Što pričaš kad ti škodi

Govorništvo ili retorika  je umijeće ili tehnika govorne komunikacije – dojmljivog, uvjerljivog izražavanja – s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika u bilo što oslanjajući se na činjenicu – na koju ukazuje i Aristotel – da između istine i zablude (naročito u politici i pravu) postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. Premda se u različitim historijskim dokumentima nalaze tragovi o njegovanju načina govora i izraza u različitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih savjetnika, poslanika, svećenika i zagovornika različitih interesa, retorika je djelo grčkoga duha koji razlikuje prirodno od vještačkog govorništva.

Prirodno govorništvo u Homerovo doba zastupaju kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled poput Temistoklo i Periklo, čija se poruka koju je odaslao Atenjanima nakon Peloponeskog rata odnosila na poginule sunarodnjake i ideju da njihovim sinovima treba omogućiti državnu skrb, a slavnog državnika i oratora ubilježila je u historiju kao jednog od najvećih govornika svoje epohe. 

Retoričko paradiranje nad izgubljenim životima u političko-ratne svrhe i danas je jedan od omiljenijih običaja u krajevima nešto zapadnije od Atene. Umjetno govorništvo počelo se razvijati na Siciliji, posebito u Sirakusi, gdje je 465. PNE tiranska vlada zamijenjena demokratskom, a njegovim se osnivačem smatra Koraks čije je djelo vezano za uspostavu demokracije u Sirakusi pri čemu je došlo do velike potrebe za javnim raspravljanjima i dokazivanjima. 

U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome sloboda govora, svaki se punoljetni građanin mogao obratiti i istaknuti u sudu i u narodnoj skupštini pa i kod svečanih prilika, samo ako je bio vješt govornik; a mogao je i kao logograf pisati govore za druge, da ih nauče na pamet i govore na sudu. Temeljem iskustvenoga znanja zasnovanog na pisanim dokumentima velikana riječi i govorništva u Ateni, od Homera do Hermagore, dvojica velikana filozofije – Platon i Aristotel – definiraju svoja shvaćanja retorike. Tako Platon u retorici vidi kritiku koja je na granici između filozofije i državništva, a Aristotel retoriku vidi kao popularni ogranak logike kao vještine javnog dokazivanja i uvjeravanja, pri čemu ona može biti korektivna, instruktivna, sugestivna i defenzivna razlikujući tri vrste govora: 1. politički ili savjetodavni govor, 2. sudski ili sudbeni govor i 3. epideiktički ili svečani govor.

Političko govorništvo podrazumijeva govor kojim govornik potiče ili odvraća od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba, poduzeti u budućnosti uvjeravajući u korisnost ili štetnost nečega odnosno, savjetujujući na nešto bolje i / ili odvraćajući od nečega gorega. Sudsko govorništvo koje podrazumijeva optužbu i obranu može biti javno i privatno pri čemu je njegova glavna svrha ukazati na istinitost ili neistinitost tvrdnji o radnjama koje su se dogodile u prošlosti, a insistirajući na pitanjima odgovornosti, krivnje, pravde, nepravde... pri čemu je nepravedan čin ili postupak onaj koji je svojevoljan i protivan zakonu koji opet, može biti poseban (pisani zakon države) i opći (norma koju priznaju svi ljudi). Svečani govor je onaj u kojemu se nekoga ili nešto hvali, imajući najviše u vidu sadašnjost, jer polazi od trenutačnog stanja pri čemu govornik treba dokazati da su radnje čovjeka kojeg hvali uzvišene, vrijedne te ispunjene vrlinom, čiji su dijelovi pravednost, hrabrost, mudrost, darežljivost, velikodušnost, podašnost i razboritost.

Dok njih u pamet, sebe iz pameti

Podsjetit ću vas samo na dva govora koji, ako nisu (a nisu) promijenili svijet onda zasigurno jesu ostavili dubok trag toliko da se pamte, spominju pa i koriste kad neki suvremeni govornik želi pokazati koliko je načitan i pametan.

Nećemo ovdje koristiti primjere zloupotrebe i izvrtanja činjenica poput govora koji ni na koji način ne priliči ekumenski miroljubivoj slici svijeta, naprimjer onaj pape Urbana II na koncilu u Clermontu: „Do sada ste vojevali nepravedne ratove, izumili ste luđačka sredstva za međusobno uništenje, i isključivo zbog ponosa i pohlepe, te time zaslužujete vječnu smrt i sigurnu osudu. Sada ćemo vam isporučiti ratove koji nose sa sobom slavnu nagradu mučeništva i koji će zadržati tu titulu sada i zauvijek“, koji je dao zeleno svjetlo križarskim ratovima.

