme. No, najgori od svih su mi dva za koje nisam siguran koji mi je jači, značajniji i utjecajniji: kompleks više i (kompleks) niže vrijednosti. Ponekad mislim da sam bolji nego što jesam, jači, sposobniji, nepobjediv, Bogom dan u odnosu na druge, vrijedniji nego što me vrjednuju... a ponekad opet... Jedan dan pokušavam se sebi i svijetu predstaviti u najboljem mogućem svetlu, a već slijedeći za to ne dajem ni pišljivog boba jer sam ionako, po sebi, već najbolji.

Krivi su... svi su krivi osim mene


Najgore od svega, od svih mojih problema i kompleksa, je što ljudi u mome okruženju ne razumiju da su, ustvari, bolesni... U borbi za uspjehom i novcem ljudi svih vrsta i kalupa – svi – žele biti pobjednici, a ne mogu... nije im dato. Ti nesretnici oko mene sebi su za cilj postavili da pobjeđuju i budu omiljeni, a ja znam da je to uzrokovano osjećanjem nepripadnosti i niskim samopouzdanjem; pritom, stav koji zauzimaju (postavljaju sebi prevelike ciljeve, odaju sliku svemoćnog saradnika i neprobojnu fasadu kada se nađu u konfliktu, drzak stav i netolerancija na kritiku), ustvari je manifestacija precijenjene ideje veličine. Ti ljudi ne shvataju da je problem u njima, da im precjenjivanje i potcjenjivanje stvarnosti stvara stres i nelagodnu ovisno o važnosti stavova koji se ne slažu i tjera ih na promjene. Nažalost, kako se ponašanje ne može u nekim godinama iz korijena promijeniti, da bi smanjili pritisak i osećaj nelagode, mijenjaju stavove pa jedno misle, drugo govore, treće rade. Nesretni ljudi, ne znaju ni odakle su došli, ni gdje su sada, ni gdje su pošli...
Hvala Bogu, ja nisam takav...


Najgori i najkrivlji od svih


Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da smo autentični, autohtoni, jedinstveni, samosvojni, svoji na svome, da nismo niodakle došli niti da bilo kuda idemo, da nismo ni sa kim došli i da se ne trebamo nikome priklanjati i naklanjati, da nismo ničija dijaspora, da nismo manjina na privremenom boravku u ovoj Bogougodnoj zemlji, da smo na njoj stvoreni i rođeni da bi se o njoj brinuli i starali, čuvali je i sačuvali i sačuvanu predali i našoj i djeci naših komšija i susjeda da s njom čine puno bolje od nas i na njoj uživaju bolje nego što smo to mi umjeli.
Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da možemo i trebamo biti bilo šta drugo osim kvislinzi, domaći izdajnici, neprijateljski saradnici, vazali, doušnici, podrepne muhe, slabići, plašljivci, slugani i kmetovi, ukoljice, zlonamjernici, hamali, nosači i zanosači, prišipetlje, kusur i moneta za potkusurivanje... da ne trebamo živjeti u Bosni a moliti Boga da rodnu kišu i blagostanje dadne bilo gdje drugo samo ne ovdje.
Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da trebamo i moramo prestati biti loši ljudi, negativni primjeri... što im smeta što smo se od njih izdvojili u posebna, udaljena, rampama sa obezbjeđenjem i skupim ogradama ograđena naselja, vlastite mjesne zajednice, najvrijednije općine, kantone u kojima imamo ili jesmo većina... oni što misle da i mi trebamo plaćati gorivo za automobile kojima se vozimo, struju koju trošimo, rtv-pretplatu, vodu i gas... k'o i oni.
Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da trebamo imati obraza, ponosa, dostojanstva, časti... da trebamo imati kičmu koja će nas držati uspravnim, da bi sa svima trebali razgovarati sa pozicije ravnih časti, da bi se trebali prestati preginjati i saginjati kako god ko jači i brojniji dođe, da bi se trebali prestati savijati, previjati i uvijati pred nekim – bilo kim – većim, jačim, višim, bogatijim.
Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da bismo konačno trebali promijeniti kriterije i početi ljude cijeniti zbog toga što su ljudi, ljudine, ljudeskare, zbog njihovih osobina i vrlina, zbog onoga što jesu kao ljudi a ne zbog onoga čime su sebe upredstavili zbog onoga što imaju... najgori su mi oni što im nije vijest da je ovaj ili onaj vlasnik ovoga ili onoga udao kćer za sina bivšeg ovoga ili onoga i sadašnjeg vlasnika ne-znam-ni-ja-čega... pa šta treba, da im se kćeri udaju za neke fuklje, za njih iskompleksirane i psihički poremećene koji ne mogu biti ni članovi, a kamoli osnivači nekog Cluba...
Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da možemo, trebamo i moramo početi sebe smatrati većim, višim, uzvišenijim, skupljim i nepotkupljivi(ji)m... da smo sposobni biti puno više od vodonoša, predstraži i zone razdvajanja, nesretnog malog uloška za kad zatreba... da se trebamo prestati klanjati onima za koje smo nebrojeno puno bitaka vojevali, u njihovim ratovima ratovali, onima koje smo pobjeđivali, onima od kojih smo se uspjeli odbraniti i kad su nas napali s leđa onda kad nam ni u lice nisu gledali prijatelji...
Najgori su mi oni iskompleksirani što im je njihova gurabija draža od tuđe baklave, njihovo malo draže nego bilo čije tuđe puno, što im je mrsko strpiti se još samo osam godina pa da konačno sa zlatnih kašika pređu u blagostanje... e ti su mi najgori.

Iskompleksirani, psihički poremećeni, zavidnici... ne vide gdje smo bili prije samo trideset godina, a gdje smo sad. I gdje bismo mogli biti za samo osam... Prije trideset godina imao sam dvadeset i život pred sobom, za samo osam imat ću skoro šezdeset i pred sobom samo nadu da će ovdje ostati ko bilo ko bi mi sklanjao dženazu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šejh Urjan Kukavica za Klix.ba : Mnogi su prejeftino prodali svoj integritet za ovaj svijet i njegove blagodati

Zgubidani, seoske varalice, šverceri, kompleksaši i hohštapleri