Edin Urjan Kukavica za Novinsku agenciju Patria: Nacionalizam se protivi i biologiji čovjeka
Osim činjenice da se nacionalizam protivi zdravom razumu činjenica je i da se protivi zdravoj biologiji – ako se već uspije i definirati „šta je to'“ postavlja se pitanje: „Je li uopće moguće naći potpuno čistokrvnog(?!) pripadnika jedne nacije?“
Nacionalizam u Bosni i Hercegovini svoju je konačnu banalizaciju doživio u vidu dva dva dezintegrativna politička projekta maskirana u političke stranke / partije / zajednice (SDS-SNSD i HNS-HDZ) koji, ispunjavajući vlastite interese realiziraju teritorijalne aspiracije mentora sa Istoka i Zapada (Srbije i Hrvatske) i jednom pokretu za kulturnu i vjersku autonomiju muslimana (SDA) koji se u međuvremenu iz materijalno zainteresirane skupine pretvorio u porodično-familijarnu udrugu osmišljenu da na temelju navodne i prividne zaštite (sve)bošnjakih interesa uspostave oligarhijski sistem u kojemu je osobni / porodični / stranački interes na prvom, a svi ostali na nekon nepostojećem drugom mjestu. Istina, isto bi se s malim ogradama moglo reći i za prva dva spomenuta pseudopolitička bloka. Taj „nacionalizam“ svoju je konačnu demistifikaciju doživio na izborima 2018. (sve)hrvatskim lamentiranjem zbog neulaska D.Č. u Predsjedništvo BiH i očajem SDA i panikom B.I. zbog odbijanja njihove kao srp „pružene ruke“ za formiranje široke ideološke(?!) koalicije.
Samo potpuno lud, ekstremno neinformiran i dosljedno zlonamjeran čovjek mogao bi ustvrditi da je u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, bilo šta ispravno poredano, dobronamjerno veleučinjeno u cilju demokratizacije društva i države i / ili zamišljeno i provedeno u ime općeg dobra ili makar na sreću i radost osviještenih naroda i nacija.
Sve što se (u) ovoj zemlji i njenim stanovnicima čini čini se u ime partije, za dobrobit očeva (i majki) naroda i nacija i u korist nekolicine materijalno zainteresiranih okupljenih i tijesno zbijenih uz skute oca i majke. To što su svima puna usta Bosne i Hercegovine, patriotskih i drugih fraza i floskula i pozivanja na otriježnjenje, osvještenje i druge vidove zajedničkog nastupanja – nismo toliko naivni – samo je još nekoliko manifestacija najgnusnijeg licemjerja ali i one surove ali i istinite Radovićeve: Kad lopovi počnu da brane ono što su stekli, neće biti ljućih boraca za poštenje, a protiv lopova.
Što bi rekli, sve u svemu, ni ovi izbori nisu donijeli ništa novo... gledamo i slušamo nekoliko puta pregledane i preslušane reprize i remake serije sa lošim scenarijem... uloge su malo promijenjene i zamijenjene ali su glumci i glumice uglavnom isti i nemam osjećaj da će se u narednih dvije, tri godine, do one (pred)izborne bilo šta promijeniti ni nagore, a kamoli nabolje.
Bilo kako bilo, vrijedi skrenuti pažnju na nekoliko činjenica iz predizbornog i postizbornog perioda tek da ne bi bilo da smo svi toliko blesavi da nam je promaklo ili toliko otvrdnuli na laži i podmetanja da nam je postalo svejedno odnosno, u najmanjem, zbog upozorenja da je Bosna i Hercegovina do kragne duboko u stanju koje je moguće opisati samo jednom rječi za slovo drukčijom od riječi stanje.
U istom smislu sveobuhvatnom preispitivanju i kritici može i treba biti izložena i floskula koja je koliko god netačna toliko i proizvod stvarnog (ne)razmišljanja – probosanske stranke. Šta bi trebale biti probosanske stranke u politici u Bosni i Hercegovini?!
Bosancima i Hercegovcima je nužno – i žurno – potreban (sve)nacionalni konsenzus u smislu identificiranja i definiranja i u cilju uspostavljanja donje granične crte optimalnih – nipošto, minimalnih – (sve)nacionalnih interesa...
Identificiranje političkih subjekata, stranaka, partija, zajednica, sabora, vijeća, fronti (ili fronotova?), listi i spiskova sa narodima, nacijama, ljudima općenito bili oni nacionalisti, socijalisti, demokrati, liberali,štagod... obmana je. Jedina identifikacija koja je vjerodostojna je da Većina „ljudi sa ulica“ nema poslove, nema nikakvo socijalno i zdravstveno osiguranje, iscrpljeni su i bolesni, na rubu opstanka ili odlaska, dok njihovi politički predstavnici imaju vile i ogromne plate, neki čak avione i jahte... Gotovo na svim razinama, od općina do državnog nivoa, vlast je dovela svoje građane pred kapitulaciju. Upravo takvo stanje, probudilo je građane koji više nisu spremni trpjeti podcijenjivanje njihove ljudske i političke inteligencije.
Primjedbe