Hoćemo li biti muslimani i poslije Ramazana

Islam, svojom biti, izmiče svim (pokušajima) svjetovnog određenja i uklapanja u (ljudske) obrasce i matrice, a istovremeno i svejednako obuhvata ih i sadrži sve određujući ih, kontekstualizirajući ih i konceptualizirajući ih... stavljajući nezamislivo veliki pritisak i stres na ličnost, ulogu i funkciju vladara (slijed nije bitan), insistirajući na njegovim pozitivnim ljudskim vrijednostima i osobinama / vrlinama kao ličnosti, odnosu prema povjerenim mu podanicima i načinu obnašanja / obavljanja (funkcije / funkcija) vlasti.
Vjerska i moralno-etička bit islama nadilazi i nadilazit će sve posebne političke forme... o čemu zorno svjedoči činjenica da su se društvena očitovanja islama razlikovala kroz epohe, prostor i kulture kroz sve narodne, kulturne i jezične heterogenosti islama pri čemu su svi oblici tih društvenih očitovanja propadali dokazujući svoju sporednost i privremenost, a islam je preživio dokazujući svoju trajnost i vrhunaravnost. (Filandra, 2016)
Bosanski muslimani jesu specifična islamska zajednica čak i na Balkanu na kojem postoji još nekoliko islamskih zajednica ili, radije, zajednica muslimana, te je stoga normalno da plijeni(mo) ogromnu društvenu i znanstvenu pažnju i zanimanje. O bosanskim muslimanima u političkom i vjerskom smislu, sa aspekta vjerske duhovnosti, puno je pisano kako u zemlji tako i u okruženju ali i u svijetu, čega gotovo nismo uopće svjesni. Ova muslimanska manjina na Balkanu, kad se posmatra u okviru muslimanskih manjina na prostoru bivše Jugoslavije, Bugarske, Rumunije, Mađarske, sa svim političkim procesima u Turskoj, te u kontekstu tragičnih događanja na Bliskom Istoku... jeste nešto što je znanstveno zanimljivo, a zanimanju doprinosi i činjenica naše samostalnosti, ne samo u smislu državnosti i državotvornosti nego i u smislu neovisnosti Islamske zajednice kao institucije. 
No, kod nas postoji ta psihička i / ili psihosocijalna sklonost ka teoriji zavjere koja se najjasnije očituje u shvatanju i tumačenju odnosa Zapada i islama, islama i Zapada. Ljudi ovdje smatraju, i to ozbiljni ljudi, čak i neki intelektualci, da nas neko mrzi zato što smo muslimani. Iako je to vjerovatno – čak, sigurno – u pojedinačnim ili slučajevima manjih ili većih skupina, to načelno apsolutno nije istina i ne stoji. Te i takvih teorija čak i načina razmišljanja treba se nužno i žurno osloboditi, i to je zadaća normalnih ljudi, normalnih intelektualaca, nove intelektualne elite. Naročito muslimanske... 
Ako smo, kao što bi trebalo da jesmo, muslimani... i pametni ljudi zdravog razuma i otvorenih očiju, onda bismo trebali znati da je slika koju islam i muslimani trenutno uživaju u svijetu ponajviše proizvod njihovog unutarnjeg stanja i izvanjskog ponašanja. Prizori koji se odašilju iz muslimanskog, da ne kažem, islamskog svijeta, uglavnom, u najvećoj mjeri, potvrđuju i opravdavaju bojazan i strah ostatka svijeta od muslimana jer muslimani danas u svijet odašilju sliku o sebi kakvu nikada prije nisu odašiljali. Potpuno je druga stvar što ta slika, odnosno, ono što ona prikazuje, nema nikakve veze sa islamom kao i kome doista treba i odgovara takva slika islama i muslimana u 21. stoljeću.

