Kako znati šta je doista važno?



Važno je samo ono čemu politika ne može stati na put.

Načelno, protivim se bilo kakvim – svim – generaliziranjima ali su ponekad manifestacije, radije simptomi, mišljenja i stavova uprimjereni pojavama toliko očigledne da se (generaliziranje) ni na koji način ne može izbjeći. 
Naime, prečesto pokleknemo pred očevidnim i ne vidimo suštinsko i ne znamo šta ćemo "dan poslije". 


Političke, državotvorne i sudbinske posljedice


Naša je sadašnjost prepuna arhaizama, neologizama i lokalizama… upotrijebljenih bez stila, otmjenosti, elegancije i, naravno, ikakvog a kamoli vrhunskog umijeća, izgovorenih ustima dojučerašnjih – i sutrašnjih – potpunih anonimusa bez ikakvog, a kamoli kvalitetnog zaleđa u profesijama iz kojih su se upustili u “politiku”, bez potrebnih ili makar dovoljnih znanja o bilo čemu i za šta bilo, notorno nesposobni definirati bilo šta izvan vlastitog, isključivo materijalnog interesa, zastrašujuće nevoljni priznati grešku, neaktualizirani i nerealizirani kao državljani države te stoga itekako spremni definirati po bilo kojem drugom… podnacionalnom, konfesionalnom, rodnom... bilo kojem osnovu?… Bošnjaci. Ali i bosanski Srbi i svejednako bosanski Hrvati. 

Pažljivijem čitaocu, dakako, nije izmaklo da je riječ o generaliziranju temeljem manifestacionih “oblika” uprimjerenih najglasnijim etnonacionalnim narativima u postratnoj i postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Konkretan slučaj možda nije najbolji za pobijanje teze o neispravnosti generaliziranja kao metoda i tehnike jer sve rečeno i mnogo toga što bi se još moglo dodati doista, generalno i općenito vrijedi za većinu javnih ličnosti nosilaca i glasnogovornika tog narativa iz sva tri konstitutivna naroda ali, i za dobar dio “ostalih”. 

Nadalje, “jašući” na dogovorenom, zajedničkom, znakovito i značajno zakašnjelom i nemalo retrogradnom valu etnonacionalne autoidentifikacije s kraja 20. stoljeća – u ostatku Europe završenom krajem 19. – koji se odvijao u kontekstu religijskog / vjerskog opredjeljenja, danas se Bošnjacima smatraju samo bosanski muslimani što nikako i nipošto nije i ne može biti tačno. 

Dakle, ako je općepoznata i svejednako općepriznata činjenica da je etnonacionalna pripadnost (srpstvo, hrvatstvo, bošnjaštvo...) etnonacionalna identifikacija temeljem konfesionalne pripadnosti relikt neproživljene ili neodživljene “priče” s kraja 19. i početka 20. stoljeća... koja nas je sve skupa previše koštala, još košta i ne vodi nigdje. Košta nas, u najmanjem, (samo)izopćavanjem ogromnog broja pojedinaca i skupina koje bi nacionalnu odrednicu spremnije i radije prihvatili da ona nema konfesionalno zaleđe. S druge strane, košta nas identificiranje ogromne većine nespremnih i neradih za identificiranje sa samo jednim čovjekom i malom skupinom sljedbenika. A to već ima ozbiljne političke, državotvorne i sudbinske posljedice… 

Bošnjacima se, istovremeno i svejednako sviđa i ne sviđa kad im se kaže da njihova nacionalna ali i politička sudbina Bosne i Hercegovine zavisi od njih, ali to je istina. Razlozi i uzroci te naročite vrste socio-emotivne dihotomije leže u nekoliko skupina činjenica kojih Bošnjaci i jesu i nisu svjesni, odnosno, za koje žele i ne žele znati. 

