Kad i kako smo postali bešćutni idioti
Jučer je na žurnoj sjednici Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela
žurnu odluku da iz sredstava koja su prikupili od nas povećanju izdvajanja za
boračku populaciju u iznosu od 1,5 posto, odnosno, u ukupnom iznosu od nekih
5,5 miliona bosanskih maraka koje će biti raspodijeljene boračkim udruženjima i...
netragom nestati kao i svi oni milioni koji su se i do sada izdvajali „za te
svrhe“.
Drugim riječima, onima koje svi razumijemo, borci i ostali koji su do sada
primali neku nadoknadu na svakih 100 maraka koje su već primali dobit će još po
1,5 marku odnosno, na svakih 1.000 po 10,5 maraka... koje primaoci neće – ili,
gotovo da neće – ni osjetiti.
Kako Rumuni, a kako mi
Trećim riječima koje isto tako, svi razumijemo, Vlada je sa tih 5,5 miliona
maraka kupila mir, odanost i ako zatreba poslušnost druge, najbrojnije i možda
trenutno najpotrebnije glasačke kategorije spremajući ih za oktobar, a možda i
za neki drugi datum u međuvremenu ako se ukaže potreba da se stane uz Vladu, da
se kaže kako Vlada podržava boračku populaciju a boračka populacija podržava
Vladu, da oni koji su na spiskovima (čija je sadržina zaštićena Zakonom o
zaštiti ličnih podataka) ako zatreba zaprijete onima čija imena nisu ni na
kakvim spiskovima osim možda na onim „crnim“, ali kažu da kod nas takvih
spiskova nema.
Ako treba još pojašnjenja, Vlada je novcem nasilu otetim od nas različitim
fiskalnim i parafiskalnim izmišljotinama zaprijetila svima kojima bi naumpalo
da se bude protiv Vlade i usput nagovijestila rezultate slijedećih izbora ako
sve bude kako treba: ako glasaju oni koji su i dosad glasali i naročito ako ne
glasaju oni koji ni do sada nisu glasali, odnosno, ako apstinenti tu nedjelju
odluče provesti uz televizor, u šetnji gradskim šetnicama ili, pak, otići na
izlet i svojoj djeci priuštiti jedan lijep dan umjesto lijepe budućnosti. Usput
bi mogli svojim mališanim objasniti svoj doprinos „jučerašnjoj“ akciji sakupljanja
novaca za liječenje njihovog druga iz razreda, zašto one čike sjede pred
šatorima u parkovima i zašto nisu mogli u Mostar ili Tuzlu...
No, apstinente (gle, postoji i politički korektan naziv za one koje ništa
od ovoga ne zanima) ne zanimaju izbori: oni „znaju“ da njihov glas ništa ne
može promijeniti, oni „znaju“ da je ionako sve već dogovoreno i namješteno, oni
ionako nemaju za koga glasati jer „svi su isti“... Oni čak, tačno znaju koji će
resori pripasti kojoj stranki i ko će personalno zauzeti koje mjesto nakon
izbora. Zato ih ne zanimaju izbori – i po tome se ni po čemu ne razlikuju od
tvrdih i pouzdanih, uvijek odanih i sigurnih glasača – jer „znaju“ da nema
izbora, a nijedni ni drugi ne znaju da će sutra ili prekosutra jedino moći
birati hoće li njegovati prednjicu ili zadnjicu nekog Nijemca, Danca ili
Šveđanina koji nikada nisu znali imena makar tri ministra u svim vladama koje
su se promijenile u njihovim zemljama za njihovih života. Ali su znali da će im
ti bezimeni ministri osigurati njegovatelje iz zemlje u kojoj i djeca znaju kako
se ministri zovu... naročito onih za čije su resore njihovi roditelji ili ona
lično „vezani“.
Naprimjer, ime ministra koji je smislio i odlučio da djeca imaju „male
mature“ u trećem, šestom i devetom razredu osnovne škole ali nije smislio čemu to
uopće služi; potom, primjerice, ime ministra koji je smislio da imaju maturski
ispit i „veliku maturu“ u samo dva završna mjeseca srednje škole koji im,
usput, ni za šta ne služe jer će odmah potom morati polagati i prijemne ispite
za fakultete; ili, recimo ime ministra koji je odlučio da se njihov jezik ne
zove kako se oduvijek zvao nego nekako drukčije jer tako piše u bogopisamskom,
blagopomilovanom, sveregulišućem i svetonedodirljivom entitetskom Ustavu... zbog
čega njihovi roditelji štrajkuju glađu.