Otkad smo muslimani

Istina, mi smo mala i malobrojna ali nipošto i nikako beznačajna muslimanska zajednica na Balkanu koja je zbog gorespomenutih i mnoštva nespomenutih specifičnosti predmet brojnih opservacija iz različitih razloga. Činjenica je da zadnja dva stoljeća imamo jednu silaznu putanju koja je, teorijski, umnogome rezultat modela našeg odnosa prema sebi i prema drugima, a koji, posebno u zadnjih stotinu godina, nije donio pozitivne rezultate. Tome nisu krivi drugi ili, makar, ne samo drugi, nego prije svega i svih mi sami i naš po(s)lovični način mišljenja - da za sve svoje slabosti, propuste, stradanja, okrivljujemo druge. Problem nikada nije (samo) u snazi drugog, nego u u vlastitoj slabosti, u vlastitim greškama. 

Bošnjački etnoncionalni romantizam svako, a naročito masovni(je) prisustvo muslimana na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, vezuje za prvi zvanični dolazak osmanskog sultana Mehmeda II el-Fatiha 1463. godine premda ozbiljna historiografija čak dokumentirano bilježi prisustvo muslimana na Balkanu pa i u Bosni i Hercegovini znakovito ranije, još u 8. stoljeću, a u naznakama još ranije 36. godine po hidžri ili 658. godine po Gregorijanskom kalendaru, kada su se (dokumentirano) prva trojica muslimana iskrcala u dalmatinskoj luci Raguza. Za pojavu Srba i Hrvata vrijede neki drugi podaci, značajno, stoljećima kasnijeg datuma ali i to je za priču o aktualnom generaliziranju manje bitno.
Nije li nas upravo to, kao i pristajanje (čak, insistiranje) na osmansko-turskom porijeklu i počelu islama na Balkanu, uz nedovoljno potkrijepljeno insistiranje na hiljadugodišnjoj historičnosti državnosti Bosne (i Hercegovine), stavilo u procjep koji se ne može lahko i jednostavno riješiti: jesu li bosanski muslimani na Balkan i u Bosnu i Hercegovinu došli sa Osmanlijama odnosno jesmo li muslimani (samo) od Osmanlija naovamo ili su / smo pak, konvertirani srednjovjekovni krstjani (koji su u svemu ovome posebna priča)?

Nekoliko jednostavnih enciklopedijskih podsjetnica

Muslimani (narod), su južnoslavenski narod, konstitutivan u SFRJ od 1971. godine. Odlukom CK SK BiH u maju 1968. vjersko-narodnosna zajednica muslimana postala je zajednica Muslimana u nacionalnom smislu. To je potvrđeno ustavnim amandmanima i verificirano na popisu stanovništva 1971. godine. Muslimani su na tom popisu većinom prihvatili novi nacionalni identitet pa se 39,6 posto stanovništva SR BiH izjasnilo Muslimanima. Priznavanje Muslimana kao narod smanjilo je procentualni udio Jugoslavena, Hrvata i Srba, jer su se do tada ubrajali u ostale narode. Istovremeno postali su relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini. 
U okviru SFRJ, Muslimani su pretežno živjeli u SR Bosni i Hercegovini, u kojoj su bili najbrojniji narod (prema popisu iz 1991. bilo ih je oko 1.905.274 ili 43,65 posto). U vrijeme postojanja SFRJ Muslimani su govorili srpskohrvatskim jezikom, a prije priznanja njihove narodnosti 1971. godine su se po nacionalnosti izjašnjavali kao pripadnici nekih od drugih naroda SFRJ (Srbi, Hrvati itd.) Ili kao Jugosloveni, a "muslimani" je bila samo odrednica vjerske pripadnosti.
Etimologija
Slavenska plemena koja su se naselila na području današnje Bosne i Hercegovine ime svoje domovine preuzeli su od starosjedilaca, Ilira, za razliku od hrvatskih i srpskih plemena koja su novu domovinu nazvali po sebi (Hrvatska i Srbija).
Bošnjaci su svoje ime izveli iz imena Bosna. Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinus flumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom spominje se grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna.
Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države. Tvrtko II Kotromanić 1440. godine poslao je delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Jageloviću (Władysław III Warneńczyk) (1440-1444) za ugarskog vladara. Te je prilike spominjana srodnost i zajedničko porijeklo Bosanaca i Poljaka, a radi koristi od novog „slavenskog vladara“ na ugarskom tronu.
U počecima osmanlijske vladavine polako dolazi do promjena u bosanskom jeziku te se narodna imena na ak kao Poljak, Slovak više upotrebljavaju pa i riječ Bošnjak. Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak u potpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Riječi kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti označavale su pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana. Dok istovremeno riječ Bošnjak-taifesi označava svakog pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti označavalo je čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu.
Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske, nadvladala su srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje. Bošnjački narod je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza nametnutih imenovanja i preimenovanja (Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni-muslimani , Muslimani), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih zemalja i političkom slabošću i malim utjecajem Bošnjaka tog doba na društvena zbivanja, da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine. Danas sama riječ Bošnjak označava pripadnika bošnjačke nacije, koji govori bosanski jezik, slijedi bošnjačku i bosansku kulturu, te vodi porijeklo od Slavena srednjovjekovne Bosne koji su se nazivali Bošnjanima. Istovremeno, riječ Bosanac danas ima slično značenje, ako ne i identično, kao Bošnjak-taifesi, s tim što označava svakog pripadnika države Bosne i Hercegovine bez obzira na naciju. Iz bošnjačke percepcije bosanstvo i bošnjaštvo su čvrsto povezani i međusobno prožeti, jer Bošnjaci prije svega svoj identitet vežu za domovinu Bosnu.
Korijeni
Bošnjaci potiču od Slavena koji su naseljavali područje današnje Bosne i Hercegovine. Neka novija istraživanja tvrde da korijeni Bošnjaka sežu dalje od historije Slavena i da su ilirskog porijekla. Iliri koji su živjeli na području današnje Bosne asimilirali su se dolaskom Slavena.
U srednjovjekovnoj Bosni, njeni stanovnici su imenovani kao Bosanci i Bošnjani (Bossinensis, Bossnenses-Bossinensium, Bossignanus-Bosignanis, Bosignani, Bošnjani) o čemu ima više primjera u pisanim izvorima 14 i 15. stoljeća. 

