Zašto samo papcima smeta građanska Bosna (i Hercegovina)?

Najkraći odgovor bi bio: zato što se u takvoj Bosni (i Hercegovini) oni vraćaju u početno agregatno stanje... negdje sa dna kace iz koje su iskočili kao bitni i važni nacionalci.

Duži odgovor je nešto složeniji...

 Najprije... o papci i nacionalcima (2014)

Sad je, dakle, konačno jasno: Sejdić (Dervo) i Finci (Jakob) su najgori od svih! Zašto? Zato što sve vrijeme trajanja mrcvarenja kojemu su posudili svoja prezimena, njih dvojica – i oni koji su ih na to nagovorili – znaju da su principi provođenja presude Europskog suda za ljudska prava u Strazburu odavno dogovoreni (neki kažu čak prije tri godine) i da „nema nikakvog spora da će se svi građani BiH moći biti kandidati za člana Predsjedništva BiH i moći naći u Domu naroda“. Drugim riječima, ono što nije riješeno nema nikakve veze sa presudom "Sejdić - Finci", nego sa „ultimatumom HDZ-a BiH, a i zamolbom(?) međunarodne zajednice“ bez čega „nema dovoljno ruka da se u Parlamentu usvoje dogovoreni principi sprovođenja sporne presude, a to je – da se ne lažemo – izbor člana Predsjedništva BiH samo i isključivo iz HDZ-a. I Sejdić i Finci to znaju, ali se svejednako prave ludi.

S jedne strane, uopće nije isključeno da je i ovo dio (dogovorene?!) strategije zamazivanja očiju, skretanja pažnje sa neuporedivo važnijih pitanja koja svi – i nacionalci i ostali – nazivaju „normalnim življenjem“, ili, pak, realiziranja plana za stvaranje pozicije sa koje će biti moguće nametnuti imunitet, aboliciju ili neki drugi vid izbjegavanja odgovaranja za bezočnu, razbojničku pljačku pod krinkom rješavanja nacionalnog pitanja. U svakom slučaju riječ je o bezumnom teroru manjine nad većinom. Pri tome na umu imam da većinu čine oni koji jedva preživljavaju ili, u najboljem slučaju, krpe kraj s krajem, dakle oni kojima je svejedno ko ih pljačka i ko će biti slijedeći okupator, a manjinu svi ostali bili oni nacionalci ili kriminalci; jednom rječju: papci.

Surovo i bezdušno (a kako drukčije) vlasnik nekoliko tužbi i oslobađajućih (a kakvih drugo) presuda čiji su predmet bile pronevjere i zloupotrebe sa milionskim posljedicama – doduše, nije jedini – zajedno sa svojim istomišljenicima, partnerima i sponzorima samouvjereno ucjenjuje Bosnu i Hercegovinu rješavanjem „hrvatskog pitanja“ u Federaciji BiH. Zašto ne i u cijeloj Bosni i Hercegovini pitanje je na koje odgovor duguje svojim sunarodnicima. Nije trebalo puno političke i zdravorazumske logike da se ovakav potez unaprijed očekuje ili predvidi.

Podsjetimo se, ovaj HDZ je isti onaj HDZ koji je formiranjem HVO-a paralelizirao sistem odbrane Bosne i Hercegovine od srpske agresije, a potom, uz pomoć HV-a izvršio drugu agresiju na Bosnu, a naročito na Hercegovinu; formirao Herceg-Bosnu (sve sa logorima); proglasio „hrvatsku samoupravu“... Evolutivni proces navodno najbrojnije i vodeće hrvatske stranke u BiH odvija se u istom pravcu, ali s tom razlikom što je sada usmjeren ka unificiranju i uniformiranju i definiranju pravovjernog bosanskog Hrvata kao člana HDZ-a. Odstupanje od pravog puta predstavlja svojevremeno odvajanje HDZ-a 1990 pod dr. Božom Ljubićem (ako je to uopće bilo odvajanje jer su se HDZ-ovi, nakon početnog – kasnije se pokazalo, kozmetičkog – razilaženja – kao blagoslovljeni svetom rukom – naglo ponovo približili. Nemam nikakvih dokaza, ali indikativno je da je ista ruka pomalo utišala i umirila sadašnjeg predsjednika “drugog HDZ-a” Martina Raguža.