Radije ćemo spomenuti pozitivne primjere od kojih je svakako jedan od najpoznatijih onaj: „Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za svoju zemlju. Dragi građani svijeta, ne pitajte što za vas može učiniti Amerika, nego što možemo zajedno učiniti za slobodu čovjeka“, koji je izrekao John F. Kennedy u svojem prvom predsjedničkom govoru, 20. januara 1960., i otišao u retoričku legendu, usput osnovavši Peace Corps, organizaciju kojoj je bio cilj ispunjenje njegovih inaugurativnih želja odnosno, borbu protiv tiranije, bolesti, rata i siromaštva što je u (ne)veselim šezdesetim zvučalo više nego moćno... i svejednako uzaludno.

Umjesto dokaza Kennedyjevog utopizma, dvije godine kasnije – na dojavu CIA-e zbog navodnog podsticanja štrajka u Južnoafričkoj republici – uhapšeni Nelson Mandela na otvaranju suđenja rekao je: „Za svoga života posvetio sam se borbi afričkog čovjeka. Borio sam se protiv bijelačke dominacije baš kao i protiv crnačke. Čuvao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem svi ljudi žive u harmoniji i s jednakim šansama“ i najprije bio osuđen na pet godina zatvora da bi mu potom produžili kaznu koju je služio sve do 1990.

Politički govor je nekoć bio disciplina koja je podrazumijevala visoku inteligenciju, ozbiljnu obrazovanost, zavidnu načitanost, poznavanje teško nabrojivog mnoštva činjenica, urođeni talenat, zdrav razum i poznavanje stranih riječi... a ako ništa od toga onda makar kvalitetnu naspavanost. 
Danas, budući da većina govora koje političari održavaju nema gotovo nikakvo konkretno značenje, izrečeno ne podliježe nikakvoj kritici (jer kritika znači generiranje krize), niti govornik ima ikakvu obavezu prema slušaocima niti će ga bilo ko bilo kada (na ovome svijetu) pozvati na odgovornost zbog izrečenog ili makar, na ispunjavanje datih obećanja... da biste pripremili politički govor ne morate biti ni John F. Kennedy, ni Nelson Mandela, ni Winston Churchill... a iznimno je poželjno da ni slučajno ne budete (ni kao) Martin Luther King. 

Dovoljno je samo ne znati ništa

Dovoljno je da nemate pojma ni o čemu a naročito o onome o čemu govorite, da imate odnosno, nemate rječnik koji podrazumijeva više pojmova od jelovnika u restoranu zajedničkih institucija, da se ne snalazite ni u jednoj a naročito konkretnoj situaciji, da vas Uzvišeni Bog nije počastio sa puno talenata, da se okružite savjetnicima i pomoćnicima koji znaju manje od vas... Ako ni to niste u stanju, onda je dovoljno da skinete jednu od mnoštva popularnih aplikacija koja omogućava držanje govora u trajanju od koliko-god-je-potrebno sati, a da, pritom, odabranom auditoriju ne kažete ništa što dijelom govori o inteligenciji govornika, ali više od toga o govornikovoj procjeni inteligencije onih kojima se obraća.
Pri svemu tome iznimno je korisno – čak poželjno – upotrebljavati riječi za za koje niste sigurni šta znače ili nemate pojma kako ih upotrijebiti u rečenici. Nije problem ako su riječi općepoznate jer je uvijek dobro i korisno ljude podsjetiti na etimološke korijene, preporučene izvedenice i poželjne upotrebne mogućnosti. Naravno, neusporedivo je bolje kad su riječi stranog porijekla, te ako su u pitanju pojmovi koji predmetni auditorij često koristi u potpuno pogrešnim kontekstima, (pojmovi) sa velikim brojem korijena, uzroka i manifestacija kod samog govornika, (pojmovi) koje nije preporučljivo koristiti izvan usko i strogo stručnog konteksta i tako dalje... poput pojmova politika, reforme, agenda, mehanizam, koordinacija, koalicija, minorizacija, majorizacija, europski put, članstvo, budućnost, aplikacija, fašizam, antifašizam, strpljenje, kompleksi, odnos(i), inteligencija...