Bošnjaci su bili konstitutivan narod u SFRJ od 1971. godine, pod imenom Muslimani. Bošnjaci u Titovoj Jugoslaviji prvih dvadeset godina komunističke Jugoslavije nisu imali pravo na kostitutivnost, niti pravo na upotrebu vlastitog imena, koje su upotrebljavali tokom historije.
Hamdija Pozderac, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine tokom 70-ih godina 20. stoljeća, prilikom ustavnih promjena je pokušao vratiti historijsko ime Bosanci, koje se koristilo u Osmanskoj i Austro-Ugarskoj carevini kao Bošnjaci do pred Prvi svjetski rat, te tokom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj upotrebi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično). Značajan pokret za renesansu bošnjačke nacije tokom Monarhije poveo je Safvet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora zajedno sa bošnjačkim intelektualcima na čijoj strani se nalazila zvanična politika Austro-Ugarske predvođena Benjaminom Kalajem, što je izazvalo negodovanja srpskih predstavnika, a manjim dijelom i hrvatskih, jer su vlasti zabranile srpske i hrvatske udruge, kako bi smanjile utjecaj Zagreba i Beograda na proces nacionalnog formiranja Srba i Hrvata u Bosni. Uspostavljanjem FNRJ prigodom donošenja prvog ustava, bošnjački zastupnik u skupštini Jugoslavije iz Mostara, Husaga Čišić, glasao je protiv Ustava zbog toga što se nije uvažio zahtjev u skupštini manjinskih Bošnjaka za uvođenjem šeste baklje u grb FNRJ i priznavanje Bošnjaka. Trend se nastavio i u SFRJ. Srpski komunisti uporno su izbjegavali da Bošnjacima daju status konstitutivnog naroda smatrajući da će se tim činom ugroziti nacionalni interesi srpske populacije u Bosni koja je svoj nacionalni identitet formirala ranije, pogotovo nakon atentata Gavrila Principa u gradu Sarajevu.
Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).
Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši čuvenu rečenicu: "Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime, ali ćemo otvoriti proces."
Valja napomenuti da je od 1910-tih godina od kada je zabranjeno postojanje bošnjačke nacije i bosanskog jezika u Kraljevini Jugoslaviji i u prvih 20-tak godina Titove Jugoslavije, Bošnjacima nametnuto da se izjašnjavaju ili Srbima ili Hrvatima, a nakon što je uvedena rubrika Ostali, većina Bošnjaka je iskoristila tu mogućnost.