Nedavno je 50.000 Rumuna u neradni dan, subotu i kroz snijeg marširalo
ulicama Bukurešta prema parlamentu sa zviždaljkama, mašući zastavama i
pjevajući kako bi izrazili svoje negodovanje zbog korupcije u njihovoj
zemlji... Dok su okupljeni protestirali na Univerzitetskom trgu glavnog grada,
na isti način hiljade drugih demonstrirali su u ostalim gradovima širom
Rumunije.
Isto tako nedavno, u Bosni i Hercegovini nekoliko skupina očajnika
(neobuhvaćenih sa gorespomenutih 5,5 miliona maraka) odlučili su zapriječiti
saobraćaj na nekoliko ključnih mjesta na putevima, dok su u drugim dijelovima ove
zemlje druge skupine očajnika, recimo rudara, odlučili prekinuti gladovanje u
svojim kućama i na nekadašnjim radnim mjestima u privatiziranim ili
(ne)postojećim firmama početi štrajk glađu koji bi se, kako kažu, mogao
završiti i samospaljivanjem.
Srećom, specijalci su oslobodili puteve a Ministar je pozvao grupu
rudara da sačekaju narednu sedmicu kada će na sjednici Vlade prva tačka dnevnog
reda biti njihov problem, nakon čega su rudari „zamrznuli“ štrajk i vratili se
svojim kućama da objasne ženama i djeci da su oni prekinuli štrajk glađu ali da
ga njihove porodice moraju nastaviti makar dok Vlada ne odluči kako sve to
nekim mehanizmom koordinacije uklapiti u reformsku agendu.
Mentalna septička jama
Ako ove istinite vijesti nisu jasne same po sebi pojasnit ću. U Rumuniji
(koja je za nas nekada bila dno dnodnova) stanovnici – građani protestiraju protiv
vlasti, a u Bosni i Hercegovini gotovo svi protesti i štrajkovi usmjereni su –
gotovo isključivo – protiv samih demonstranata / štrajakača. Drugim riječima,
očevidne razlike između dva način protestiranja protiv vlastite stvarnosti
najslikovitiji su primjer psihološkog stanja velikog dijela stanovnika ove
zemlje koje, kao takvo, zaslužuje i boljeg stručnjaka i neusporedivo bolju
analizu. No, u međuvremenu, dok nekome ne naumpadne da se pozabavi ovim
ozbiljnim problemom...
Autodestrukcija koja čini sāmu suštinu štrajkova na svaki način
najugroženijih kategorija i slojeva bosanskohercegovačkog društva ustvari je
zoran prikaz općeg stanja koje je moguće oslikati samo najtamnijim tonovima.
Ništa manje autodestruktivna nije ni tišina nereagiranja na očigledne nepravde,
zlodjela, sistemske pljačke, ulični kriminal, vozanje „manjih količina
naoružanja u gepecima“ presuđenih humanitaraca sa sirijskog ratišta,
paradiranje neprocesuiranih „humanitaraca“ sa ukrajinskog ratišta...
samozatajno iščekivanje „pravne države od ponedjeljka“, da Tužilaštvo naloži
SIPI ili hobotnici da se pozabavi – ako već ne istraži – nešto u rasponu od
trovanja djece u obdaništima preko neprocesuiranja zbog nestanka dokaznog
materijala do kaliranja izbornih listića... pa da nekad neko u ovoj zemlji odgovara
za bilo što je doista učinio... makar za to što je učinio da niko nikada ni za
šta ne odgovara.
Sve to – kao i mnoštvo onoga što ovdje nije spomenuto – uzrokovalo je
najautodestruktivnije, iako nipošto nije na zadnjem mjestu liste prioriteta,
glasanje i naročito, ne glasanje: ignoriranje, opstruiranje i apstiniranje (od)
izbora. Jer, šta je drugo nego autodestruktivnost – možda čak i neka puno
ozbiljnija dijagnoza – misliti i vjerovati da će svojim neodazivanjem na izbore
učiniti potrebno i / ili dovoljno da oni koji su učinili sve da stanje i
situaciju u zemlji dovedu do autodestruktivnog ludila promijene mišljenje i
stav i počnu zemlju, državu i ljude vaditi iz ove psihološke, mentalne i
egzistencijalne septičke jame?
