Rasprodaja bubrega

Da je pravilo da je "komedija = tragedija + vrijeme" tačno, to bi značilo da ćemo se, izvjesno, svemu ovome nekada u budućnosti smijati premda nam sada ništa, ali baš ništa nije smiješno... Bilo kako bilo, za sada imamo tragediju i to u nekoliko činova... u toku je drugi a najavljuje se i treći, kažu, završni jer će njime sve priče o legitimnom predstavljanju naroda / nacija i zaštiti vitalnih nacionalnih interesa... definitivno pasti u vodu... i, ako Bog da, ugušiti se u njoj.
Samozvani političari (nema tu politike koliko stane pod nokat), koji se surovo i bezobrazno već bezmalo četvrt stoljeća besramno iživljavaju nad Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, ni na koji način nisu niti su ikada bili predstavnici naroda za što se izdaju i prodaju. Oduvijek su samo predstavnici političkih organizacija, skupina, zajednica osnovanih s namjerom osvajanja mogućnosti ovladavanja i raspolaganja javnim resursima ove jadne zemlje, ustoličenja i troniziranja sebe i članova svojih porodica, familija i isključivo materijalno zainteresiranih interesnih skupina u samoproglašena bezgriješna nepogrešiva i nedodirljiva božanstva kojima je kao takvim dopušteno i dozvoljeno sve, a da pritom niko ne smije – naglašavam, ne smije – postaviti pitanje ispravnosti njihovih odluka, stupanj i razinu njihovog zanimanja za bilo šta, a pogotovo kritički preispitivati njihova djela, pa zašto ne i lik(ove)... bojeći se, strahujući ne od mogućih i eventualnih nego od izvjesnih posljedica svoga nepromišljenog čina... naprimjer, pokazivanja srednjeg prsta koloni vozila pod pratnjom (znali ili ne znali ko je uopće u koloni).
Zastrašujuće je puno pokazatelja da su u Bosni i Hercegovini najdominantniji trendovi potpuno iracionalnog ponašanja na granici razumljivosti ukoliko se ne zna pozadina politika najglasnijih etnonacionalnih autosubjektivizacija samoproglašenih legitimnih predstavnika naroda i čuvara i branitelja svih nacionalnih interesa sa posebnim naglaskom na vitalne.