Jesmo li muslimani ili demokrati?

Kakogod, sada smo legitimni dio savremenog islamskog svijeta, gdje postoji, recimo, zvanična struktura i postoji nešto što je van sistema. U tom smislu mi smo dio globalnog islamskog svijeta. Tako, ovdje u Bosni imamo nešto sto se zove (bosanski) islam i nešto što se ne zove zove tako, a što je u velikoj mjeri – sve donedavno – bio izvaninstitucionalni oblik organiziranja muslimana koji se u zadnje vrijeme sve više institucionalizira, pojavljuje se u sve organiziranijem obliku (i to izvan zvaničnih institucija sistema) i poprima obličje koje bi Islamsku zajednicu moralo – ako već nije – početi zabrinjavati. Zašto? Zato što sve što je izvan institucija sistema uvijek skrbi negativan politički kontekst, prijeteći da preraste u ozbiljan problem. Činjenica da ta vaninstitucionalna pojava ima svoje produžetke i / ili nastavke i u institucijama pa i u Islamskoj zajednici, nacionalnim udruženjima, da su dobro finansirani i finansijski neovisni... ukazuje na potrebu da se ovoj situaciji posveti puno više pažnje nego što je to dosad činjeno. 
Osim toga u prilog oprezu govore i dvije činjenice koje su očevidne u naznakama: prva, da se „ne-bosanski muslimani“ sve više javljaju kao vjerska policija (da ne kažem inkvizicija) predstavljajući se jedinim oblikom ispravnog prakticiranja vjere i druga, dovoljno paradoksalna napose, da u sve većoj mjeri preuzimaju institucije sa nacionalnim predznakom ili od nacionalnog značaja predstavljajući se (jedinim) braniocima, zaštitnicima i čuvarima bošnjačke tradicije i bošnjačkih nacionalnih interesa. U tom smislu, mi danas u Bosni možemo govoriti da nastaje jedan modelski proces, koji je karakterističan za većinu muslimanskih naroda, da imaju jedan oficijelan i tradicijski islam koji je blizak državnoj nomenklaturi i nešto što je van te institucije, što se može različitim riječima imenovati, ali što je vaninstitucionalno, što se u znanstvenoj literaturi zove islamskim pokretom, a što postaje sve institucionaliziranije i sve bliže i bliskije političkim i vjerskim strukturama, prijeteći da postane najglasniji ako ne i dominantan oblik. Ta se situacija ignorira ali je, po mom mišljenju, problem neusporedivo ozbiljniji nego što se njemu u postojećim institucijama, vjerskim, političkim i sigurnosnim... prilazi.
Naravno da je privatno, legalno, ljudsko pravo da vjeru prakticira onako kako želi i smatra da je najbolje,  ali nije u redu da se vlastiti svjetonazor i vjeronazor nameću kao isključivi i jedini ispravni oblik bilo čega. To je ono što se kod nas događa, na što se gleda iz perspektive blagonaklonosti jer je riječ o „muslimanima“ i to su fenomeni koji zaslužuju ozbiljne opservacije ali i analizu postojeće, zvanične institucionalne strukture: koliko je njen metod (ne)rada doprinio izvjesnom nezadovoljstvu da se pojavi nešto mimo njene strukture, koliko je to dio uvezenih stvari koje dolaze sa određenim novčanim davanjima, zahtjevima i propagandama iz islamskog svijeta, što je ovdje isto tako bilo prisutno. Ali, to je i pojava koja zaslužuje ozbiljnu pažnju sa naše strane, naročito s obzirom na činjenicu da ona plijeni nevjerovatnu pozornost ljudi na Zapadu i uveliko i umnogome doprinosi i pothranjuje gorespomenutu rezultantu „teorije zavjere“ da nas svijet mrzi zato što smo muslimani. 
Problem jeste u tome što smo mi mala islamska zajednica i što se ti procesi negativno održavaju na duhovnu konstituciju bosanskog islama i bosanskih muslimana.