Dragan Čović nastupa sa istom strategijom i taktikom kojom je Radovan Karadžić dobio Republiku Srpsku: inicijalno, maksimalistički zahtjevi, a potom njihovo proširivanje do razine potpune bezočnosti i krajnjeg bezobrazluka uz stalne prijetnje uskraćivanjem svega i svima, praktičnom “talačkom krizom” u kojoj taoci nisu samo stanovnici Bosne i Hercegovine koji imaju samo bosanskohercegovački pasoš/putovnicu; naprotiv. Reći ću, hvala Bogu da među njima/nama ima i „martina raguža“!

Nemam ništa protiv politike (cinici bi rekli “ništa efikasno”). Ona bi trebala biti legalno i legitimno sredstvo borbe za političke ciljeve. Ali, ovo više nije politika, nego politikantsvo, spletkarenje, teror manjine (politikanata) nad većinom (građanima BiH), zlurado sprdanje seoskih lola i brđana ... daleko od svakog smisla i obzira prema bilo kome, a naročito prema bosanskim Hrvatima.

Rješavanje nacionalnih pitanja u Bosni i Hercegovini, započeto devedesetih godina prošlog stoljeća progonom, pokoljem i, u najboljem slučaju, prinudnim preseljavanjem „svojih i njihovih“ u svrhu zaokruživanja nacionalnih torova, a s (dogovorenom!?) namjerom da svako pljačka svoje, zapela je tačno tamo gdje je i počela: ne na rješavanju nacionalnog pitanja svih naroda i nacija u Bosni i Hercegovini (osim u Republici Srpskoj koji su ovaj problem riješili masovnim ubistvima i progonima nesrba i, manje-više, prisilnim preseljavanjem Srba), nego na papcima. Kako je i zašto naziv za prst kod papkara postao sinonim za kompleks osobina – nažalost, neopisivih pristojnim rječnikom – koje karakteriziraju nedovršene, nerealizirane i napola urbanizirane likove, ne znam. Ali je činjenica da su, ustvari, upravo ti i takvi likovi – kakvih ima u svim nacionalnim, religijskim/vjerskim i socijalnim skupinama i slojevima – krivi za sve probleme u ovoj zemlji. Zašto? Zato što je papak, prema definiciji internet sveznalica: „pokvarena i prevrtljiva osoba, sklona žrtvovanju svega radi udovoljavanja samo svojim porivima, koja stavlja materijalno ispred i iznad duhovnog, misli da ga odijelo čini čovjekom, a da je asfalt nešto od čega se može lijepo ukrasti, a da niko ne primijeti; (koja) voli i hvale samo ono što je njegovo i to samo zato što je njegovo, (koja) voli vlast i često se bavi politikom, kada govori – laže, kad obeća – ne ispuni, kada mu se nešto povjeri – obavezno iznevjeri, a pritom sve vrijeme tvrdi da vjeruju (u) Boga“.

Kako god je teško – ako je uopće moguće – među uposlenicima „vodovoda i kanalizacije“ pronaći nekoga ko će „priznati“ da radi u „kanalizaciji“ (jer svi tvrde da rade u „vodovodu“) toliko je – ako ne i teže – pod papcima ne prepoznati nacionalce. Otkud „sejdić i finci“ u ovoj priči? Oni su najveći papci, zato što su ovoliko čekali.