Obrasci nenormalnog ponašanja

Drugim riječima, osim jeftinog politikanstva, primitivnog populizma, strančarenja, najbezobraznijeg i najočiglednijeg nepotizma, igranja sa i po živcima... pravno laički tu ima puno elemenata lažnog predstavljanja (legitimiziranog izbornim rezultatima), tu ima elemenata i udruživanja radi činjenja krivičnog djela (legaliziranog osvajanjem vlasti) ali i protivustavnog djelovanja (za što krivce treba tražiti u institucijama koje se staraju o zaštiti ustavnog poretka (od CIK-a do PIK-a).
Ako se za primjer gorenavedenih tvrdnji da ne kažem optužbi, uzme samo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine situacija postaje znakovito jasnija. Naprimjer, član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda (neopravdano zvan bošnjački član) koji otvoreno vrijeđa – više ne inteligenciju nego i obraz većine naroda koji navodno predstavlja – uživa neskriven i otvoren prezir upravo tog dijela – većine – bošnjačkog naroda kojeg bi trebao predstavljati. Osim toga, ko zna kako i ko zna čime, uspijeva postići da se najizgledniji i najozbiljniji kandidat za budućeg Člana, onaj koji uživa neupitnu podršku većine članstva autodelistira (jer su mu dobri odnosi sa Porodicom i jedinstvo Stranke draži nego bilo šta drugo), osiguravajući prostor i izvjesnost da se ispred dvojice potpuno besmislenih i bespotrebnih likova prometne, podmetne i podvali supruga aktualnog Člana na odlasku. Tako će kandidat stranke koja tvrdi da predstavlja cijeli jedan narod, koja sebi pripisuje zasluge za odbranu i afirmaciju države(?!) Bosne i Hercegovine postati žena kojoj je jedina kompetencija za to mjesto činjenica da je supruga aktualnog i snaha bivšeg, rahmetli predsjednika stranke i Člana Predsjedništva i argument da ima dobre veze.
Član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda (neopravdano zvan hrvatski član) nedvojbeno i neupitno ignorira postojanje hrvatskog naroda izvan granica hercegovačkog krša kojeg je na upravu i neupitnu vlast „dobio“ od onih koji su nekako, ubijeđeni da oni dijele vlast i ovlasti u polovini zemlje. On svjesno i vrlo autoritativno prijeti neredom nakon izbora ako on ne bude ponovo izabran i postavljen, ignorirajući sve ostalo, odnosno, nenabrojivo mnoštvo činjenica koje osporavaju i njegovu neizgovorenu ali itekako jasno naglašenu tvrdnju (da je on jedini legitimni predstavnik izgleda samo /dijela/ hercegovačkih Hrvata), ali i njega kao lik i djelo. Pritom, bitna je volja samo glasača njegove zajednice, dijela interesno okupljenih hercegovačkih tajkuna i njegove iznenada prebogate porodice nego svih ostalih Hrvata, a naročito oni u Republici Srpskoj i Posavini. Naporedo s tim, bitno je održavati podvojeni status bosanskohercegovačkih Hrvata kao hrvatske dijaspore i konstitutivnog naroda kako bi – čudne li ironije u izrazu – kao umiljato janje sisali dvije – obje – ovce. Po čemu je to, na bilo koji način, vitalni nacionalni interes Hrvata u Bosni i Hercegovini?!
Član Predsjedništva iz reda srpskog naroda je posebna priča... on je samo jedna i to, inferiornija polovina podvojene ličnosti predstavnika Srba u zajedničkim institucijama; drugu, superiorniju polovinu predstavlja Predsjednik srpskog entiteta. Njih dvojica se poput podvojene ličnosti ne slažu ni oko čega osim kada je opstojnost Republike Srpske u pitanju. S te strane je u potpunosti zadovoljen vitalni nacionalni interes srpskog naroda u Bosni i Hercegovini – ali i rukovodstva Republike Srbije – kao i njihova ratna osvajanja čiji je integritet zaštićeniji nego ikada do sada u njihovoj historiji (Ustavom Bosne i Hercegovine) što oni sami, racionalno potpuno neopravdano, neprestalno dovode u pitanje osporavanjem državnosti Bosne i Hercegovine čiji su entitet... Drugim riječima, bez BiH koju nepsrestalno dovode u pitanje nema ni njenog entiteta zvanog Republika Srpska. Na kraju krajeva, nikada niko ozbiljan nije doveo u pitanje postojanje RS-a nego samo politiku njihovog rukovodstva prema prognanim i protjeranim Bošnjacima i Hrvatima koji su stisnuli petlju ili pronašli u sebi dovoljno inata da se vrate. Stoga, stalno mantranje o ugrožavanju Republike Srpske stvarno je i realno kao Potemkinova sela i donedavno je služilo samo za homogeniziranje bošnjačkog stranačko-glasačkog tkiva stalnom prijetnjom „vuka iz šum(sk)e“. Odnedavno više ne služi ni za to.
Osim toga i nadalje, nepravdana, besmislena i nepodnošljiva količina pažnje i uvažavanja koje im ukazuju predstavnici međunarodne zajednice zaduženi da ovdje, k'o fol, nešto riješe, samo je pokazatelj da ih ovo niti zanima niti će ih zanimati niti će bilo kad bilo šta riješiti. I tako ukrug... Po čemu je to nacionalni interes Bosne i Hercegovine?