Nova islamska zajednica ili (još jedna) dženaza u odsutnosti

Bosanski muslimani imaju naslijeđenu islamsku zajednicu kao instituciju koju je napravila Austro-Ugarska. Zanemarujući tu naizgled diskvalificirajuću činjenicu, sposobnost Islamske zajednice da prođe kroz sva turbulentna i teška vremena, različita historijska previranja, političke režime i nenabrojivo mnoštvo vlasti i vladara... govori u prilog tvrdnji da je ona postala i jeste najznačajnija bošnjačka institucija. Međutim, ne treba bježati od istine, slijedom negativne društvene pozicije Bošnjaka i Islamska zajednica je bila u poziciji da svojim znatnim dijelom i kapacitetima služi vlasti. 
Taj oportunizam koji je Islamska zajednica kao institucija imala prema svakom političkom modelu od Austrije do danas ne mora – niti jeste – sam po sebi nešto loše. 
U međuvremenu, situacija se promijenila, a mi nismo svjesni te promjene. Bošnjaci više nisu Muslimani, a ni muslimani – narod i vjerska skupina – koji su u situaciji da se bore za kulturnu i vjersku autonomiju. Danas su Bošnjaci značajan faktor u vlasti i vladanju Bosnom i Hercegovinom... prvi put u historiji sami su u situaciji da odlučuju od svojoj sudbini i nemaju potrebu da se bilo kome po bilo kojem osnovu prilagođavaju i dodvoravaju da bi preživjeli. Te činjenice nisu svjesni ni najveći dio Bošnjaka ali, izgleda, ni muslimana. Naporedo s tim, Islamska zajednica kao institucija prvi put ima društveni prostor da bude samostalna i autonomna, i mi kao ljudi, kao muslimani, kao Bošnjaci, to od nje i očekujemo. 
Međutim, najstarija, temeljna i krunska institucija bosanskih muslimana istovremeno i svejednako, jedna je od onih koje uporno izbjegavaju demokratizaciju i modernizaciju. Administrativno-kozmetičke promjene napravljene u zadnjih nekoliko godina samo su doprinijele dodatnoj i dubljoj birokratizaciji, klerikalizaciji i iskrenijem odvajanju Zajednice od džema'ata, jer se nijedna od tih promjena ne osjeti „na terenu“ u smislu poboljšanja bilo čega čime bi se službujući trebali baviti vjerski službenici. Problem je samo na prvi pogled definicijske ali, već na drugi, suštinske prirode: „vjerski“ i „službenici“ naprosto ne idu zajedno! 

Islamska zajednica ili zajednica muslimana

Islamska zajednica trebalo bi da funkcionira kao moralni i svaki drugi zamislivi korektiv muslimanskoj vlasti ili vlasti nad muslimanima ali i tu postoji očevidan problem: islamska zajednica je po svim osnovima doista na strani samo jedne političke opcije. Dokaza za to je teško nabrojivo mnoštvo: od rokade kadrova između Sabora IZ i Predsjedništva stranke preko otvorenog agitiranja sa mimbera do više nego očigledne činjenice da doista ničim ne utječu na popravljanje moralnog lika i djela političara muslimana. Reklo bi se upravo suprotno... nije rijetkost i javna je tajna da vjerski službenici preuzimaju neslavne i nehvalevrijedne osobine političara. Da ne bude zabune... sve je to dozvoljeno i legitimno i dio odnosa između roba i Rabba, ali je li moralno?
Činjenica je da je određeni broj službenika Islamske zajednice iskoristila rat i poslijeratni period u smislu osobne koristi i to je, recimo, normalno. Normalno je da se taj službenički i oportunistički dio Islamske zajednice boji za svoj društveni status i materijalne privilegije te se zato i zbog toga plaši i protivi svakoj vrsti promjene i blasfemijom proglašavaju svaku vrstu pomaka. To je instrumentaliziranje vjere, Islamske zajednice i muslimana u političke i privatne svrhe i nije normalno da zbog privilegija nekolicine trpi cijeli narod!
Zašto islamska zajednica ne dijeli sudbinu svoga naroda odnosno zašto ne čini ništa – ili ne čini ništa vidljivo i dovoljno – da ubijedi politiku da su i oni koji nisu članovi „stranke“ Bošnjaci i muslimani... makar, Bosanci i Hercegovci i muslimani? Nalazi li se makar dio odgovora na ovo pitanje u činjenici da se kao kriterijalni osnov pripadnosti ili bilo čega uzima članarima IZ koja, da ponovim još jednom, ne služi nikome i ničemu osim IZ-u?