A potom o građanskoj BiH (2017)

Najradije bismo od ovog, nikada do kraja definiranog, pogotovo realiziranog, a već pomalo izlizanog i potrošenog pojma napravili pridjev, atribut – recimo, građanstvenost(?!) i tako kontekstualizirali pitanje i, realno, problem građanstva, definicije i koncepta odnosno redefinicije i rekonceptualizacije za potrebe ovoga rada, a u skladu sa naročitim bosanskohercegovačkim uvjetima. Ne znamo koliko je i / ili koliko bi takva riječ – građanstvenost – leksički uopće bila ispravna, te se iz poštovanja prema jeziku nećemo upuštati u eksperimente ove vrste, ali smo uvjereni – i to ćemo pokušati dokazati – da je izgradnja i kontekstualizacija građanstva, u njegovom najširem značenju – od koncepta građanstva preko građanske svijesti do građanske klase – nakon politološkog, filozofskog, pravnog, sociološkog i antropološkog teorijskog (re)definiranja i (re)koncipiranja, jedan od najznačajnijih projekata koji stoji pred intelektualnom, kulturnom i umjetničkom elitom Bosne i Hercegovine.

Kao najbolji pokazatelj značaja i relevantnosti, s jedne, te vitalnosti i, konačno, inherentnosti sadržine ovog koncepta u biću i bitku svakog čovjeka, možda može poslužiti i činjenica da se kao zagovornik građanske (liberalne i sekularne) Bosne i Hercegovine pojavio jedan visoki vjerski dostojanstvenik, reisu-l-ulema dr. Husein-ef. Kavazović.^[i] Čak i ako zakratko zanemarimo činjenicu da je riječ o jednom od ključnih pojmova društvene teorije koji nikada nije izgubio na značaju i zanimanju teoretičara različitih naučih i disciplinarnih pristupa, upravo zahvaljujući činjenici da građanstvo kao koncept u sebi skrbi i podrazumijeva komplet temeljnih pojmova od prava, obaveza i odgovornosti, preko političke zajednice, društvenog ugovora i učešća u političkom i javnom životu do nacije, države i državljanstva... značaj građanstva za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine doslovno je nemoguće precijeniti.

Šta god da pojmovi citizenship, citoyenneté ili bürgerschaft znače u izvornim jezicima u kojima je pojam i koncept teorijski definiran i razvijan, možda ne bi bilo loše ponoviti historijske lekcije i sagledati najprije glavne tradicije njegovog teorijskog promišljanja, a odmah potom – prije prednosti – probleme i tenzije koje inherentno skrbi ovaj koncept radi što uspješnijeg odgovora na pitanja i izazove koje pred njega postavlja život u savremenom svijetu.

No, isto tako činjenica je da naročitost i kompleksnost bosanskohercegovačke situacije zahtijeva novo razmišljanje, razmatranje i unutarnji dijalog svih zainteresiranih pojedinaca i društveno aktivnih skupina, organizacija i institucija civilnog društva o značenju i implikacijama ove riječi u bosanskom / srpskom / hrvatskom jeziku, ukoliko je potrebno definiranje novih leksičkih, teorijskih i idejnih kontura, a u cilju (re)definiranja, (re)koncipiranja i (re)kontekstualiziranja građanstva / građanstvenosti kao vrline u najširem bosanskohercegovačkom društvenom okviru. O građanstvu (državljanstvu, odnosu prema manjinama, imigrantima...) u bosanskohercegovačkom kontekstu treba razmišljati samo i isključivo kao o općem dobru u interesu svih njegovih stanovnika, građana.

Savremeni izazovi konceptu građanstva

Razmišljanje o građanstvu u Bosni i Hercegovini nema smisla referirajući se na naciju-državu (nacionalna država) kao na podrazumijevani okvir za artikulaciju građanstva. Prije svega, zato što je taj okvir u nekoj svojoj deformiranoj i iščašenoj varijanti već u primjeni (u smislu etnitetskog državljanstva na što, začudo, niko u Bosni i Hercegovini ne reagira iako to predstavlja izravno kršenje ne samo Daytonskog sporazuma nego zdravog razuma), a potom i zbog toga što je (jedno)nacionalna država ovdje nemoguća. Osim toga, brojni su teoretičari koji, temeljem čvrstih argumenata, tvrde da je nacionalno građanstvo, bez obzira na činjenicu da je relativno nedavno institucionalizirano, usljed brzih historijskih socijalnih promjena, već prevaziđeno makar u mjeri u kojoj je prevaziđena i institucija nacionalne države, ne samo zbog aktualnih globalizacijskih procesa, nego najprije zbog toga što su svojevrsni lokalpatriotizmi, lokalizmi, narasli do te mjere da ugrožavaju i slabe integrativnu funkciju države.

