Dolje oni! Živio ja!

Politika ima začudnu super-moć da inače skromne, vaspitane, školovane... pa i neke lijepo odgojene, pristojne, načitane i obrazovane pripadnike ljudske vrste pretvori u nešto vrlo blisko zvjerima. Vrlo blisko zato što zvijeri jedne drugima ne čine ono što su ljudi spremni međusobno učiniti. Ili će, ipak, biti da je riječ o moći i vlasti koji nužno idu ruku-pod-ruku sa politikom... Tako je moguće da dojučerašnji rigidni komunisti preko noći postanu zagriženi demokrati, a uvjereni ateisti predani vjernici? 

Ustvari, problem je neusporedivo jednostavniji i jednodimenzionalniji nego što na bilo koji pogled izgleda. Patetični i netalentirani svakovrsni karijeristi, od čaršijskih do političkih, koji su preko noći ostali bez osnova za dalju izgradnju svojih malih i besmislenih karijera, doskočili su vragu i pronašli novi način davanja smisla svome životu – živjeti na naš račun glumeći mudre i važne glave. Doduše, za nas bi bilo puno bolje i jeftinije da su svi odreda dobili pjesničko nadahnuće makar se svi skupa osvjedočili u još jedan talenat koji nema. Međutim, pod intenzivnim utjecajem religije u svemu su vidjeli proviđenjski utjecaj i odreda postali mesije i poslanici. 

Ili političari! Naročito „perspektivni“, mada, u našim uvjetima, poznajući politiku, nemam pojma šta bi moglo značiti biti „perspektivan političar“? Ustvari imam, ali se od straha malo naježim. Političari su, recimo, važne glave! A „važne glave“ glume sve počevši od toga da su važne preko zabrinutosti i/ili optimističnosti do ozbiljnosti; svećena i sveštena lica – čak ili naročito oni koji tvrde da to nisu – podizanjem obrve i prijekornoga prsta glume svetost.

U svakom slučaju, na ovom čudnom ringišpilu „najgori od sve djece“ su, ipak, oni koji glume da su ono što nisu, govore u ime onih za koje svi znaju, a niko ih ne zna, dižu obrvu i upozoravajući prst u ime... ko zna čije ime. Najgori su, dakle, oni koji funkcioniraju na posuđenom autoritetu, naime oni koji svoj autoritet utvrđuju tuđim, krijući se iza nekoga ili nečega, čovjeka ili opskurne skupine koja se spominje samo šapatom, nekih „znaš-ti-dobro-kojih“ centara za koje, dok im koriste, rado tvrde da su „naši“, a kad ih se treba odreći, po pravilu, postaju „otuđeni“. Samo da bi se od njih, u slučaju incidenta, lahko i brzo mogle oprati ruke.

Naumpade mi... 

Sjećam se kad je neke davne '93. jedan reborn musliman punu salu polaznika vojne / ratne akademije pozdravio „starim bošnjačkim pozdravom: Allah selamet“ (citat završen). Pola sale se nasmijalo, što naglas što u sebi, druga polovina ili nije čula ili nije razumjela... U svakom slučaju, nedugo potom dotični će postati general, a ja ću (ne tvrdim da ima ikakve veze sa smijehom) ostati kapetan. 

U međuvremenu, ništa se bitno nije promijenilo. Ono što je bitno ostalo je bitno, a ono što nije nije. Bitno je, najbitnije, što se bilo kakvo razmišljanje o građanskom društvu, pristojnoj državi, institucijama u službi stanovnika i gostiju zemlje... smatra blasfemijom, svetogrđem i, u kontekstu klero-etnonacionalnog narativa, bogohuljenjem.

Ljudski nusproizvodi u funkciji 

Nekoliko puta sam počinjao pisati o stvarima koje ne znamo a trebali bismo ih znati. Pritom, mislim prije svega, na znanja o događanjima i dešavanjima iz našeg neposrednog vremenskog i prostornog okruženja od kojih nam zavise životi, a po svemu sudeći, i životi naših potomaka i nasljednika. Suočen sa činjenicom da bi samo i taksativno pobrajanje svega onoga što ne znamo (a trebali bismo znati), uveliko nadilazi okvire/korice ozbiljne knjige, a i prijateljski upozoren da „nije baš dobro da se sve zna“, da „svaka istina nije za svako vrijeme“, da „običan svijet ne može razumjeti sve složenosti i slojevitost političkih igara“... redovno sam odustajao. 

Čak i ako prihvatimo da nije dobro sve znati, jer „izlaganje istini može biti kobno“, „istina je najdragocjenija stvar koju imamo te se njome treba služiti štedljivo“, a „da bi se s vremena na vrijeme vidjelo univerzalno i svevremensko lice istine, čovjek mora biti spreman da i najsitinije od svih živih bića voli koliko i samoga sebe“ (a malo ko je spreman na to). Šta se, doista, dogodilo sa istinom? 

