A šta kad me starost upita gdje mi je bila mladost

Političari su svagdje isti: obećat će da će sagraditi most i ondje gdje rijeka ne prolazi.

(Nikita Hruščov) 

Ako vam se čini da na političkoj sceni Bosne i Hercegovine vlada neko čudno ozračje – mislim, čudnije nego sve ono na što smo do sada navikli – ponajviše nalik odmjeravanju Rudonje i Šaronje (radije, rudonja i šaronja) potpuno ste u pravu. 

Stvarnost nam se sve više razlikuje od realnosti. U riječi kojima tražimo opravdanje za totalne neshvatljivosti više ni sami ne vjerujemo i slušajući se šta i kako mislimo i rjeđe, govorimo i sami ostajemo zbunjeni... odgovori na pitanja koja sebi postavljamo zvuče više tužno i smiješno nego neuvjerljivo. Čini se da nas i naše vlastite, a kamoli tuđe dosadašnje priče sve manje impresioniraju ili zanimaju. Štaviše, i oni su se počeli gubiti u njima... do mjere da nemaju pojma šta pričaju.

Uopće nije pitanje šta je ušlo u ljude... Nije čak ni pitanje šta je iz njih izišlo; nažalost, to je previše očigledno... zlo i naopako. Pitanje je u šta mi gledamo? Jesmo li bolji od njih ili, pak, gori? 

Prije svega, pod „politiku“ se prodaje sve i svašta... uglavnom roba koja nema nikakve veze sa politikom. No, kako je ne samo ovdje nego, u gotovo cijelom svijetu sve pa i politika, dovedeno do potpunog besmisla i riječi i djela, onda i pod politiku prolazi i ono što nigdje i nikako ne bi moglo. Tako i zato, aktualna politička scena u Bosni i Hercegovini ponajviše podsjeća na kozaračko kolo u kojemu svako svakome drži ruku u džepu (a kroz džepovinu za jaja zbog čega svi oprezno cupkaju u mjestu).

Dakle, jasno je da je politika težak, da ne kažem šugav posao ali mora i to neko da radi... da smo mi kakav narod bili bismo zahvalni onima koji danima ne spavaju zbog naših problema i nestrpljenja... Umjesto toga mi smo pomalo razočarani... kad neko sebi dopusti da nakon gotovo trideset godina svega i svačega bude razočaran onda to nije razočarenje per se nego dijagnoza vrijedna hospitalizacije jer smo duže posmatranje i psihijatrijsko vještačenje odavno nadmašili... Isto vrijedi za sve, one koji glasaju i one koji ne glasaju, samo sa različitim predznakom. 

Napravimo kratak i surov presjek kroz bosanskohercegovačku političku scenu i vidjet ćemo u kakvim smo doista problemima... 

Pozicija i opozicija

U politici uopće nije bitno jeste li dobra ili loša osoba, moralan ili potpuno nemoralan lik, pošten ili nepošten, iskren i istinoljubiv čovjek ili patološki lažov... Posmatrajući stvari malo izvana a malo iznutra, naročito na ovoj domaćoj sceni, a temeljem najeksponiranijih predstavnika stranaka i politika reklo bi se da su nosioci ovih drugih osobina neusporedivo poželjniji... No, to je manje bitno. Ono što je doista bitno jeste odgovor na pitanje: „Ko će loše, nemoralne, nepoštene i lažove pozvati na odgovornost kad oni u ovoj maloj bari pokažu sve krokodilske kvalitete svojih osobina?“ 

U situaciji u kojoj su institucije države – dakle, i pripadajuće obaveze i odgovornosti – usitnjene do besmisla i neupotrebljivosti ozakonjene vojne hunte prepuštene lokalnim šerifima, sa političko-stranačko-teritorijalnim ingerencijama ako ne otvorenog onda na rubu nedvojbenog ali prešućenog separatizma, u pravnom rašomonu u kojem je pravda prepuštena pravnicima i pravnicama i ekonomskom hororu u kojemu su budžeti gotovo isključivo namijenjeni održavanju sdržavne birokratije, kupovini glasova i socijalnog mira... pozicija i opozicija se manifestaciono gotovo ni po čemu ne razlikuju. Ustvari, riječ je o pukom ogledalnom odrazu nekoga bez stvarnog lica, nekoga ko luta svojim neznanjem i pokušava prodavati znanje.

