Jesmo li mi fašisti ili antifašisti

Jesmo li mi fašisti ili antifašisti? Ozbiljno pitam... jer meni više ništa nije jasno.
U onom ratu nema gdje nas nije bilo, ali jesmo li u ovom ratu bili „partizani“, „ustaše“, „četnici“?
Ako smo fašisti onda mi je jasno što ni ne obilježavamo, a kamoli proslavljamo Dan pobjede nad fašizmom (doduše... čini se da je i „europa“ ima(la) isto problematično pitanje pa su ga razriješili preimenovanjem Dana pobjede nad fašizmom u Dan Europe). Unekoliko mi je jasno zašto je zemlja bila obavijena tugom i žalom i nikome nije ni do kakvog slavlja... prvi u nas su „na pranju glava“ u Berlinu, a Berlin je jedan od glavnih gradova Europe tako da mi je s te strane jasno zašto nema nikakvih spomena vrijednih manifestacija povodom Dana pobjede nad fašizmom (osim obilazaka grobalja i spomenika), a ni onaj skup povodom Dana Europe... ne znam koliko je vrijedan spomena. 

Prijatelji radikala grade put za Beograd, a nije im interes put za Mostar, Bihać, Tuzlu

Jesmo li onda antifašisti? Ako smo antifašisti zašto onda slavimo bivše pripadnike ustaških i esesovskih jedinica, a skrivamo svoju četničku prošlost (sve iz onog rata), a istovremeno oštro skrećemo prema Beogradu u Srbiji kojeg vodi „bivši“ radikal? Jesu li (makar i bivši) radikali četnici, jesu li četnici fašisti ili antifašisti i jesmo li mi – ako smo prijatelji radikala – jednako radikal(n)i kao i oni pa nam treba brža i bolja komunikacija s njima, ili smo pak samo pragmatični i navijamo za autoput prema Beogradu (ili iz Beograda) zato što je to naš ekonomski interes? A što nam kvalitetan put prema Zenici, Mostaru, Bihaću i Tuzli nije nikakav, a kamoli ekonomski interes? Ali to nije tema ovog teksta...

Ako obilazimo i fašistička stratišta i groblja znači li to da smo antifašisti? Ako znači, zašto se onda nigdje ne spominje naša antifašistička prošlost i naslijeđe i znači li to što smo antifašisti – po nekom automatizmu – da smo komunisti? Drugim riječima, jesu li samo komunisti antifašisti ili ima i nekakvih drugovrsnih antifašista koji nisu komunisti? Ako smo antifašisti... odakle nam tolike fašističke pobude, reakcije, manifestacije, nakane, navade i potrebe?
Mislim... ja sam sebe računam u antifašiste što implicira da nisam fašista ali nisam ni komunista osim onoliko koliko se komunizam identificira sa socijalnom pravdom i parolom „od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“. 

Odnosno, ako je komunizam: društvo jednakih šansi za sve, društvo u kojem funkcije i institucije (obnašatelji funkcija i uposlenici u institucijama) ne vrijeđaju ni obraz ni inteligenciju korisnika njihovih usluga, društvo u kojem je na prvom mjestu skrb o onemoćalim, ljudima sa umanjenim sposobnostima ili onima koji nisu u prilici da se staraju sami o sebi, a potom briga o umirovljenicima i osiguravanje dostojanstvenog starenja svim ljudima, primanja od kojih mogu podmiriti lijekove i režije i da im ostane za pristojan život, prava burza rada na kojoj postoji i ponuda poslova (molim vas, slobodno nastavite nabrajanje karakteristika društva koje smatrate pristojnim)... Ako je to komunizam, onda sam najcrvenija komunjara na svijetu. Od ostaloga mi je malo muka, ali ni to nije tema ovog teksta.

Ispravite me ako griješim i dopunite što sam izostavio: Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj su većinski narodi i čine jedino što većinskim narodima priliči – nastoje svoje zemlje učiniti što je moguće stabilnijim i čvršćim državama i lansirati ih makar pod nebesa. Srbi u Bosni i Hrvati u Hercegovini, pak, čine sve da BiH povuku što je moguće bliže dnu, s jedne strane ono što generacijama njihovih precima nije ni naumpadalo - „siju i sade u Bosni i Hercegovini, a Boga mole da kiša pada u Srbiji i Hrvatskoj“, a sa druge, ono što njihovim prethodnicima i brojnim drugim / ostalim nije uspjelo stoljećima: prije svega da svoju zemlju – Bosnu i Hercegovinu – obezdržave koliko god je to moguće, vjerujući da će time za svoje narode osigurati bolje uvjete za život nego što to imaju u jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini, razdiru i rastaču njeno stoljetno tkivo formirajući kvazi i paradržavne tvorevine administrativnom republikom i virtualnim – ekonomskim – trećim entitetom.