Ove procese ne treba uzeti a priori negativnim. Osim činjenice da su možda pokazatelj nove etape ili pravca razvoja političkih zajednica koji karakterizira slabljenje suvereniteta nacionalnih država koje su donedavno bile jedini institucionalni okvir aktualizacije i realizacije građanstva i prenošenje tog dijela suvereniteta na, naprimjer, Europsku uniju (kako je to regulirano Mastrihtskim ugovorom) odnosno u pravcu razdruživanja identiteta i političke pripadnosti. Naime, određena (građanska) prava su često zajamčena čak i ako osoba nije formalno-pravno državljanin, a politička identitetska odrednica ne mora nužno biti vezana za odrednicu pripadnosti.

Ovom tendencijom – razdvajanja građanskih prava od pripadnosti političkoj zajednici naporedo sa razvojem sistema nadnacionalnog (međunarodnog) prava koje umjesto države postaje jamac osnovnih ljudskih, građanskih prava, prema nekima predstavlja pokazatelj da počinjemo živjeti u eri / dobu nadnacionalne pripadnosti i građanstva. Yasemin Soysal Nuhoğlu^[ii] kojoj se pripisuje identifikacija ovog trenda i definicija pojma, tvrdi da je kraj Drugog svjetskog rata historijska razdjelnica između nacionalnog i postnacionalnog modela građanstva te da je ključna promjena koja je uzrokovala i uvjetovala nastanak novog modela, osim razvoja nadnacionalnog međunarodnog prava (što je također posljedica), ustvari, činjenica da osnovna ljudska prava pojedinca / individue više ne ishode iz državljanstva i statusa građanina nego iz univerzalnijih okvira, odnosno iz činjenice da svi pripadamo nadnacionalnoj zajednici koju uređuju međunarodne pravne norme i konvencije, ne zanemarujući ni činjenicu da je cijela stvar interaktivna, odnosno da se univerzalna ljudska prava zajamčena međunarodnim zakonima štite i na nacionalnoj, državnoj razini (Nuhoğlu 1998: 189).

Soysal, ustvari, želi ukazati na trend razdvajanja domena prava i identiteta konceptualno sjedinjenih u građanstvo / državljanstvo. No, stoji da je riječ tek o početku procesa prijenosa tog domena identiteta, pa i suvereniteta i integriteta na nadnacionalnu razinu, bez obzira je li riječ o Europskoj uniji ili nekog drugom obliku nadnacionalnog organiziranja i udruživanja. Drugim riječima, još vrijedi konstatacija Hannah Arendt da su ljudi lišeni građanskog statusa (državljanstva) zapravo lišeni svog osnovnog prava.

Trend ili proces o kojemu je ovdje riječ značajan je iz perspektive da se njime inaugurira svojevrsna deteritorijalizacija pojma i funkcija građanstva / građanstvenosti. Brojne demografske i svake druge promjene na političkom prizorištu Europe, koja nas najviše zanima, uvođenje pravnih normi koje na naročit način institucionaliziraju teritorijalni diskontinuitet, sve intenzivnija razdvojenost identitetske, statusne i prave dimenzije u kontekstu ostvarivanja prava pa i postojanje dvojnih i višestrukih državljanstava... samo su neki od aspekata savremenog građanstva.

Naravno da ovaj pristup povlači cijeli niz pitanja iz domena ujedinjujuće činjenice identiteta (osećaj kolektivne pripadnosti), statusa (formalne pripadnost) i prava, njihove aktualizacije i realizacije na jednom teritoriju i pod jednom nacionalnom jurisdikcijom, njihove – još uvijek – identifikacije ili, u najmanjem, integracije u domenu normativnog i / ili deskriptivnog građanstva. Premda je ovo pitanje, ustvari, problem kolektivnog / skupnog identiteta o njemu se može promišljati i na normativnoj razini, odnosno na razini odnosa između građanstva, s jedne, i pluralizma i kulturne raznolikosti, s druge strane.