Istinu je ono što je teško povjerovati i još teže prihvatiti, ali je upravo zato lahko prepoznati: samo ona boli; sve ostalo je sumnjivo. No, to - bol - istinu čini neugodnom i nepoželjnom stvari, a iskrenost koja joj najčešće prethodi i slijedi, nepodobnom i nepoćudnom osobinom. Istinu je najlakše reći u šali, tako se najlakše „proguta“. Neko je rekao: „Moj način zbijanja šale je da kažem istinu. To je najsmješnija šala na svijetu.“ Zato su, da bi se ljudima približila istina o njima samima, izmišljeni vicevi ali ljudi se nasmiju (liku iz vica, drugome) kao da su skontali fol i nastave sa svojim „ozbiljnim“ (lažnim) životima ne mijenjajući ništa. 

U ovosvjetovnim poslovima ugledaju se gotovo isključivo na ljude kojima je cilj važniji, značajniji, preči od bilo kojeg sredstva za njegovo ostvarenje. 

Naprimjer, postoje ljudi kojima su cilj pare. Svi bismo voljeli imati dovoljno – i malo više – para nego što je to potrebno za preživljavanje, ali postoje ljudi čija se žeđ za parama graniči (ili uopće ne graniči) sa psihijatrijskom dijagnozom. Takvi su i u Svetoj Knjizi spomenuti kao „oni koji piju slanu vodu. Što je više piju sve su više žedni...“ Takvima, naravno, ništa nije sveto i nijedno sredstvo koje treba upotrijebiti u smislu ostvarenja cilja ne čini im se nedozvoljenim. 

Očigledno, ništa nismo skontali

Ni brojne kaznene prijave, ni sunovrat prava i pravde spektakularnim nestancima dokaza u nedvojbeno jasnim i gotovo dobivenim slučajevima otvorene korupcije, zloupotreba položaja, trgovine utjecajem i šta-ja-znam-čega-sve, ni opljačkana javna privredna dobra, nekretnine, pokretnine i poslovni računi, ni divljačka trgovina teritorijem „pod kontrolom“ općina i općinskih božanstava, ni nikada pokrenute krivične pa ni prekršajne prijave za jasna kriminalna djela... (moralnu odgovornost za javno izrečenu laž ili neispunjeno obećanje da i ne spominjem)... ni strašne istine iz rata ni jednako strašna nacionalna, vjerska, etnička segregacija djece nakon rata, ni dugogodišnji tužni egzodus Bosansca i Hercegovaca, ni strahovlada lidera u strankama i stranaka u društvu i državi, ni tretman naroda kao kupona ili žetona u političkim trgovinama, ni dugogodišnja bliska saradnja sa neprijateljima države..., ni tajnovite okolnosti bogaćenja njihovih obitelji... dakle, ništa što zdrav razum ne može ni shvatiti ni prihvatiti, ne samo da nisu naškodile vladajućim oligarhijama nego su im naprotiv, osigurale još nekoliko mandata.

No, činjenica da nijedno nedjelo neljudi nikada ne izaziva dovoljno jasnu, nedvosmislenu i žestoku reakciju javnosti, političkih zvaničnika ili dežurnih moralista i, druga, da jedna izjava dobrog čovjeka sa nenabrojivim mnoštvom dobrih riječi, djela i ispruženih ruku – ruku pomirenja, oprosta ali ne i zaborava – izazove cijelu lavinu ili poplavu reakcija, ponajviše ukazuju na svu paradoksalnost, deformiranost pa i degeneričnost okruženja, društva i, ako hoćete, i vremena u kojem živimo. S jedne strane, prva, potvrđuje misao da sa "publikom" nešto, definitivno nije u redu: "ista publika koja je zviždala jučer, mogla bi aplaudirati danas - i to čak za istu predstavu" (William O. Douglas), dok druga dokazuje da je, doista, "devedeset posto političara su krivi što ostalih deset posto imaju lošu reputaciju" (Henry Kissinger). Treća činjenica da se oni koji nikome ne mogu biti ni uzori, ni primjeri, ni putokazi prema bilo čemu dobrom, plemenitom i otmjenom – viteškom, uopće usuđuju kritizirati, omalovažavati, blasfemizirati, čak dijeliti savjete i lijepiti moralne packe onome ko nam svima – bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost – može biti i jeste moralna vertikala, potvrđuje izreku koju autorizira Clarence Darrow, a koja gotovo da je postala narodna mudrost: Kada sam bio dječak govorili su mi da svako može postati predsjednik. Sada sam počeo vjerovati u to.

Sve zajedno i svaka napose, govore u prilog tvrdnji da ne postoji više ništa što nismo obesmislili, obezvrijedili i obezljudili do krajnje neprepoznatljivosti. Gori od tih samoobesmišljenih, samoobezvrijeđenih i samoobezljuđenih ljudi jesu oni koji im tepaju, koji im podilaze i koji ih izvode i drže na poziciji da se mogu ponašati kako se ponašaju.