Bošnjaci u Srbiji i Bošnjaci u Hrvatskoj, kao manjine, traže način da svoje statuse – kakvi god oni bili – učine što je moguće stabilnijim i da ih unaprijede iz puke vjerske zajednice makar u nacionalnu manjinu sa svim pravima koja im jamči europska Povelja o pravima manjina ili kako se izbore ili, u najgorem slučaju, kako god im bude. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, kao neupitno najbrojniji narod, bez obzira na procente, već dvije decenije jedva drže glavu „iznad vode“ i nesnalaženjem, pa i neznanjem, uporno strijeme da najbrojniji narod identificiraju sa vjerskom zajednicom i time Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj, bez obzira na političke i ideološke razlike svojih političkih subjekata, stranaka i partija, imaju jedan, isti, zajednički cilj: jaku i prosperitetnu zemlju i nacionalnu državu koja će biti referentan sugovornik u bilo kojim i kakvim međunarodnim odnosima, pregovorima i kalkulacijama. 

Vlast, moć i utjecaj partokratija žive na ovakvom stanju nacionalnih mitova

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini kao većinski narod žive na jedva jednoj četvrtini teritorija svoje zemlje i države, nisu u stanju i ne dopušta im se prilika da formiraju državu koja bi, iako ne bi bila jaka i nacionalna, bila makar normalna i funkcionalna u mjeri da svim njenim stanovnicima bude jednako dobro ili loše.
Bosna i Hercegovina je razapeta između državnog Ustava koji jednakopravnost jamči samo narodima, ne i građanima, odnosno, ne svim stanovnicima, entitetskih Ustava koji jamče prava samo respektivno većinskim narodima u administrativnim jedinicama, ponovo ne i svim stanovnicima entiteta, nacionalnim političkim oligarhijama i partokratijama koje po svaku cijenu nastoje zadržati takav status quo jer samo u tom političkom ozračju imaju političku budućnost, to jest, vlast, moć i utjecaj, odanosti zavjetu vjernosti „matičnim državama“ odnosno jamcima ovakvog stanja, nacionalnih mitova, predrasuda i uvjerenja, nečega na razmeđu nacionalromantike, nacionalutopije i nacionalparadigme o održivosti Bosne i Hercegovine samo kao trojedne države nacionalnih / etničkih formacija, a nipošto kao države jednakopravnih stanovnika / građana... Ali ni to nije tema ovoga teksta.

Ako bi se sistematičnijom komparativnom analizom usporedili svi balkanski mitovi o narodima kao žrtvama, nacijama kao idealu ostvarenja sna i pretpostavki za držav(otvor)nu aktualizaciju i samorealizaciju... ne bi, sigurni smo, trebalo puno ni vremena ni truda da se povuku vrlo jasne paralele između srpskog (žrtvoslovnog) mita o Kosovu, hrvatskog (žrtvoslovnog) mita o Bleiburgu i bošnjačkog pokolja u Srebrenici koji usljed nepristojne popularizacije i komercijalizacije u dnevnopolitičke i etnonacionalne svrhe sve više podsjeća na (još jedan žrtvoslovni) mit(!). Duboko smo svjesni da se ovi mitovi ne mogu jednačiti i da svako jednačenje vodi poistovjećivanju žrtava i zločinaca. No, isto tako usuđujemo se reći da je utvrdiva činjenica da sve ove nacionalne pripovijesti služe izgradnji nacionalnih identiteta, radije, mitova o identitetu, da skrbe gotovo identične identifikacijske karakteristike te da imaju mnoštvo zajedničkih i dodirnih tačaka.

Bošnjačka nacionalna politika u Bosni i Hercegovini temelji se na bošnjačkom nacionalnom mitu koji je prije i poslije svega, suicidalnoj pretpostavki o osmanskom porijeklu bosanskih muslimana, potom na zahtjevu(?!) za kulturnu i vjersku autonomiju, a potom na logici i paradigmi vječite i najveće žrtve ne samo u agresiji i ratu 1992-1995. nego općenito, temeljem i oko čega je osmišljena i / ili samonikla ideologija ili, u najmanjem, kvazi-ideološka pretpostavka koju smo za potrebe ovog teksta nazvali dvojako; žrtvoslovlje i žrtvoslavlje. 

No, Bošnjaci su još uvijek u vrlo specifičnom limbu ili vakuumu između neupitnih činjenica o genocidu / genocidima nad muslimanima / Bošnjacima i brojnim žrtavama – bile one pojedinačne ili masovne s jedne strane, a sa druge samopritvrđivanju antifašističke tradicije i istovremenom i svejednakom veličanju, glorificiranju pa i krivotvorenju (skrivanju, ignoriranju i zanemarivanju podataka o) ličnostima sa izrazito ne-antifašističkom prošlošću(!).