Poziciju – vlast čine politički diletanti koji se grčevito bore za svoje mjesto u knjigama historije kojima, pritom ništa ne znači to što će cijela balkanska, a kamoli bosanska priča stati u jedan kratak i nimalo pohvalan pasus... Možete ga i sami osmisliti ali, recimo, „Nakon ratova devedesetih godina na Balkanu nastupile su društvene promjene koje su se pokazale neuspješnim...“ 

Tu su prije svih, besramni, oholi, tašti, podmitljivi, pohlepni, beskrupulozni... koji svoje političke i svake druge karijere grade na priči o otcjepljenju i samostalnosti RS ili HZHB u dogovoru sa onim drugim koji svoje karijere grade na strahu od prvih i prijetnjama ako se otcijepi RS ili HZHB.

Luđacima ubijeđenim da kroje historiju, ljudi neprijatnog lika i još neprijatnijeg djela kojima (jednima) i osmijeh izgleda krvoločno a drugima osmijeh ne možete napraviti ni u photoshopu a da izgleda prirodno, muslimanima koji nemaju pojma ni šta je dopušteno a šta zabranjeno, a kamoli zašto je to baš tako i kršćani i hrišćani koji ne znaju ni nabrojati svih deset Božjih zapovijesti, a kamoli da ih se pridržavaju... uopće nije bitno što je ustvari, riječ o cijelim životima desetina i stotina hiljada ljudi, upropaštenim sudbinama nenabrojivog mnoštva porodica, roditelja i djece, roditelja bez djece i djece bez roditelja... 

Nastojeći napraviti poteze vrijedne historijskog pamćenja, zaglibe u duboke i sudbinske greške pa, još gore, ustrajavaju u tim greškama videći ili ne videći da je to, doista krivi put i, najgore od svega te svoje greške nastoje predstaviti čak pretvoriti u jedino ispravno vjerovanje te ga, povrh svega kanonizirati kao dogmu ili ideologiju. Takvi su, naprimjer, nacisti, fašisti, komunisti, šovinisti, ateisti, LGBT aktivisti, građanski fundamentalisti, vjerski radikali i fanatici, egzibicionisti, umjetnici performisti... svima je zajedničko to što po svaku cijenu žele postati poznati, makar zakratko i po bilo čemu. Osim činjenice da politički život(!?) u našoj zemlji umnogome podsjeća na reality show i naši politički starletani umnogome podsjećaju na starlete koje su poznate samo po određenim dijelovima tijela. S jednom bitnom razlikom: od starleta niko nema štete (možda samo oni ili one koji se žele poistovijetiti s njima ili njihovim poznatim dijelovima tijela). Ulaze u svoje velike kuće i male živote, kako ih niko ne dočekuje na vratima jer žena i djeca gledaju seriju u kojoj njihov muž i otac igra glavnu ulogu, skidaju cipele trljajući nogu o nogu, važni samo sebi – čak ni toj ženi i djeci – jer i za njih je važniji njegov lik na televiziji nego čovjek koji im je upravo ušao u kuću, svaljuju se u naslonjač popuštajući kravatu i umorno i nezadovoljno othukuju...

Smije li opće dobro biti prepušteno slobodnoj volji i prosudbi bilo koga bio on birokrata, ljevičar ili desničar?

Jedini koji bi u goreopisanoj situaciji mogao i trebao biti ili makar, imati ulogu javnog moraliste, korektiva i prepreke provođenju suludih i suicidalnih politika vladajućih etnonacionalističkih narativa jeste upravo opozicija. Međutim...

Stranački pobačaji

Opozicija je riječ koja u Bosni i Hercegovini nema nikakvo značenje – kao uostalom i brojne druge poput civilni sektor, nevladine organizacije, ljudska prava... Opoziciju ovdje u najvećoj mjeri čine odcjepi, odbijenici i otpadnici od nekih velikih stranaka, u najvećem broju nezadovoljni – koliko god se oni trudili prikazati to kao drukčije – ne generalnom stranačkom politikom nego svojim mjestom i položajem unutar te politike. Malo je teško povjerovati da je dvadesetak ili desetak godina u tim „matičnim strankama“ sve bilo med i mlijeko, strankama su rukovodili anđeli i meleki, a članstvo sve sami skromni i vjerni... da bi se sve to odjednom naglavačke okrenulo i ispostavilo se da je gore nego što iko može i zamisliti odnosno, nego što prebjezi iz nekog razloga(?!) smiju i ispričati. 

Zbog svega toga, predizborno poslovično oprezno i krajnje licemjerno elaboriraju svoje slaganje – poštovanje(!) prema načelnoj ideji i politici stranke ali, neslaganje sa kadrovima koji, prema njihovim riječima imaju imena i prezimena i oni se ne boje reći ko su i kako se zovu... i ipak, to ne učine. Zašto?