Potpuno uvažavajući pravo na neinformiranost kao i činjenicu da iskustvo za koje je vezana snažna emocija, spoj tog kognitivnog sadržaja i sjećanja snažno utječe na ponašanje, naročito kada je iz svjesnog potisnut u nesvjesni deo psihe, bez namjere da sudim jer znam da bi mi moglo biti presuđeno, ne baveći se uzrokom nego manifestacijom i posljedicom, uopće ne tvrdeći da sam u pravu jer se ni ja vrlo često, iz najosnovnijeg opreza, ne slažem sa vlastitim mišljenjem... ipak, u duhu tolerancije, pozitivne prakse i želje za mentalnom higijenom i koliko-toliko mirnim snom bez noćnih mora i košmara izazvanih strahom od ranojutarnjeg kucanja na vrata, a još većim od ulaska nepozvanih bez kucanja... ljubazno molim da makar u javnom govoru bez prijeke potrebe ne upotrebljavate spomenute ali i mnoštvo nespomenutih pojmova koji su se nekako – potpuno neopravdano – uvukli u rječnik. 

Konačno slobodan

Ako ne znate šta biste i kako biste kazali radije šutite. Bolje je šutjeti pa da svi misle da si glup nego progovoriti pa da se u to i uvjere. A ako baš ne možete šutjeti, ako vam šejtan ne da mira pa morate progovoriti ako ne na usta onda na... nešto drugo... zamolite nekoga da vam na nekoj sjednici koja vas ne zanima, dok se odlučuje o nekom glupom zakonu koji se tiče ostalih ljudi u ovoj zemlji... izgoogla: „Nenasilni marš na Vašington“ ili „govor Martina Lutera Kinga“ ili „Ja imam san“ ili „najznamentijiji događaj na svijetu 1963“... Ako se ne bojite da će vas udariti struja iz laptopa možda možete i sami izgooglati...
Ali, ako vam je i to mrsko evo govora koji mijenja historiju; ovaj je promijenio najprije američku, a potom i historiju čitavog čovječanstva. Doduše, ovaj govor smatra se jednim od ključnih trenutaka američkog pokreta za građanska prava i temeljem zalaganja za jednakost svih ljudi pa vas možda i ne zanima, ali ipak...:

“Danas vam kažem, prijatelji moji, usprkos teškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednog dana ova nacija izdići i živjeti po pravom redu svog postojanja. Za mene je ova istina sama po sebi razumljiva – svi ljudi su stvoreni jednaki.
Imam san da će jednog dana na crvenim brdima Džordžije sinovi nekadašnjih robova i sinovi nekadašnjih robovlasnika sjediti zajedno, za istim bratskim stolom.
Ja imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom ugnjetavanja živi svojim punim bićem, da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u društvu u kom se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih tretirati onako kako oni to svojim karakterom zasluže.
Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom sa čijih usana silaze reči kao intervencija i anuliranje rasne integracije, da će tačno tamo mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama, kao braći i sestrama.
Ja imam san da će se jednog dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna ispraviti. I da će dobrota biti svima vidljiva i da će je svako spoznati. To je moja nada. Sa ovim uvjerenjem, vratit ću se nazad na jug. Sa ovim uvjerenjem bit ću sposoban da od brijega očajanja načinim kamen nadanja. I, sa ovim uvjerenjem, mi ćemo biti sposobni da nesklad naše nacije pretvorimo u zvukove predivne simfonije.
Sa ovom spoznajom bit ćemo sposobni zajedno da radimo, da se zajedno molimo, zajedno da se borimo, zajedno da idemo u zatvor, zajedno da ustajemo za slobodu, sa spoznajom da ćemo jednog dana biti slobodni. A to će biti dan kada će sva Božja djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi dati novo značenje.
Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode pjevam. 
Zemljo, gde su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa ovih bregova.
Ako Amerika želi postati velika nacija onda ovo mora postati istina.
Neka ova zemlja dopusti slobodi da dođe sa silnih visina Nju Hempšira. Želim da joj dopusti da dođe s moćnih bregova Njujorka. Neka dozvoli slobodi da dođe iz Pensilvanije. Da se spusti sa snijegom pokrivenih Roki planina. Želim da je prigrli kada stigne iz Kalifornije. Da joj dozvoli da dođe sa svakog brežuljka Misisipija, dopusti joj da se prizemlji sa svake uzvisine. Kada joj dopustimo da dođe, kad je pustimo da prođe kroz svaki grad, tada ćemo ubrzati dolazak dana u kom će sva djeca Božija – crna, bijela, crvena i žuta, Jevreji i pagani, protestanti i katolici – jedni drugima pružiti ruke i pjevati “Konačno slobodan. Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni.”

Doduše... dr. Kinga su ubrzo poslije ovog govora ubili... pa možda vi i niste u krivu što govorite samo gluposti.