Srbijanski i bosanski Srbi, narod bez naročitog broja svijetlih momenata u njihovoj nacionalnoj i državotvornoj historiji, upornim i ustrajnim slavljenjem poraza kao pobjeda i prekrajanjem i krivotvorenjem historije, pa i jezika (ništa, pa ni zrak više nije ni iznad Srbije ni srbijanski, čak ni vaseljenski nego je srpski), bezmalo stoljećima ili vijekovima nisu odmakli ni milimetra od zloglasnog Načertanija (1844.), a malo je izgleda da će se odmaknuti za i na vjeke vjekova. Morbidna, rodoskrvna i poprilično izvrnuto-ksenofobična veza krvi i tla koja svoju najgrozniju manifestaciju (d)oživljava u krilatici „gde god je srpski(!) grob to je srpska(!) zemlja“, kojom se istovremeno i svejednako s jedne strane afirmira njihovo pravo na prostor za život dokidanjem istog prava drugima, svima ostalima, nesmiljenim sijanjem njihovih masovih i pojedinačnih grobnica. Lučonoše (luciferi) te neshvatljivo morbidne „politike“ najglasniji su bukači ugrožavanja njihovih prava i pjevači zloslutnih pjesama tipa: „Ja sam drugi, ko je prvi da pijemo turske krvi?“ koje su sve samo ne soundtrack bestsellera i blockbustera Sumrak sage (2008-2012.) iako na to neodoljivo podsjećaju.

Hrvatska nacionalna politika u Bosni i Hercegovini temeljena na hrvatskom nacionalnom mitu kreće se uskom stazom između neslavne NDH-ovske fašističke i kvislinške prošlosti i samoproglašenih nositelja „europskih vrijednosti“. No, u zadnje vrijeme (druga polovina 2017. godine) hrvatska zvanična nacionalna i nezvanična populistička politika pokazuju sve znakove radikalnog skretanja udesno, pritom ne uobzirujući mogućnost da se radi o prijetvornom podilaženju raspoloženju većini glasačkog tkiva u Hrvatskoj, „jahanju na aktualnom valu“ buđenja nacionalnih težnji u Evropskoj uniji ili pak, o suštinski istinitom izražavanju mišljenja, stava i političkog opredjeljenja, činjenica je da hrvatska politika otkako je u zadnje vrijeme, od 2015. naovamo pomiješala socijaldemokratiju, nacionalizam, fašizam i antifašizam... možda počinje nalaziti svoj „pravi put“. 
Ali ni to nije tema ovog teksta...

Izgibosmo od ovog njihovog antifašizma

Ustvari, htio sam pitati, možemo li učiniti išta da spriječimo divljanje liberalnog kapitalizma bosanskohercegovačkog tipa shvaćenog i uprimjerenog slobodnim formiranjem cijena sa idiotskim opravdanjima od, recimo, naftnih monopolista ali i množenjem akciza, fiskalnih i parafiskalnih nameta za koje niko ne zna čemu doista služe a kamoli gdje i kako se troše...

Vlada ili radije vlade (njih 14 sa 168 ministarstava) neće učiniti ništa isključivo zbog toga što su one ne samo kreatori te ekonomske politike, nego isključivo zbog toga što tim novcem, nasilno oduzetim građanima ove zemlje, pune budžete iz kojih se finansiraju ogromna administrativno-birokratska mašinerija koja je istovremeno i najvjernije, najpouzdanije i, osim penzionera i nepismenih, jedino glasačko / biračko tkivo koje bira one koji će „namicati“ platu budžetokratiji... bilo kao izravnim budžetskim korisnicima bilo kao stranačkim namještenicima... ali i osiguravati finansiranje parlamentarnih stranaka.

U šta se pika ovaj takozvani liberalni kapitalizam i slobodno formiranje cijena? Je li to fašizam ili antifašizam, ima li ikakve veze sa nacionalizmom, vitalnim nacionalnim interesom ili nema, jesu li samoproglašene građanske stranke ljevičarske i čiji su sindikati... Može li se biti selektivni fašista ili antifašista... može li se do podne biti antifašista a popodne fašista...? Je li fašistički to što su pustili da nas njihovi monopolisti i tajkuni iza vrata kolju našim vlastitim, zlatnim ali sve praznijim, kašikama? Ili je to ipak antifašizam pa čak i komunizam?

Ustvari, htio sam pitati, ako su oni antifašisti kao što tvrde hoćemo li mi, ako se ikad i ikako pobunimo protiv njih biti fašisti? Znam ja da nije lijepo biti fašista... unosno je ali nije ni pristojno ni pohvaljeno... ali izgibosmo (bez zrna baruta i bez ijedne kapisle) od ovog njihovog antifašizma.