Sviđa im se jer su svjesni da raspolažu znakovitim i značajnim intelektualnim, ekonomskim i prirodno-materijalnim resursima potrebnim i dovoljnim za izgradnju prosperitetnog i perspektivnog društva koje će činiti svi stanovnici Bosne i Hercegovine (namjerno ih ne spominjem po njihovim ustavnim – konstitutivnim – kategorizacijama). Svejednako su svjesni da je raspolaganje tim resursima uveliko i umnogome uvjetovano i ograničeno utjecajem ratno-političkog stranačkog establishmenta i nenabrojivim mnoštvom privatnih interesa i osobno materijalno zainteresiranih lobističkih interesnih skupina. Njihova moć je osigurana nepostojanjem pozitivnog – ili bilo kakvog – diskontinuiteta između rata i cijelog poslijeratnog perioda pri čemu smo stalno u nekom psihološkom ratnom ozračju i glibu mogućnosi ili izvjesnosti novog rata. 

Što se tiče pametnih i sposobnih ljudi (namjerno ne kažem intelektualaca; ta se riječ malo izlizala) mi imamo cijele generacije ozbiljnih stručnjaka u različitim oblastima i znanostima potrebnim da se pokrenu novi procesi, ali problem je u tome što oni ne mogu doći ni na mjesta ni u poziciju da rade, a kamoli da odlučuju jer su politička vođstva uzurpirala svaku izglednu mogućnost zapošljavanja bez stranačkog utjecaja, odluke ili odobrenja s jedne, a sa druge strane, na ta mjesta zaposlili insuficijentne stranačke kadrove koji zbog zaštite vlastitih ničim zasluženih položaja i privilegija ne dopuštaju dolazak novih ljudi. Drugim riječima, nesposobni i nezaslužni svoje neznanje i nerad štite utjecajem i moći. 

Kako god, historijska je i biološka nužnost da će doći do smjene generacija i da će, prije ili kasnije, pozitivni, sposobni, vrijedni, plemeniti i za opće dobro zainteresirani ljudi doći u priliku da pokažu šta znanju i umiju, ali treba biti strpljiv. Na to neće moći utjecati ni u međuvremenu proizvedeni stranački podmladak ideološki radikalniji i indoktriraniji nego njihovi prethodnici jer su s jedne strane, u manjini, a sa druge, mlada generacija ima vrlo učinkovite mehanizme i instrumente da „iziđe na kraj“ sa mediokritetima u svojim redovima.

Ne sviđa im se zato što Bošnjaci nemaju izgrađen instrumentarij objektivne autorefleksije, promišljanja o svojoj i historijskoj ulozi drugih na lokalnoj i širim razinama sve do globalne; tu često upadaju u dvostruku zamku istovremenog precjenjivanja i potcjenjivanja potpuno istih historijskih ličnosti i događanja. Razlozi za to su historijske naravi i gotovo svi ishode ili se završavaju u domenu i kontekstu vrlo nepovoljnog bošnjačkog nacionalnog konstituiranja. Bošnjaci u svojoj historiji odavno nisu bili slobodni, autoritativni i u prilici da sami odlučuju o svojoj sudbini, a samo slobodni ljudi, svjesni svoga identiteta, historijskog kontinuiteta, integriteta, državotvornosti... mogu biti i jesu u prilici da razmišljaju, sukobljavaju mišljenja, raspravljaju o opcijama i mogućnostima vlastitog opredjeljenja, a temeljem autorefleksije, kritičkog promišljanja sebe, iznalazeći razloge za svoje stanje i stanje svoje zajednice u vlastitim slabostima. 


Kritika poteza političkih elita 


To je iznimno bolan proces, prepun suočavanja sa vlastitim greškama, priznavanja vlastitih slabosti, prihvatanja kritičkog i drukčijeg mišljenja... i ljudi mu nisu skloni. Treba biti doista slobodan, dakle, velik i priznati vlastite slabosti, eliminirati ih i tek onda tražiti slabosti drugih i druge okrivljivati za stanje i situaciju.
Osim manjka slobode za nesklonost autorefleksiji krivica se može tražiti i u objektivnom nedostatku demokratske i diskursivne kulture kod nas kao naroda / nacije ali i kao društva, a krivac za to su isključivo etnonacionalističke političke snage koje su na maglovitoj i nepoznatoj prošlosti i precjenjivanju vlastitosti izgradile sistem (da ne kažem režim) koji uspješno održavaju na vlasti već duže od četvrt stoljeća. Sasvim je jasno da te snage neće dopustiti bilo kakvu slobodu – kontrolirat će je socijalnom situacijom – da ne bi došlo do mogućnosti razmišljanja o sebi i promišljanja sebe koja bi nužno vodila ka kritičnom diskursu i unutrašnjoj demokratizaciji nacije. 