Obrasci još nenormalnijeg ponašanja

Paradoks više – ukoliko se uopće može govoriti o paradoksima jer su ti obrasci nenormalnog ponašanja postali pravila – jeste činjenica da je sve to legalizirano i legitimizirano glasovima ljudi sa penzijama od 320 KM, platama od 500 - 600 KM... koji su svojim izlaskom ili neizlaskom na izbore odlučili da neke potpuno nekvalitetne, nekompetentne, nedolične, nedostojne, nepristojno neodgovarajuće i po svakom zamislivom osnovu – od etičkog i moralnog do „političkog“ – potrošene osobe, ljudska bića, dihanije imaju platu 5.000 – 7.000, da im uvode akcize, fiskalne i parafiskalne namete, da sebi izglasavaju bijele, plave, zelene... hljebove, da se ne slažu ni o čemu, da ucjenjuju, prijete i utjeruju u suru strahom... Ta činjenica, ustvari, više govori o nama nego o njima jer zvuči li to kao postupak koji je moguće opravdati bilo čime i bilo kojim pa i nacionalnim interesom?
Ministri i njihovi pomoćnici i savjetnici, narodni poslanici(?!), skupštinski zastupnici, imenovani i postavljeni stranački poslušnici i službenici, razni sretnici i nesretnici... uz nenormalno visoke, nikada i ničim zarađene i zaslužene plate, primaju i uzimaju nadoknade za rad u komisijama za koje ne znaju ni kako se zovu, a kamoli čemu služe i šta trebaju da rade, naplaćuju putne troškove i dnevnice ne samo za odlazak u svoja rodna mjesta i posjetu prijateljima i rodbini koji još nisu zaposleni u državnoj službi i preduzećima, nego i putovanja na koja nikada nisu (ot)išli; usput, tamo u svojim rodnim mjestima voze neke trulje od auta da njihovi zemljaci vide kako su oni još skromni, dok ih po Sarajevu vozaju vozači (oni s kojima dijele dnevnice kad na put vode... asistentice)... i svi koji su u prilici namještaju poslove i tendere svojim prijateljima i poznanicima uz podrazumijevajuću proviziju.
Mediji popravljaju, prepravljaju, fabriciraju i izmišljaju informacije u kojima se svi međusobno optužuju i krive jedni druge i svi su krivi i niko nije kriv... jednima zatvor stalno „visi nad glavom“, a druge se niko ne usuđuje ni upitati a kamoli optužiti za bilo šta... 
Ni gluhonijemi više nisu sigurni sporazumijevati se svojim znakovnim jezikim... bilo ko bi ih mogao pogrešno shvatiti, protumačiti i optužiti za vrijeđanje nacionalnih osjećaja ovih ili onih... a oni koji doista vrijeđaju sve, od inteligencije do obraza, nikome ne polažu račun ni za šta... Doduše, sve do jednom. Naravno, sve su to glasine, kuloarske priče, poluinformacije koje dolaze odnekud niotkud... ali i da ih nije neka nelagodna atmosfera i čudan muk koji narušavaju samo ista nelijepa lica koja gledamo već desetljećima kako glasno i potmulo spominju brojeve i procente, ubjeđuju nas u nevjerovatno dok iza zabrinutih i / ili bahatih izraza lica kriju (o)smijeh... proizvodeći osjećaj nemira, nereda i straha!

Šta su vam učinili? 

Čini mi se da nikada neću doći do odgovora kako i zašto ste dopustili da vas uvuku u „politiku“ koja vas se ni na koji način ne tiče? Zar zaista postoji neko među normalnim ljudima ko vjeruje da njemu može biti bolje ako je njegovom komšiji i susjedu loše? Zar zaista ne vidite da su vas bešćutno i bezobrazno samo uvukli u igru prijetnji, ucjena i straha... neformiranjem ovoga ili onoga nivoa i razine vlasti, zlu igru koja se tiče nikoga i ničega osim njih... Za Boga miloga, naša je vlast, vlast koja nas se tiče na razini općine (čak i ako su deset i stotinu puta manje vrijedne od općine Centar u Sarajevu)... tu su naše kuće, nase ceste, naša eventualna radna mjesta... tu su naši zivoti i umiranja. Dom naroda, Vijeće biločega... ni na koji način ne odlučuje ni o čemu što tiče nas i naših života...
Perfidnom i zlonamjernom igrom, izvrnutom logikom, poigravanjem sa emocijama, nacionalnim i naročito vjerskim osjećajima, osigurali su da stranke postanu neka vrsta dogme, neupitnog, bezgriješnog i nepogrešivog svojstva na čelu sa jednako neupitnim, bezgriješnim i nepogrešivim vođom sa božanskim autoritetom koji su im donedavno, osiguravale vjerske zajednice – odnedavno, mogu i bez toga... da se u „političku priču“ uvuku gorespomenuti naivni, nacionalnom pričom zblahnuti i (ne)iskompleksirani, ali nipošto nedužni, nekoć ispravno okarakterizirani (kao) „blećci“... istovremeno se postaravši za dovoljan broj kvaziautoritativnih zabrinutih odmahivača glavom koji bezglasno lamentiraju nad sudbinom naroda ako stranka ne pobijedi... I opet, strah!
Kakav strah?! Otkud strah?! Od koga ili čega strah?!
Je li ovaj strah koji nas progoni racionalan ili iracionalan... je li proizvod stvarne prijetnje ili još stvarnije prijetnje o kojoj se sve glasnije šapuće... smještanja, namještanja i „pakovanja“?! Kakvog smještanja, namještanja i kakvog „pakovanja“... od koga i kome? Koji se vitalni nacionalni interes brani smještanjem, namještanjem i „pakovanjem“?! 