Veličina i složenost savremenih političkih društava onemogućavaju neposredne interakcije i neposredne suradnje što se manifestiralo osjećajem pripadnosti i lojalnosti kako su je promišljali antički mislioci pa i kasniji republikanci. Savremene države, pa i savremeni megapoliti čak, neboderi su društva / zajednice stranaca – ljudi koji se ne poznaju, nemaju nikakvih zajedničkih dodirnih tačaka i mjesta... – što znakovito onemogućava zajedničko političko djelovanje i suradnju čak i u pitanjima općeg dobra. Stoga je funkciju integracije političke zajednice temeljem povjerenja i odanosti preuzela nacija.

Građanstvo je, po našem mišljenju, u velikoj mjeri, politički odnos između pojedinca / individue / građanina i političke zajednice / države u smislu da građanim – neovisno o svojim partikularnim interesima, kulturnoj pripadnosti, odnosno bilo kojem i kakvom cjelovitom ili djelimičnom, definiranom ili nedefiniranom identifikacijskom određenju ili određenjskoj identifikaciji – učestvuje u javnom, političkom, kulturnom... životu društva / države. Međutim, građanstvo se nikako ne može svesti samo na odnos pojedinca / individue i političke zajednice / države, jer ono podrazumijeva i pripadnost zajednici koja je istovremeno i svejednako pravno konstituirana i društveno konstruirana i skrbi i odnos na horizontalnoj ravni koji građani grade jedni s drugima. Iz ukupnosti tih odnosa razvija se identitetska komponenta građanstva koju nije lahko ni teorijski, ni empirijski, obraditi, naročito ukoliko se pokušaj zasniva na pretpostavljenoj odvojenosti od kolektivnog / skupnog – etničkog, nacionalnog, rasnog, klasnog...) identiteta.

 Nužnost promjene Ustava

Iza naizgled jednostavnog pojma građanstva – kao jedinstvene, ujedinjavajuće, identificirajuće, zajedničke i homogenizirajuće odrednice – krije se iznimno složena socijalna pojava koju karakterizira i uvjetuje cijeli niz ograničavajućih činilaca, od kulturnih identitetskih praksi do oblika subjektivizacije i autosubjektivizacije uzrokovanih strahom od napuštanja djelimično zadovoljavajućeg partikularnog radi utapanja u doista zadovoljavajuće univerzalno. Jasno je i da je potrebno izumiti nove oblike zaštite statusa i prava koje naizgled nudi nacionalna pripadnost i jednak odnos osigurati i građanskom statusu (ili samo preuzeti već izumljene na razini Europske unije), odnosno jedinstveno normirati pravnu praksu u cilju i smislu uključivanja i podrazumijevanja različitosti i jednakog tretmana istosti i različitosti.

Jasno je i da je potrebno pristupiti rekoncepciji i rekonceptualizaciji pojma građanstva, ali je prije toga ili, u najgorem slučaju s tim, nužno i hitno inicirati ustavnu / konstitutivnu pravnu identifikaciju naroda / nacija, građana i stanovnika Bosne i Hercegovine po svim osnovima, od prava preko identiteta do praksi, u smislu otvaranja i stvaranja prostora za dalje teorijsko i praktično djelovanje... Ili obratno! Možda u ovom slučaju i nije nužno ići iz pozicije i perspektive temeljitih promjena; možda je dovoljno samo pokrenuti skupštinsku / parlamentarnu proceduru verifikacije Anexa IV – Ustava Bosne i Hercegovine – i (samo) zahtijevati njegovu dosljednu primjenu.