Nadalje, i u tom opskurnom društvu postoji kategorizacija. Posebnu kategoriju besramlja i komičnog morala koji je kod nas jedini moral koji je moguće naći čine preletači iz jedne stranke u drugu... čak i u ovom ljudskom talogu oni predstavljaju dno dna... Kao, do jučer je samo „ova stranka“ bila ispravna i poštena, a u svim ostalim su bili lopovi i kriminalci... I onda pređu u neku od tih lopovskih i kriminalnih stranaka. Ili oforme svoju... te stoga u matičnim strankama ali i u dobrom dijelu javnosti slove kao politički ili stranački pobačaji koji nikada neće preduzeti nikakvu ozbiljniju akciju koja bi za rezultat mogla imati bilo kakve štetne posljedice po njihove dojučerašnje političke roditelje, staratelje ili mentore pobačaj će uglavnom biti temeljna karakteristika i njihove politike. 

Gotovo da nema domena i oblasti djelovanja koji u ovoj zemlji nisu dovedeni do apsurda. Ako sumnjate, spomenite se bilo kojeg teorijskog ili praktičnog koncepta i uvidjet ćete da oni u stvarnosti funkcioniraju tačno onako kako, ustvari, ne bi trebali. Normalno nam je ono što nikome normalnom nije normalno. I to, samo po sebi, nije normalno. A, ustvari, nije nam postalo normalno nego smo se navikli da se ono što je svakome normalnom nenormalno kod nas protura i gura kao normalno. Ali, o tome sam već pisao toliko puta da sam sam sebi dosadio. No, kad neko u recimo, ozbiljnim godinama prizna da je sebi dopustio da ga bilo ko (na)magarči tolike godine onda je to za liječenja ili zakonskog sankcioniranja, a nipošto i nikako za pohvalu i za glasanje za iste.

Drugim riječima, neko je davno rekao da magarca možeš natovariti knjigama, ipak će se osvrtati za svakim stogom sijena i s čežnjom pogledati prema livadama sa svježom travom; prosjaka možeš obući u carsko ili sultansko ruho ali ne možeš očekivati da neće prije ili kasnije pružiti ruku tražeći sadaku / milostinju i, kad niko ne gleda, smotati nešto pod ogrtač... Ali, stavi čovjeku krunu na glavu i vidjet ćeš šta je promjena... Onaj koji je jednom stavio krunu na glavu prije će dati glavu nego krunu...

Zastrašujuće visok prag trpljenja

Nemoguće je nabrojati šta se u ovoj zemlji izdogađalo od posljednjih izbora naovamo. Teško je čak, samo spomenuti sve što se dogodilo u posljednjih mjesec ili nešto malo više dana, a što bi moglo stati pod naslov antidržavnih djela, činova i akata i separatističkih poteza... Sigurno je da je toga bilo neusporedivo više nego što je potrebno da pola stranačke državne administracije završi u zatvorima sa vrlo ozbiljnim optužbama koje po svemu zaudaraju na 1991. ili 1992. godinu, a zbog kakvih se – u normalnim zemljama – ide ili na dugogodišnju robiju ili u egzil u inostranstvo (oboje sa malim šansama za skoriji povratak u javni život). Činjenica da niko ozbiljan nije pomakao ni prstom da se akteri skarednih događanja pozovu na ozbiljnu odgovornost govori u prilog nekolicini nimalo lijepih teza i zaključaka: 1. da je prag tolerancije prema bilo čemu učinjenom u javnom diskursu opasano, baš opasno visok; 2. da ne postoji nikakav instrument kojim bi se bilo ko od javnih govornika pozvao na odgovornost za učinjeno djelo ako već ne postoji nikakva odgovornost za izgovorenu riječ – bila ona obična glupost, falsificiran ili izmišljen podatak ili poziv na otcjepljenje; 3. da je nama sve manje stalo i do zemlje i do države jer smo, vjerovatno i jedno i drugo identificirali sa političkim i stranačkim... teško je reći elitama...

„Gledaj“, piše mi prije neki dan jedan prijatelj, „Musa (Mojsije) je imao jednog Samiriju koji je, u njegovom odsustvu, izlio zlatno tele i uzrokovao četrdesetogodišnje lutanje njegovog naroda po bespućima i pustinjama onovremene Arabije; a kod nas, hem na svakom koraku 'samirija' do 'samirije', a hem ne samo da su krave svete nego i svaki hajvan, kakvu god štetu da napravi ništa mu ne možeš! Nije onda, ni čudo da već toliko vremena lutamo; znamo mi gdje smo krenuli, ali ne znamo kako do tamo stići“

A šta kad me starost upita gdje mi je bila mladost

Plutarh piše da je Solon, grčki zakonodavac, prije 2.500 godina u Atini donio zakon koji osuđuje građansku šutnju u uzavrela vremena, a da je Katon, utemeljitelj rimskog prava, rođenog sina osudio na smrt da bih sačuvao legitimitet i valjanost zakona po kome mu je (pre)sudio. 