Već sam pisao o strahu. U februaru prošle (2017.) godine. Podsjetit ću vas...

Kad Miki kaže da se boji, on misli ozbiljno, ima fobiju od potresa, živi visoko... Kad Miki kaže da se boji, u očima mu strah, toksira se vinjakom i ne pomišlja na laž. Kad Miki kaže da se boji, noge mu klecaju kupio je nova kola, sad ga zezaju... Kad Miki kaže da se boji, izlazim na zrak, muka mi je, znojim se, povraćam... A na ulici sa svake strane, filijale uredi, iz njih plaze birokrate, jao ljudi pa ja se bojim! (Branimir Johnny Štulić)
Još nisam razlučio o čemu se radi: o strahu, bezobzirnom ili pukom konformizmu, drskom ali funkcionalnom oportunizmu, bahatosti ili pak svijesti da je tako kako je i da je malo moguće učiniti da se bilo šta promijeni? Zašto pristajemo na sve i zašto svi – čast izuzecima koji potvrđuju pravilo – sve šutke podnosimo? Ako je strah...

Iz zla u veće

Strah je intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost ili, pak, samo prijetnju, bila ona stvarna ili zamišljena. Postoji cijeli raspon mogućih negativnih osjećaja ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nalazi: strah, panika, užas! Sve su to urođene, genetski programirane reakcije na prijeteći ili bolan podražaj, odnosno primarne, primitivne emocije poput sreće, tuge, iznenađenja, ljutnje i gađenja, koje se u različitim kulturama izražavaju na gotovo isti ili sličan način, što govori da izražavanje straha nije naučeno.
Strah nije nefunkcionalan, on poput boli, čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja, svojom intenzivnom neugodom i isključivanjem svih drugih stvari koncentrira tijelo na odbranu od onoga što izaziva strah, postavlja sistem u stanje spremnosti i potiče na pozorno motrenje onoga od čega prijeti opasnost. Postoji također cijeli raspon nerealnih (iracionalnih, nestvarnih) strahova koje nazivamo fobijama (fobija nije nužno iracionalna, ali je uvijek pretjerani strah).
Zašto živite u strahu? Od bilo čega... od supružnika, od rođenog djeteta, revizora, policajaca u uniformi i onih u civilu, slučajnog nasilja i namjerne potvore, lažne optužbe i glasine, suda, tužilaca, advokata i sudija, prelaska ulice, prekratkog zelenog na semaforu, preuskih ili preširokih semafora, stalnih tajnih poskupljenja, prijetnji novim sukobima i starim ratovima? Želite li zazirati od namrštenih prolaznika, od ljudi koji sjede za stolom iza vaših leđa, od onih koji vam preblizu stoje u tramvaju dok komentirate hladnoću i skupoću, loše vrijeme i slabo grijanje, nestašicu vode... želite li se osvrtati oko sebe prije nego progovorite ili nešto izgovorite? Želite li se dovesti u situaciju da vam glas zadrhti kad trebate progovoriti jer vam posao, karijera, egzistencija, život... ovisi o autoritetu koji prekriženih ruku stoji ili sjedi iza vas?
Želite li šapatom povjeravati kako se ne slažete sa općeprihvaćenim mišljenjem, poluglasom izražavati čuđenje kako je moguće da u gradu u kojem je statistički odnedavno najviše zaposleno neko traži da se otvore još dvije javne kuhinje...želite li da vaša policija čuva njihove vile od vas, a vas ni od uličnih razbojnika, otimača tašni, džeparoša i naoružanih maloljetnih pljačkaša? Želite li biti dijelom cjeline u kojoj se manjak znanja, vjere i zrelosti nadoknađuje i nadomješta viškom kilograma, oholom agresivnošću i fanatizmom? Želite li da vas "postrojava" maloumni junoša kojemu su broj zuba i koeficijent inteligencije otprilike istoznamenkast broj?