Ako nužno i žurno ne iznađemo drugačiji model samoodnošenja, ova mala autohtona nacionalna zajednica pretvorit će se u vjersku, muslimansku zajednicu na Balkanu, a kao takvi bit ćemo (nacionalno) osuđeni na asimilaciju, a vjerski na izumiranje. To je aksiomatički, matematički, sasvim izvjesno: mi svake godine gubimo grad veličine Sanskog Mosta! Naši obični ljudi odlaze vani, odlaze mladi bračni parovi, reproduktivno, radno i intelektualno najpotentniji dio društva... roditelji šalju djecu na školovanje u inozemstvo odakle se nikada neće vratiti... Ne idu oni vani zbog znanja, čak ni zbog imanja, nego zbog neizvjesnosti i nesigurnosti ovdje koji porađaju strah! Postojeći način, postojeći model življenja i perspektiva koju nudi (a koju smo u velikoj mjeri opisali u prethodnom tekstu), nisu nesto što daje rezultate te nam je nužno i žurno potrebno nešto (ne znam šta, ali...), neko novo razmišljanje, neko novo mišljenje, sasvim drukčiji iskorak, novi model, generalni odgovor na sva društvena pitanja, a ponajviše pitanje odnosa sekularizma i islama… radi odgovora na pitanje budućeg društvenog ustroja, društvenih odnosa i društvene perspektive. Ako se nešto novo ne iznađe, ako ne ponudimo nešto novo, historijska praksa pokazuje da stvari neće ići dobrim pravcem i ima puno razloga za veliku, ogromnu zabrinutost.

Hoće li se uskoro u džamije moći samo sa članskom knjižicom?

Pojavom novih muslimanskih vjetrova na poprilično učmaloj bosanskohercegovačkoj vjerskoj-muslimanskoj sceni otvorilo se nekoliko ozbiljnih i zanimljivih pitanja. Naprimjer, je li Islamska zajednica administrativno-rukovodeće tijelo ili zajednica muslimana jesu li vjerski službenici u službi džema'ata i džematlija ili svoga poslodavca? Kome služi poslodavac odnosno Islamska zajednica: Bogu, Zajednici ili džema'atu? Čemu služi islamska zajednica? Ako je odgovor na ovo jednostavno pitanje: pružanje vjerskih usluga onda slijedi pitanje: A šta su to vjerske usluge? Jesu li svi muslimani članovi Islamske zajednice ili su samo članovi Islamske zajednice muslimani... odnosno, jesu li muslimani oni koji iz bilo kojih razloga ne plaćaju članarinu islamskoj zajednici bilo da nemaju ili zato što od te članarine ne vide nikakve koristi? Nije sasvim jasno je li u ovoj zemlji skuplje roditi se ili umrijeti... ali, vjerujem da to ne bi bilo teško izračunati. Zašto je za dženazu – a kamoli za hadždž potrebno uzeti kredit čak i ako se cijeli život plaća članarina? Kako se može doći do Reis-efendije?
Umjesto objašnjenja... U Bosni i Hercegovini odavno postoje zajednice muslimana koje ni na koji način nisu ni bliske, a kamoli članovi Islamske zajednice. Osim svih onih ozloglašenih, postoje i vjersko-poslovno-političke skupine u bliskim vezama sa stranim vladama čijim se utjecajem trguje, a podrška ili pripadnost kojima se dokazuje običajima koji se u obliku u kojem se kod nas prakticiraju i propagiraju kao osnovna distinktivna karakteristika i vid prepoznavanja slijeđenja i pripadanja jednoj ideologiji u islamu pripadaju judeo-kršćanskoj i mormonskoj tradiciji... 
Dakle, ako već u Bosni i Hercegovini postoje muslimanske zajednice mimo Zajednice, derviški redovi mimo derviških redova i džema'ati mimo džema'ata... to nužno navodi na nekoliko pomisli. Prvo kategorije „zajednica“, „derviški red“, „džema'at“ tim skupinama daje izvjesnu legitimaciju kao grupa sa vlastitom unutarnjom organizacijom, hijerarhijom i finansiranjem(!), dakle neupitnom autonomijom koja ne podliježe nikakvoj kontroli, što im omogućava izvaninstitucionalno djelovanje u ko zna kojem i kakvom cilju. S jedne strane, neko im je to omogućio, a sa druge to se, makar iz perspektive toliko proklamiranog jedinstva, nipošto ne bi smjelo ni previdjeti ni zanemariti, a pogotovo smjestiti u kategorije „nismo znali“, „nismo očekivali“ i „nismo na vrijeme prepoznali opasnost“. Jer, ne može se reći da upozorenja, opomena i očevidnih pokazatelja nije bilo - bilo je i ima ih više nego dovoljno.