A i to vrijedi samo za one (apstinente) koji imaju zdravu – politički
korektno kaže se tipičnu – djecu. Oni koji nemaju, oni čija su djeca atipična,
oboljela od rijetkih i neizlječivih bolesti, čija djeca imaju rak i trebaju
stalnu i posebnu njegu... njih tek nekoliko stotina tu (izbornu) nedjelju
provest će u svojim ili u roditeljskoj kući (za koju godinama nije bilo novaca
da se napravi), onako kako su proveli sve dosadašnje nedjelje: smišljajući kako
progutati knedlu srama i stida i kao i gdje pokrenuti još jednu akciju
prikupljanja novca za liječenje svoga oboljelog djeteta jer je i ove godine Vlada
sredstva za liječenje teško oboljele djece osigurala takvim birokratskim
svezama da ni doktori prava ne mogu smisliti kraći i jednostavniji put i način
za dobivanje makar i simbolične sume iz fonda za koji tvrde da je njima
namijenjen.
I tako dalje...
Nacija, Stranka i Predsjednik
U međuvremenu Vlada je, samo da podsjetim, zahvaljujući dobrom
poslovanju uspjela naći načina i sredstava pa i kvorum, konsenzus i političku
potporu da u vjerovatno najprikladnije trenutku boračkoj populaciji odnosno,
boračkim udruženjima poveća nadoknade za 1,5 posto i to retroaktivno od 01.
januara 2018. Ne bih da slažem ali ja ne znam da je ovakva pa ni ni slična,
žurna i isplativa odluka ikada donesena na bilo kojoj: redovnoj, vanrednoj,
telefonskoj... sjednici bilo koje od četrnaest Vlada za spašavanje jednog, recimo
dječijeg života. Nikome – pa ni novinarima – nije ni začudno ni zanimljivo kako
za ovakve odluke, bile one žurne, hitne ili redovne, Vlada uvijek ima kvorum,
jednoglasan stav, podršku i potporu svi političkih subjekata, stranaka i lidera
i zaista, ali zaista, nema nikakvih problema. Nikada se Vlada brže i
jednostavnije ne usaglasi nego kad treba izglasati usklađivanje primanja za
zaposlene u državnim organima ili pak za finansiranje najbrojnijih i najisplativijih
dijelova glasačkih mašinerija. Oni potpuno podržavaju Vladu Federacije Bosne i
Hercegovine. To je, statistika kaže, najbolja Vlada koju smo do sada imali. Ona
je uspjela iseliti skoro 100.000 ljudi, te je sebi postavila za cilj da u
narednom periodu iseli još 150.000...
Mogao bih, svako bi mogao, sad, napamet nabrojati makar deset smislenijih,
boljih i humanijih načina za potrošiti 5,5 miliona maraka ali ja nisam Vlada...
ni vi niste Vlada... mi smo samo bezumni idioti koji su svojim glasanjem ili
neglasanjem izabrali bešćutne idiote da u naše ime raspoređuju od nas otete
pare i u svojim kućama i stanovima od milion, dva prebrojavati ušteđenu
crkavicu. Kad i kako smo postali bešćutni, neosjetljivi, slijepi kod očiju...
idioti? Namjerno ne pitam zašto, jer nije bitno.
Bitno je... živjela nam Nacija! Živjela nam
Stranka i Partija! Neka nam je živ i zdrav drug i gospodin Predsjednik! Ne daj
Bože da se njima šta dogodi... onda bi nam besmislene bile sve akcije
sakupljanja sredstava za liječenje sve oboljele djece... besmislene bi nam bile
i sve sergije i milodari za održavanje džamija i crkvi... ne bi nam bile
primljene ni dove ni molitve za njihovo i njegovo zdravlje i blagostanje... živjela
nam Vlada! Samo nek su nam dobro Nacija, Stranka i Predsjednik... i samo da mi
na izborima uzmemo vlast... a bit će djece... djeca su kao i vlast, od Boga dar
i kušnja... a toga će biti dok je svijeta i vijeka... kao što će, uostalom uvijek
biti i zdravih i bolesnih, i bogatih i siromašnih, i tlačitelja i tlačenih... bitno
je da (ne)glasaju. A i ako ih ne bude... nije ni važno, uvijek mogu akciju
sakupljanja novaca za liječenje druga iz razreda svoga djeteta provući pod
dobro djelo, a svakodnevno gladovanje proglasiti štrajkom glađu.
Primjedbe