Želite li živjeti u društvu koje se temelji, gradi, obdržava i projektira kao razjednica (suprotno od zajednica) ljudi koji žive jedni pored drugih, rade ili ne rade, posjećuju se ili ne posjećuju, pozdravljaju se ili selame... i beskrajno se mrze? Želite li živjeti u zemlji u kojoj će bilo ko bilo koga tlačiti zbog bilo čega u vaše ime; naime, želite li više biti onaj koji maltretira ili onaj koji je maltretiran ili, pak, onaj koji uskraćuje prava ili onaj kome su prava uskraćena? Želite li biti dio naroda koji svoju ravnopravnost i jednakopravnost ostvaruje na račun svih ostalih, a naročito onih iz toga naroda koji se ne slažu sa takvom "politikom"? Želite li živjeti u okruženju u kojem su oni što se ne slažu u krivu i uvijek krivi? I, konačno, želite li živjeti u društvu u kojem tuđa djeca neće imati istu priliku, jednaku šansu, fer startnu poziciju kao vaša djeca? Čovjek ne može da eliminira sve reakcije straha – svako se štrecne kad se vrata zalupe. Ali, zašto, zaboga, želite živjeti u strahu?
Možda je nekad bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri. Mnogi griješe iz straha da ne pogriješe. Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo. Jer, strah je ubica uma, mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Tamo kuda prostruji strah ne ostaje ništa. A nasilje je najbliži srodnik straha.
"[U]tjerivanjem straha od Drugih / vođe su majstorski probudili u svakoj ptici nagon / da se svom jatu vrati." (Marko Vešović, Uštap u vodi)... A, ustvari, sve što cijenimo i čega se bojimo, u nama je samima... Učinite ono čega se bojite i strah će sigurno umrijeti. 

Idemo unazad

Ova nas je demokratija malo preskupo koštala, ja sam je sit, a pravo da kažem, u zadnje vrijeme me pomalo i straši. Ustvari, više me straše demokrate nego demokratija i to ponajviše zbog one da vladari sa vlasti odlaze gotovo istovjetno kako su na nju i došli... Drugim riječima, što puškom dođe, puškom mora i da ode. Drugim riječima, tek sada znam šta je strah!
U Bosni, doista, vrijeme kao da teče unazad. I kao da se sa svakim mjesecom i godinom koju ispratimo nekako demonski vratimo nekoliko desetljeća ili stoljeća unatrag. Ili kao da smo upali u neki vremenski vir i stalno se vraćamo na početak prve od iste četiri iste godine i svaki put iznova preživljavamo iste strahove, panike, užase...Jasno mi je čega se oni boje: strah je osobina onih koji misle samo na sebe; bogatstvo koje predstavlja izvor njihovog utjecaja, moći, samopoštovanja, ugleda... svega što misle da jesu i što ih čini time što jesu trebalo bi da se stiče znojem, a budući da to nije posrijedi te da oni su ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da ga ne izgube, jasno mi je zašto i zbog čega su oni u strahu i koliko su nas spremni žrtvovati da bi zaštitili ono što su stekli. Na kraju, nisu prezali ni da nas žrtvuju da bi stekli, zašto bi se onda, ustručavali učiniti to ponovo. Ali mi nije jasno čega se vi bojite da učinite sve da vladavinu straha zamijenite vladavinom prava? (2017.)