Zašto? Zato što bi unutrašnja demokratizacija nacije vodila kritičkom razmišljanju o sebi i promišljanju sebe, to bi vodilo kritici poteza vlastitih političkih elita, bilo u historiji ili danas, njihovom oslikavanju bojama koje zaslužuju, priznavanju loših poteza koji su vodili pojavama koje su izrodile posljedice... a to može samo slobodan čovjek. I to je zadaća inteligencije. 

Ali, činjenica je da je to zadatak koji je isuviše ozbiljan za dominirajuću intelektualnu elitu a više od toga i za preovlađujući duh i opće političko, kulturno, socijalno ozračje koje je, u biti, krajnje površno i populistički orijentirano u kontekstu optuživanja drugih za sve što je loše kod njih samih. Drugim riječima, situacija kod nas danas je takva da se svaka kritika vlasti tumači kao nacionalno neprijateljstvo, a u takvoj situaciji teško je očekivati da je bilo ko spreman previše riskirati optužbu da je nacionalni neprijatelj (koliko god ona bila neosnovana i branjiva) bez izglednog povoljnog rezultata. Objektivno, naš narod / nacija pa ni sredina još nisu spremni za takav oblik samorefleksije.



Šta je Bosna za Bošnjake? Šta su Bošnjaci Bosni? I šta je Bošnjak Bošnjaku? - naslovi su tri teksta koja sam napisao prije pet godina, 2013. Žalosno je što za njihovo ponovno objavljivanje nije trebao nikakav up to date. Nadalje, ista pitanja mogla bi se postaviti normalnim bosanskim Srbima i Hrvatima, ali Bošnjaci su – makar prema rezultatima popisa – najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i kao takvi, sretni ili nesretni zbog toga, ponajviše odgovorni za njenu sadašnjost i budućnost. Usprkos činjenici da nemamo vođu, prvaka, nemamo čovjeka iza kojeg će stati većina Bosanaca i Hercegovaca; nemamo osmišljene državotvorne strategije, nemamo ideje tako da nam način za njeno provođenje uopće ne treba... Bošnjaci vole evlijati i bogovati. Stoga...

Šta je Bosna za Bošnjake


Gotovo sve što bi se uopće moglo reći o bilo kojoj temi u i o Bosni i Hercegovini – već je rečeno. Sve riječi pametne – i manje pametne –iskoristili su politički i kvazipolitički mešetari u predizbornim i drugim kampanjama, uglavnom – onim velikim riječima – trošeći ozbiljne ideje, nažalost bez ikakvog vidljivog traga napretka. S druge strane, usporavajući i onemogućavajući funkcioniranje svih državnih institucija politički predstavnici Srba iz Republike Srpske, uz malu pomoć hrvatskih partnera u naumu, konačno su – stvorivši uvjete da ponovo pritvrde sigurnosnu umjesto nacionalne ugroženosti – ostvarili cilj: pretvorili su svoju viziju nefunkcionalne Bosne i Hercegovine u stvarnost. Taj čin, koliko god podsjećao na neke nemile događaje iz ne tako davne ali, gotovo zaboravljene, prošlosti predstavlja posljednji čin predstave odlazeće garniture i, hvala Bogu, gotovo pristojno nadmetanje dolazećih za pozicioniranje u novim političkim i administrativnim preustrojavanjima Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta. 

Kako bilo, u zraku neprestalno lebdi pitanje na koje se niko – radije, gotovo niko – ne usuđuje definirati odgovor: šta je Bosna i Hercegovina za njen, gotovo apsolutno, većinski narod, Bošnjake? Ovo pitanje, samo naizgled jednostavno i bedasto. Problem je vrlo složen, ali ga je moguće svesti u nekoliko pojmovnih okvira: adminstrativno-granični, mitsko-romantični i realni, koji se toliko prepliću da ih je gotovo nemoguće razdvojiti. Dakle, je li Bosna (i Hercegovina) priča iz prošlosti o Bosni koja se nekoć protezala od Zadra do Skadra? Ili je to pak zemlja omeđena avnojevskim i zavnobihskim granicama; ili je to, pak, etnički manje-više zaokružena cjelina od – nezvaničnih, ali vrlo realnih – 24% teritorija na kojem Bošnjaci kao većinski narod (većinski znači izmiješani sa drugim narodima), žive naporedo i pored druge dvije – znakovito etnički konsolidiranije (da ne kažem, čistije) cjeline? Ili je to građanska država tipa republike, iznutar ne podijeljena nego organizirana na logične i ekonomske cjeline. 