No, koliko je to ovdje komplicirana materija pokazuje neprovođenje presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbourga još od 2009. godine u vezi s predmetom Sejdić-Finci (od 2009. naovamo pojavile su se još neke presude) jer se s tim predmetom u vezu dovodi i shizofrena situacija bosanskohercegovačkih Hrvata koji još nisu sigurni jesu li hrvatska dijaspora ili konstitutivni narod u BiH, te suvereno i drsko koriste oba prava. Zato je, među ostalim, borbu za konstitutivnu jednakost i građana (a ne samo naroda) odnosno svih stanovnika Bosne i Hercegovine bitno istovremeno pokrenuti i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu.

Što se tiče unutarnjeg političkog prizorišta, nadamo se da neće biti previše šokantno ako predložimo da je u smislu rješavanja ove multileme možda koristan pravac razmišljanja onaj kojim je krenuo feministički pokret onoga trenutka kada su odlučile pokrenuti pravnu borbu za punopravni građanski status žena i ukidanje rodne i spolne diskriminacije građanstva i segregacije u društvu. Drugim riječima, spolna i rodna drugost i različitost u androcentričnom svijetu se ni na koji način ne razlikuje od nacionalne – nenacionalne diskriminacije i segregacije u Bosni i Hercegovini; politički i pravno ugrožene i obespravljene skupine su jednako ugrožene i obespravljene i u pravu i u politici i to im je zajedničko što potire sve ostale međusobne razlike. U biti, riječ je o jednom pitanju: formuliranju političke jednakosti koja bi uvažila različitost iskustava i političkog djelovanja koje podrazumijeva problem političke važnosti koje je političko pitanje i pitanje pravnog tretmana koje je problem za pravosudne institucije, te su, prema našem mišljenju, prostor za buduće djelovanje zainteresiranih skupina parlamenti i sudovi!

U vezi sa izvanjskopolitičkim aktivnostima treba računati na znakovito institucionaliziranu i etabliranu, a rekonceptualiziranu formu građanstva koja traga i u velikoj mjeri je našla odgovor na gotovo sve savremene političke i kulturne potrebe i (već) funkcionira kao pravni regulator političke zajednice kao i statusa i prava državljana zemalja članica; riječ je o, naravno, već spominjanom građanstvo ili građanstvu Europske unije koje je praktično zaživjelo Mastrihtskim ugovorom, kao svojevrstan oblik nadnacionalnog, nedržavnog građanstva.

Ovim prijedlozima svakako se ne iscrpljuju svi misaoni okviri i mogući pravci razvoja ovog iznimno vitalnog i žilavog koncepta koji se opire svim pokušajima potiskivanja i supstituiranja nekim (raznim) drugim, neprestalno se pojavljujući kako u novim formama tako i kao suštinska sadržina nužnosti da se prije svega o njemu razmišlja na nove načine zbog činjenice da nužnost napose predstavlja činjenica da svijet nije uspio domisliti bolji način ravnopravne raspodjele pravde od koncepta građanstva. Naravno, za njegovu funkcionalnu i smislenu primjenu u najnovijim i često mijenjajućim okolnostima potreban je stalni intelektualni napor u smislu kontinuiranog reteoretiziranja, redefiniranja i rekonceptualiziranja za prilagođavanje praktičnim okolnostima i sredinama. U svakom slučaju, može se konstatirati da se radi o pojmu i konceptu koji je ne samo mjesto susreta elemenata politoloških i socioloških elemenata građanstva: pojedinca / individue, (političke) zajednice i njihovog međusobnog i uzajamnog odnosa u sve tri dimenzije: statusa, prava i identiteta.

---

[i] http://balkans.aljazeera.net/vijesti: BiH treba biti građanska liberalna i sekularna; https://faktor.ba/vijest: BiH treba graditi kao građansku državu: Identitet svih naroda treba biti zaštićen kao strateški cilj države; http://www.medzlis-bl.ba: Bošnjačka politika mora biti građanska; http://www.facetv.ba/novost: Treba nam unutrašnji dijalog; http://www.dnevnik.ba/vijesti: Samo građanska BiH može u EU...

[ii] Nuhoğlu, S. Y. (1998), „Toward a Postnational Model of Membership“, u Gershon Shafir (prir.), The citizenship debates, Minnesota: University of Minnesota Press, str. 189–217. https://books.google.ba/books