Znam da su aproksimacije i kondicionali tipa „šta bi bilo kad bi bilo“ iznimno nepopularna kategorija ali... Šta bi bilo kad bi nekom slavohlepnom ili nedobronamjernom, a dosjetljivom vragu naumpalo da iskoristi neki od europskih zakona o slobodi - siguran sam da takav zakon postoji, tamo ionako ima previše slobode - naprimjer o zaštiti manjina, slobodi udruživanja radi političkog djelovanja ili slobodi vjeroispovijesti(!) i (prije marta ove godine) registrira, naprimjer, udruženje građana koje će se zvati Novi (Mladi) muslimani ili, još radikalnije, formira i registrira novu „islamsku zajednicu“, novi „tarikatski centar“, nekakvu „(kon)federaciju džema'ata“... i tako podigne strah od „dodatne radikalizacije“ ili strah od straha i strah od šta-ja-znam-čega na razinu sa koje se više ne može spustiti i time se nepovratno legitimizira, legalizira i ozvaniči još jedan, ovaj put bespovratan početak kraja.
Osim toga, krajnje pojednostavljeno, zašto nekome ne bi palo na pamet da iskoristi naš, domaći Zakon o zabrani diskriminacije pozivajući se na Član 1. kojim se „osigurava zaštita, promoviranje ljudskih prava i sloboda, stvaraju uslovi za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti i uređuje sistem zaštite od diskriminacije na osnovu rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja ... i (diskriminacije po) nekom drugom osnovu“ pa osnuje i registrira, naprimjer, bosansku PEGIDU, nadnacionalno udruženje pravih desničara, nacista i fašista, a ne seoskih varalica koji se prodaju pod „desni centar“, „narodnjake“, „demokršćane“... 