Imaju li bošnjačke političke stranke i prvaci uopće viziju šta bi i kakva bi Bosna i Hercegovina trebala i mogla biti, koji su mogući pravci djelovanja ka njenoj državotvornosti odnosno suprostavljanju njenoj razgradnji, ili se pak sve politike svode samo na puko i zakašnjelo reagiranje na akcije otvorenih neprijatelja ove zemlje? Nećemo ponavljati poznate činjenice o okolnostima nastanka entiteta i etnički zaokruženih cjelina među kojima su podjele jasnije i dublje nego što to i administrativne linije razgraničenja RS i FBiH i/ili kantona ukazuju. Iako se ne mogu potpuno složiti sa riječima dr. Suljagića – mislim da ni Bošnjaci u Sarajevu ne uživaju svoja ljudska prava u punini značenja tog pojma – jedini konkretan glas za Bosnu i Hercegovinu – ne onakvu za kakvu smo se borili(!): zemlju jednakih građana sa jednakim pravima, cjelovitu i nedjeljivu! – nego onakvu kakva je realno moguća poslije više od dvije decenije borbe protiv njenog rastakanja i izvana i iznutra, dopire iz  koalicije „1. mart“: „Tri etnički zaokružene cjeline, danas predstavljaju, svaka za sebe, sigurno gnijezdo za po jedan od tri konstitutivnih naroda. 

No, dok u Federaciji BiH, koja zbog samog ustroja i dalje ovisi o međuetničkom dijalogu, postoji neka svijest o državi, s druge strane, čak i najliberalnije struje u Republici Srpskoj ne doživljavaju Bosnu i Hercegovinu i pripadnost zemlji kao primarni idenitet, već se suštinski uglavnom vezuju za RS kao matični entitet i prostor sa kojim se poistovjećuju.“ Slijedi da je – kao što i jeste – glavni problem Bosne i Hercegovine nedostatak legitimiteta države, nepostojanje konsenzusa oko njezinoga ustroja, te još uvijek neriješeno nacionalno pitanje koje je i bilo jedan od glavnih uzroka rata. Srpsko političko vodstvo nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku kao svoj entitet, hrvatski političari u gužvi koju prave Srbi nastoje uloviti u mutnom svoju administrativno zaokruženu jedinicu. Ovdje treba naglasiti da političke opcije oba ova naroda za svoje aktivnosti uživaju potporu svojih vjerskih institucija. 

Bez obzira šta ko mislio i tvrdio, Bosna i Hercegovina nema većih prijatelja od Bošnjaka; tačnije, jedini narod zainteresiran za Bosnu kao državu i zemlju – administrativno okruženje s normalnim uvjetima za život svih i svakoga – jesu Bošnjaci. Bošnjačko političko vodstvo – htjelo, ne htjelo – prisiljeno je naporedo rješavati probleme nacionalne identifikacije, očuvanja kakve-takve državne cjelovitosti, te, potpuno zanemareno, djelovati na formiranju jedinstvenog nacionalno i državotvornog fronta od nekoliko brojnih političkih stranaka i partija koje slove kao bošnjačke, tu je i nešto više interesnih i utjecajnih skupina čije se vizije ne samo znakovito razlikuju od mainstreama, nego su neke čak i protivne. Koliko god bijesa ponovo na sebe navukao, Bošnjaci su – to njihovi neprijatelji najbolje znaju – duboko podijeljeni, ne samo stranački, politički, nacionalno, nego i vjerski, a svako dijeljenje u ovoj situaciji je vid neprijateljskog djelovanja prema zajedničkim interesima, a svaki djelitelj, raspirivatelj mržnje među Bošnjacima – po bilo kojem osnovu i kako god da se zove – najveći je neprijatelj i Bosne i Bošnjaka.