Tu je, u velikoj mjeri, odgovor na pitanje zašto nas političari smatraju idiotima... Zato što smo glasali za njih jer niko normalan to ne bi činio ovolike godine uporno i zaredom. Zašto „niko normalan“? Zato što je knjiška definicija ludila: „ponavljanje istih radnji uz očekivanje drugačijeg rezultata.“

Bolje živ kukavica nego mrtav heroj

Izbori nisu samo dosadna, bezvezna i bespotrebna „stvar“ koja se ponavlja svakih dvije godine, troše ogromni iznosi i ništa se ne mijenja. Pažljivog posmatrača oni podsjećaju na gomilu poznatih ali zanemarenih činjenica, a u određenim slučajevima ga – kao poslovično neopreznog – natjeraju da nauči i neke nove. Poznate stvari (na koje nas izbori podsjećaju) su da su stranke / partije / zajednice / savezi / fronte... skupine iznimno nekvalitetnih, neinventivnih, nemaštovitih, nekreativnih i još mnogo toga „ne“ ljudi (pojedinaca i skupina) koji nisu u stanju domisliti ništa izvan „kutije“ u kojoj živimo. I to ih čini dosadnim jer u konkretnom slučaju ponavljanje nije majka znanja nego (majka) gubljenja vremena.

Institucije za koje nas uporno uvjeravaju da nemaju nikakvih ingerencija ni nadležnosti (osim ekih „sporednih“(?!) poput odbrane i imenovanja diplomatskih predstavnika), iznenada postaju važne kad se u pitanje dovede stranačka pripadnost onih koji će po predsjedničkim foteljama guzeljati slijedeće četiri godine.

S jedne strane je zapjenjena retorika i spremnost rušenja i potapanja svega oko sebe ako „ja“ – legitimni, autentični i jedini pravi – ne budem izabran, a sa potpuno druge sve ostalo. Da malo pojasnim, Bošnjaci i Srbi nemaju problema sa kandidiranjem nekonstitutivnih Bošnjaka i Srba za članove Predsjedništva... s tim problemom deveraju samo Hrvati i to ne svi... samo oni konstitutivni.

Nadalje, kandidiranje i samokandidiranje gomile potpuno bespotrebnih i besmislenih likova – likova koji svojim općim (ne)postojanjem nikako i ni na koji način ne utječu na bilo šta – za mjesto u slijedećem sazivu Predsjedništva Bosne i Hercegovine (institucije koja je do sada prestižno bila rezervirana gotovo isključivo za predsjednike stranaka koji su time dokazivali... nešto nad svima ostalima... pardon, drugima ali čini se da se i to u zadnje vrijeme unekoliko promijenilo) pokrenulo je nekoliko recimo ozbiljnih pitanja bez potrebe za adekvatnim odgovorima.

Prije svega, ta činjenica naravno, nije promijenila ništa u smislu definicije Predsjedništva: to i dalje ostaje poluvažna institucija čije postojanje u ovom rudikuloznom SFRjugoslovenskom obličju služi samo zadovoljavanju i forme i suštine de facto zemlje podijeljene između tri najjače ili najsnalažljivije ili najpokvarenije stranke / partije / zajednice.

Nadalje, dva-tri demonstracijska pokušaja kandidiranja unaprijed osuđena na propast nikome osim tim „besmislenim kandidatima u još besmislenijim pokušajima“ koji usput, nikome ništa nisu donijeli niti su skrenuli pažnju na bilo šta osim na već poznatu činjenicu da se ne mogu kandidirati kao u normalnim zemljama... Možda su te kandidature samo podsjetile da su neki ljudi koje smo potpuno smetnuli sa uma još uvijek živi! Osim toga, neke stranke nas pokušavaju uvjeriti da samo izvan naše zemlje postoje ljudi koji su u stanju učiniti nešto za zemlji i to samo ako budu članovi Predsjedništva i nikako drukčije. 

Kandidati, dakle, nisu donijeli ništa novo ni u definiciji Predsjedništva, ni u njihovim nadležnostima, niti, pak, na ugledu institucije ni predloženih kandidata ali je itekako reklo puno o kraljici svih politika – kadrovskoj i, posebno je bitno, odnosu političkih subjekata, predikata i objekata prema sistemu, državi, institucijama sistema i resorima.

Naime, kadrovi koje stranke najprije delegiraju na određena mjesta ne pokazuju samo odnos predmetne stranke prema instituciji i resoru, čak ne samo ni njihov odnos prema sistemu i državi pa ni odnos prema biračina / glasačima nego, ponajviše i ponajprije odnose unutar stranke – jedne naročito – pri čemu se mjestom kupuje i prodaje odanost člana ili predvodnika struje unutar stranke. To što je „ministru“ (parlamentarcu, direktoru) najbitnije da se snadbije ljubavnicom i autom te da opremi kabinet... mareći za resor kao za lanjski snijeg, ni lideru ni stranki ne znači ništa. Svejednako im ne znači ništa što država, narod, nacija, kogod od njegovog ministra neće vidjeti nikakve koristi dokle god će u stranki vladati makar četverogodišnji mir između međusobno zaraćenih frakcija i struja koje prijete ne da podijele nego da rasture i dezintegriraju stranku. Eh... kamo puste sreće.