Hoćemo li ikada nešto na vrijeme naučiti

Ako se takvo nešto ipak desi hoće li onda hoće li onda sva dosadašnja „zalaganja“, „oštre osude“, protesti, protivljenja i, budući da smo za preventivu znakovito i očevidno okasnili, represivne reakcije tipa zabrana(!) imati ikakav učinak? Hoće li odgovor da „nismo na vrijeme prepoznali opasnost“ biti dovoljan kao reakcija ili, ipak, neće? Hoće li i u slučaju vjerske zajednice to biti samo loš vjersko-politič(ars)ki izgovora za nespremnost na nove izazove koje sobom nosi vrijeme? Nadalje, hoće li iko i ko će biti kriv za time izazvanu i nastalu situaciju? Svako djelo ima svoga činitelja koji je zaslužan ili odgovoran ili, pak, kriv. (Razlog što kod nas nikada do sada nije nađen krivac za stanje i situaciju u kojoj smo je jednostavna činjenica da mi ne možemo biti i nismo ni za šta krivi.) Dakle, koga ćemo (drugog) zbog ovoga okriviti? 
Pretpostavljam da ovo većini ljudi, čak i onima kojima je naumpalo da o tome razmišljaju, zvuči kao nešto iz domena naučne fantastike ali, ako privatnik može prisvojiti ime Isa-bega Ishakovića, neki drugi, isto privatnik, bivšu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, neki treći (privatnik) nešto treće, a što je „vlasništvo“ svih građana BiH, naprimjer državu(!) i/ili vlast i/ili javna preduzeća, zašto u zemlji sa 63% religioznog stanovništva neko, sa dovoljno sljedbenika ili pobornika ne bi osnovao, ne vjersku zajednicu, nego vlastitu religiju!? Ili, šta ako nekome prema kome trenutno nema naročite tolerancije, naprimjer selefijama ili džaferijama, poznatijijim kao ši'iti, naumpadne da postavi pitanje tolerancije prema Ahmedijama pa zatraži isti tretman i za vlastitu zajednicu muslimana? Ili da, jednostavno zatraži prijem vlastite zajednice muslimana koji islam prakticiraju po nekoj drugoj, a priznatoj pravnoj školi, u punopravno članstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, uz odgovarajuću izmjenu Ustava i svih podustavnih akata IZ, jednakopravan tretman u svim organima i direktoratima IZ, proporcionalno članstvo u Saboru i sve što im naumpadne, a da svoje članstvo uvjetuju garantiranjem prava promjenom bilo kojeg od bilo kojih pravnih, obrednih ili vjeroispovjesnih elemenata „njihovoga islama“ ili „njihovoga mezheba“ pa, čak, ni pitanjem finansiranja, rukovođenja, unutarnje hijerarhije...? 

Isto vrijedi za sve ostale nacionalne / vjerske zajednice u zemlji, samo ja volim „mesti ispred svojih vrata“ zato pišem samo o svojima.
Bosanski Hrvati i bosanski Srbi ili Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini (katolici i pravoslavci), predstavljeni strankama i zajednicama sa aktualno najglasnijim političkim etnonacionalnim narativom, svoje su narode pretvorili u manjine (koliko god da su brojni), dijasporu iz „matičnih“ zemalja, duhovne i materijalne kolonije tih „matičnih“ zemalja i još mnogo štošta što ne stoji u Ustavu BiH odnosno, sve samo ne ono što bi mogli biti da se na njihovoj političkoj sceni pojavi neko ko će te narode i nacije doista učini konstitutivnim elementima bosanskohercegovačke države ili države Bosne i Hercegovine. Na istom tragu kaska i samoproglašeno najjača bošnjačka politička struktura(?!) koja je otišla čak i korak dalje: ona plaća svojim duhovnim kolonizatorima za njihovu dobru volju da nas koloniziraju i učine onim što mi nismo... Ta ukupna situacija da nije skupa i žalosna, bila bi patetična i silno smiješna.

Svjestan sam da su, iz trenutne perspektive svih pravovjernih, svi gorespomenuti kondicionali i aproksimacije na rubu, ako ne i duboko u provaliji „hereze“. Znam da sam toliko puta skretao pažnju da „ono što ne postoji u jeziku, ne postoji (ni) u stvarnosti“, da sam sam sebi dosadio. Stoga me zanima, ako već postoje zajednice, derviški redovi, džema'ati izvan sistema... ako, odnosno, radije kada svi ovi kondicionali postanu stvarnost, jesu li odgovorni spremni za ovakav scenario koliko god on futuristički izgledao te shvatiti i prihvatiti da je pluralizam, politički, vjeroispovijesni, pravni ili obredni, ipak, sloboda i zagarantirano pravo i intima(!) svakog pojedinca, te hoće li to biti povod za unutarislamski sukob ili međumuslimanski rat ili, pak, jedini put ka mirnom suživotu svih muslimanskih sljedbi bez obzira priznavale se one međusobno ili ne, pod jednim krovom, kišobranom ili šatorom zvanim Islamska zajednica ili Zajednica islamskih... nečega, ne znam ni ja čega?