Šta su Bošnjaci Bosni


Bošnjačka politička scena uvjetovana je, gotovo ucijenjena, nemogućnošću manevriranja izvan zadatih nacionalnih okvira nametnutih ne samo ratom i post-ratnim traumama, nepravdom i individualnim strahom od promjena koje bi mogle rezultirati još gorima stanjem od trenutnog. Time smo, možda i nesvjesno, dovedeni u situaciju u kojoj je nacionalno identificiranje, zbijanje redova i – neminovno – dodatno „nacionaliziranje“, uvjetovani preživjavanjem i opstankom, predstavljaju jedini vid patriotizma u kojem nema mjesta ni za drugo ni za drukčije mišljenje, koliko god ono dobronamjerno i patriotsko bilo. U tom stanju svijesti koje je najlakše opisati reakcijom ježa koji sve, pa i druge ježeve, smatra potencijalnom opasnošću, pa i neprijateljima, na što reagira zatvaranjem i isturanjem bodlji. 

To možda i nije loše; prvo, poučeni historijskim iskustvom opreza nikad dosta, a drugo, možda, kao beznadežni individualci, najbolje funkcioniramo pod pritiskom, ali samo i ako izrodi svebošnjački – bez obzira na stranačku i partijsku pripadnost – prestanak međusobnih optuživanja za besmislice, okončati podsjećanja na grijehe iz prošlosti i završiti nadmetanje u „disciplini“ ko je veći Bošnjak(!?), ali i otvaranjem spolitike za druge i drukčije, što bi trebalo rezultirati konsenzusom o pitanju: Šta su Bošnjaci za Bosnu i Hercegovinu?

Bošnjaci su svoje političko, nacionalno i državotvorno opredjeljenje pokazali i dokazali u ratu. Svako naknadno ideologiziranje vodi u radikalizaciju koja je Bošnjacima potpuno neprirodna jer nikada nije bila dio bošnjačkog bića, odnosno u stanje koje je bilo normalno i korisno prije gotovo stoljeće i pol, ali koje sada može inicirati unutarbošnjački, pa ako hoćete i unutarmuslimanski, raskol, razdor i sukob nad kojim bi svi ostali – osim Bošnjaka – likovali. U tim i takvim okolnostima kojima se srpski i hrvatski nacionalizam nada i koje neprestalno pothranjuje strahom od podjele i otcjepljenja, treba reći istinu, uživala bi samo malobrojna nekolicina koja i sada uživa na najbolji način koristi ozračje sukoba niskog intenziteta za zaštitu vlastitih finansijskih interesa. To je prostorno-vremenski kontinuum u kojem nema mjesta za bilo kakve promjene, ni za skupne a kamoli individualne inicijative, da i ne spominjemo pojavu, formiranje nekog vida organizacije i djelovanje nove političke elite koja bi imala priliku ujediniti državotvorno tijelo ujediniti i nastupiti kao progresivna snaga u smislu i vidu najprije pokazatelja da postoji i drugi i drukčiji put, a potom i kreiranju ozračja u kojem se niko neće gušiti ni manjkom zraka ni nedostatkom prostora. Ne treba biti previše pametan za zaključak ko bi se prvi počeo gušiti, najbrojniji koji u svojoj zemlji žive stiješnjeni na manje od četvrtine njene teritorije. 

Isto tako, fenomenološki posmatrajući događanja i tokove na političkoj sceni Bosne i Hercegovine u posljednjih nekoliko mjeseci, to „gušenje“ je već počelo traženjem i pravljenjem neprijatelja među nama – Bošnjacima, odnosno nemoć pred stvarnim i realnim neprijateljem najbolje se pokazuje borbom protiv zamišljenih (ili izmišljenih), unutarnjih. Drugim riječima, nemoćni da se suprostavimo srpskom i hrvatskom nacionalizmu, nadoknađujemo obračunom protiv drugih i drugačijih među nama.