Kolike su šanse da bilo ko od izabranih – pozicionara ili opozicionara svejedno – učini neki samoprijegorni čin i odrekne se osobnog u ime općeg dobra? Mali čin, neusporedivo manji od Katonovog, bilo kakav pokazatelj dobre volje i iskrenosti tvrdnje da rade za dobrobit naroda, zemlje i države... Naprimjer, pokaže neko javno dobro, put, cestu makar česmu... koju je podigao od svojih (napominjem svojih!) para i stavio to na upotrebu ljudima i životinjama...

Koliko god bio crn mrak u tunelu u kojem živimo, prvo svjetlo koje se upali makar i neonskim bljedilom trebalo bi da sjaji: "Premda se od repa čisti, riba od glave smrdi!" 
Neko će morati naći snage i hrabrosti da otvori pitanje da li je funkcija člana stranke ili partije javna funkcija i da li se i kako ona može kombinirati sa drugim javnim funkcijama. Ali, istaknuti članovi stranaka svjesno prešućuju to pitanje ne samo zato što im oba položaja omogućavaju ogromnu količinu nekontrolirane moći nego im osiguravaju i trajnu sigurnost, političko-utjecajnu, materijalno-zbrinjavajuću i zaštitu od istrage i suđenja; naročito predsjednicima. Budući da je lični primjer najbolji primjer bilo bi dobro da neko od najmoćnijih bude prvi taj koji će izvršiti samograničavanje vlasti. Jasno je da nijedan vladar / moćnik, koji iole drži do sebe, na tu glupost nikada neće pristati. Ako toga nema, onda će tranzicija trajati večno, kao kada se kola zaglave u blato.

Drugim riječima, onoga trenutka kad se nosioci najznačajnijih državnih i entitetskih funcija odreknu „prava“ na funkcije u vlastitim strankama mi ćemo steći „pravo“ da povjerujemo da smo, kao društvo, dovoljno sazreli da prerastemo omraženi komunizam ili autoritarni režim sa elementima demokratskog dekora u kojemu stranka / partija odlučuje ko će biti direktor, ko će raditi u banci, sigurnosnim službama, vojsci... ali i tako važnim agencijama, institucijama i javnim preduzećima.
No, to su problemi na koje nikako ne mogu utjecati, a kamoli ih riješiti.

Ono što me doista brine je... kad me starost upita gdje mi je bila mladost, šta joj odgovoriti? Prvi dio sam proveo boreći se protiv neprijatelja, a drugi dio boreći se za prava za koja sam mislio da sam izborio boreći se protiv neprijatelja? Ili da joj odgovorim da sam čekao dvadeset godina da dobijem, da mi neko da ono što sam mislio da mi po logici i pravu pripada... Ili da odgovorim da sam se strpio dvije, pa još dvije, pa još četiri i tako dvadeset tri godine prije nego su mi rekli da se strpim još osam... prije nego... prije nego me neko izvede iz kuće ili auta ili voza i kaže: „Vidi... ovo je Europa.“

Ili da joj kažem da mi je bilo pjaka i bezze da se bavim politikom pa su vlast uzeli i na pozicije zasjeli neki koji to ničim nisu zaslužili i osigurali mi radno najkativniji i najproduktivniji dio života u sigurnoj nezaposlenosti...

Za to vrijeme posmatrao sam lopove kako šuruju sa kleptomanima, likove sa mesijanskim kompleksom kako na najodgovornija mjesta postavljaju svoje stranačke poslušnike i najdalje rođake (bez ikakvih kvaliteta a kamoli kvalifikacija da odlučuju i o svojoj a kamoli o mojoj sudbini)... gledao sam kako slavohlepni pohlepnima namještaju tendere i javne nabavke za mali ili veliki procenat... gledao sam kako nezdravi zdravima određuju gdje se i kako neće liječiti... gledao sam kako univerzitetski profesori osnovcima i srednjoškolcima otežavaju nastavne programe i zagorčavaju živote... gledao sam kako nezaposleni roditelji mole za crni one koji smješkajuci se naplaćuju bijeli hljeb... a zatim neuvjerljivo lažu za sve promašaje, gubitke i nesreću koju su uzrokovali optužujući druge, neprijatelje pa i prijatelje samo da bi dobili još četiri godine da zavrte još jedan krug, zaigraju još jedan šejtanski ples ili povedu još jedno vražije kozaračko kolo.

Ili da kažem da sam... gledao kako progonjeni postaju progonitelji, ugnjeteni tlačitelji, zatvarani tamničari... ucijeneni ucjenitelji, najveći poreski dužnici utjerivači dugova, razbojnici policajci...

I ništa nisam (u)činio... samo sam sjedio i gledao.
Šta da odgovorim starosti kad me upita gdje mi je bila mladost...