Ova situacija mora se hitno mijenjati u korist jedinstva i ujedinjenja po bilo kojem osnovu. Uprotivnom, Bosna i Hercegovina i sve politike u njoj – već sam isticao da u ovoj zemlji postoje samo dvije politike: za i/ili protiv Bosne i Hercegovine – bit će prepuštene nezrelim kvazipolitičkim mešetarima, nedoraslim stanju i situaciji, sklonim zamjenama teza, opasnim podmetanjima i optuživanju svega i svakoga – najviše svih drugih i drugačijih – da bi sebi abolirali od bilo kakve krivice, koja je, realno samo njihova. Ponavljam, ako se nešto hitno ne primijeni to će istovremeno najviše reći o nama, Bošnjacima, kao narodu, ali i našoj svijesti s jedne, ali, sa druge i neuporedivo ozbiljnije strane i o perspektivi bošnjačke državne, odnosno državotvorne politike u budućnosti bez obzira i na rezultate popisa i izbora 2014. godine.

Bošnjaci će svoju nacionalnu / narodnu zrelost pokazati te posvjedočiti svoje mjesto, ulogu i značaj za ovu zemlju, ali i potvrditi svijesti šta, doista Bošnjaci znače za Bosnu i Hercegovinu, inicijativom za promjenama unutar vlastitog političkog i nacionalnog bića, odricanjem od nosilaca zelotizma i malodušnosti (naš put je srednji put!), raskidom sa političkim marginalcima – nosiocima isključivosti (manje je bitno šta mi prema nekom osjećamo, a više šta taj neko osjeća za Bosnu i Hercegovinu), kao i sa svima onima koji više koriste Bosnu i Hercegovinu nego što joj služe. Tek tada ćemo biti u poziciji da naši politički potezi nadrastu apologetiku i reakciju i presratu u inicijativu i akciju.
Bošnjacima trenutno ne treba „lider“ nego jedinstvo, rekao bih, oko bilo čega, jer trenutno ni oko čega nemamo jedinstven stav. Najbolje bi bilo kad bi se to jedinstvo uspostavilo u vezi sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu trebalo bi početi od traganja za jedinstvenim odgovorom na pitanja: šta je Bosna i Hercegovina Bošnjacima i šta su Bošnjaci njoj.

Šta je Bošnjak Bošnjaku?


Sumnjam da ima Bošnjaka ko bi na pitanje: „Je li Bošnjak prosječan, lahkovjeran, pogodan medij za manipulaciju?“ odgovorio potvrdno. Isto tako, uvjeren sam da ima puno onih koji bi na tvrdnju da su Bošnjaci isključili mozak i nekritički prihvataju sve što im se, lijepo upakovano, servira, bili spremni potući se. Malo je onih koji se ne bi uvrijedili kada bi im se reklo da su oportunisti i konformisti, premda je procenat onih koji znaju šta znače ova dva pojma – jednocifren. Ako nije tako, postavite sebi najprije gorespomenuta pitanja, a potom i: „Koliko, doista, ima 'bosni' i 'hercegovina'?“ i pokušajte sami, u sebi, domisliti vlastiti odgovor; a potom ga usporedite sa odgovorima do kojih su došli vaši ukućani i najbliži prijatelji. Uvjeren sam da ćete biti iznenađeni.

Nismo li, beskrajno razočarani krvavim epilogom jedne zablude mitom u koji smo samo mi vjerovali, uplašeni da će nas vjerovanje svojim očima – kad već vidimo da je „car go“ – koštati više nego da se priklonimo i „povjerujemo“ da je to ipak samo „novo ruho“? Jesmo iz jednog manje-više dobrovoljnog kolektivnog jednoumlja upali u zamku nekolicine drugih? Imamo li doista svoje mišljenje o bilo čemu ili, pak, suočeni sa vlastitom nesigurnošću i neuvjerenošću, olahko prihvatamo mišljenje bilo koje većine jer je to – koliko god to oportuno i konformistički lažno bilo – ipak lakše i bezbolnije. 

Zato vjerujemo da bijeli hljeb deblja, a crni ne, iako za to nema medicinskih dokaza; zato i nesvjesno vjerujemo „bijelom mantilu“ koji tvrdi da je jedna pasta za zube bolja od ostalih; zato više vjerujemo akademskoj tituli i uniformi – ne razmišljajući o tome kako su stečene – nego nekome ko je bez titule i uniforme (jer zna kako ih je ponekad i ponegdje lahko steći). „Od malena vjerujemo nekim autoritetima, ponajprije roditeljima. Hvala Bogu, jer da im nismo vjerovali, ne bismo naučili da je opasno gurati prste u utičnicu ili prelaziti preko zebre dok je na semaforu crveno. Dok sami nismo imali dovoljno životnog iskustva, morali smo vjerovati drugima koji su nas učili u životu. To se ne odnosi samo na djetinjstvo. Kasnije, kao odrasli, vjerujemo raznoraznim autoritetima koji nas podučavaju što je dobro, a što nije dobro za nas“, kaže jedna savremena psihologinja, upozoravajući da nas „taj set vjerovanja stavlja u ulogu djeteta koje nije u mogućnosti procijeniti samo, pa treba druge da misle umjesto njega“, odnosno da je od korisnog vjerovanja roditeljima, preko vjerovanja autoritetima do oportunističkog, konformističkog i redukcionističkog – opasnog! – prilagođavanja vlastitog mišljenja stavu većine, izuzetno kratak put. Zašto? Zato što je to osnovni pokazatelj potrebe za pripadanjem, slaganjem i prihvatanjem, a to nikako i nipošto nisu znaci svijesti i zrelosti. A ako nam je išta potrebno u ovom, nimalo patetično, historijskom trenutku, onda je to svijest i zrelost.

Dugo se, predugo, većina Bošnjaka – poput djece – spremno i rado naklanja trenutno i naizgled jačem, tituliranijem, uniformiranijem... nespremni prihvatiti vlastitu snagu argumenata podastiru svoje mišljenje pod argument snage, djetinjasto pitajući „ima li uopće i šta je alternativa“; trude se pripadati onome za što misle da je većina, zatiru svaki trag urođenog individualizma za hatur pripadanju skupini; dijelimo se po svakom mogućem i nemogućem, realnom i potpuno imaginarnom osnovu, radujemo nadmoći većine nad manjinom iako su i jedni i drugi Bošnjaci... Pripadnošću sadašnjoj većini, makar privremeno, liječimo rane i nadoknađujemo povrijeđenost razočarenjem raspadom mita koji nikada nije imao šansu za uspjeh. Nagomilani sram i stid zbog grešaka iz nacionalnog djetinjstva bezuspješno sakrivamo tinejdžerski prividnom zrelošću i, u skladu sa tim dobom, namećemo svoje mišljenje svima koji ne misle kao mi. Pripadanjem skupini ili većini, naše se ponašanje manje ističe, osjećamo se sigurnijim i zaštićenim, ne osjećamo individualnu, pojedinačnu odgovornost za postupke, konformistički uživamo u stanu da smo non-konformisti i bespovratno gubimo originanost, autentičnost i identitet.

Šta je danas Bošnjak Bošnjaku? Ovo je pitanje koje potrebuje odgovor makar jednako, ako ne više, od odgovora na pitanje „koliko ‘bosni’ i ‘hercegovina’ danas ima?“ Oni koji će razmisliti, neka se pomognu odgovorima na pitanja: koliko je naš odnos prema našoj zemlji nije u skladu s našim vlastitim stavovima i mišljenjima, a koliko (usklađen) sa korištenjem stanja i situacije za ostvarivanje koristi, pogotovo u političkom i društvenom kontekstu? Koliko je u naš međusobni odnos jednih prema drugima otrovan konformizmom, odnosno „usklađivanjem ponašanja i uvjerenja prema grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe“; jesmo li toliko slabi i nesigurni da smo postali „nekritični prema zlu, u cilju da budemo društveno prihvaćeni od grupe s kojom se poistovjećujemo, pa čak i kad znamo da ona nema ispravne stavove?“ Jesmo li toliko uplašeni da smo „verbalni delikt“ zamijenili „deliktom mišljenja“? Tek kad, iskreno pred sobom, odgovorimo na ova pitanja kao bonus ćemo dobiti i odgovore na pitanje: je li Bošnjak Bošnjaku danas „rat“ ili „brat“, makar se i ne slagao s većinom? (2013.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šejh Urjan Kukavica za Klix.ba : Mnogi su prejeftino prodali svoj integritet za ovaj svijet i njegove blagodati

Ja sam malo iskompleksiran

Zgubidani, seoske varalice, šverceri, kompleksaši i hohštapleri