Preporod, prosv(j)eta i napredak
Ukoliko njeni stanovnici žele da Bosna i Hercegovina ikada
postane normalna, civilizirana, kulturna, demokratska država koja će
poštivanjem svih demokratskih načela – izostavljanje bilo čega što predstavlja
buduću tačku prijepora, sukobljavanja i sukoba – osigurati i jamčiti
ravnopravnu i jednakopravnu raspodjelu pravde (pravednost) svim njenim
građanima, pred njom stoji nekolicina procesa koji se moraju odvijati
istovremeno, naporedo i sa jednakim intenzitetom, od kojih su dva sukcesivna,
nezaobilazna i neizostavna: proces reedukacije i proces resocijalizacije u
ozračje stvarne demokratije.
U tim procesima moraju učestvovati svi – svi građani,
intelektualci, kulturni poslenici, umjetnici... – sve institucije na svim
razinama vlasti / vladanja, organizacije civilnog društva sve do religijskih /
vjerskih zajednica. Ti procesi moraju biti unutarnji, samoobnoviteljski,
samoedukacijski i samosocijalizacijski da bi se samomanifestirali u društvu
pozitivnim vrijednostima i vrlinama te tako (iz)vršili utjecaj na ostale
pojedinačne segmente i društvo u cjelini.
Najveća odgovornost za taj preporodni
ili preporoditeljski zamah teorijski
trebao bi počivati na onima koji su najviše doprinijeli potonuću. Ali, budući
da oni koji su u svakom smislu bili i jesu dio problema nemaju unutarnje snage
ni kapaciteta postati dio rješenja, odgovornost pokretanja pozitivnih kretanja
u društvu, osim na istitucijama civilnog društva, u velikoj mjeri stoji pred
religijskim / vjerskim zajednicama. I to iz mnogo razloga od kojih je opći
utjecaj na stanovništvo koje se u velikom, značajno natpolovičnom procentu
(prema nekima 65, prema drugima 76, a prema trećima čak više od 90 posto)
izjasnilo religioznim, a prije svega zbog infrastrukturne mreže: džema'ata,
parohija i župa. Osim religijskih / vjerskih zajednica tu su, dakako, i mediji,
ali je uloga medija u cijeloj ovoj priči
toliko velika da zaslužuje posebnu pažnju.
Ukoliko se religijske zajednice
odluče uključiti u neku vrstu političke promjene, bilo u smislu vlastite,
unutarnje transformacije, reedukacije ili resocijalizacije... očekivati je
ozbiljne probleme i potrese. Jasno je
da će iste ove elemente sistema koristiti i oni koji su ih do sada koristili,
kao i protivnici bilo kakvih promjena kojima ova situacija sasvim odgovara –
nije isključeno da su učestvovali u osmišljavanju i realizaciji – kao što ne
treba isključiti ni činjenicu da će doći do unutarnjih otpora pa i
sukobljavanja različitih struja, zagovornika i protivnika transformacijskih
procesa, ali to je sasvim očekivano. U svakom slučaju, činjenica je da
religijske / vjerske zajednice i mass-mediji mogu dati nezamislivo veliki
doprinos svim transformacijskim procesima u zemlji, možda čak i veći nego što
je bio u vrijeme uspostave narativa i paradigme.
Ovdje ima prostora za studiju
sličnosti i različitosti između religioznog čovjeka i vjernika, ali bojimo se
da bi ona zašla duboko u teološki domen i time izišla iz opsega i obuhvata ovog
razmišljanja pa ćemo je izostaviti. Treba samo napomenuti da članstvo
religijskih / vjerskih zajednica u najvećem broju slučajeva čine isključivo
religiozni ljudi čiji se odnos sa Bogom završava na marginama obreda i odnosa
sa religijskom zajednicom, poštivanjem osnovnih obrednih i ritualnih načela (u
vrijeme obreda i rituala), datuma od posebnog značaja i načelne poslužnosti
prvaku zajednice, odnosno terenskom vjerskom službeniku. Ostatak života
religiozni čovjek uglavnom živi po vlastitom nahođenju i u skladu sa onim što
on / ona osobno smatraju dopuštenim i moralnim. Riječ je o poslušničkom
mentalitetu, konformističkom podaniku koji uvijek ide linijom manjeg otpora,
koja ne podrazumijeva dublje ni intelektualiziranje, ni racionaliziranje, ni
moraliziranje ponašanja religijskog pa ni nacionalnog lidera. Nismo sigurni
treba li napomenuti, ali riječ je, naravno, o članu i / ili odanom biraču i
glasaču nacionalnih stranaka.
U najvećem broju slučajeva riječ je
o ljudima koji su svoju vjeru u obrednom smislu zadovoljavali i religijsku
potrebu ispunjavali i za vrijeme prethodnog režima.
Drugu skupinu, pak, čini
naročita vrsta konvertita, politički konvertiti, koji su svoju raniju odanost
socijalističkom režimu zamijenili odanošću nacionalnoj stranci i religijskoj
zajednici. Iz bilo kojeg razloga, a svi su pragmatične prirode, takvi
konvertiti postaju najkratkovidiji članovi etnonacionalne stranke, nerijetko i
visoki funkcioneri i poluge sistema. Prve su religijske / vjerske zajednice
spremno isporučile u naručje etnonacionalnih stranaka romantičarski ili
pragmatičarski, vjerujući da će nacionalna obnova zajamčiti i religijsku. Drugi
su, pak, sračunato i proračunato odabrali stranu, odanost jednoj autokratiji
zamijenili odanošću drugoj, jedan autoritet drugim i stavili se na raspolaganje
vođi. Oni su, po našem slobodnom mišljenju, izvor komunističkog mentaliteta i
slijepe pokornosti vođi i predstavljaju branu bilo kakvoj unutarnjoj
demokratizaciji etnonacionalnih autosubjektivizacija.
Demokratska
reedukacija i resocijalizacija nipošto ne podrazumijevaju samo usklađivanje i
prilagođavanje političkih i drugih subjekata potrebama društva, nego njihovo
uklanjanje sa političkog prizorišta, a od svih članova društva traži se pravo,
autentično i autohtono religijsko iskustvo – individualna i kolektivna katarza.
Moglo bi se reći da u konkretnom slučaju društvena potreba ide pod ruku sa
religijskim iskustvom: siguran u nepostojanje slučajnosti, te da ga Bog nije
slučajno stvorio u prostoru u vremenu u kojem se nalazi, vjernik(!) je svjestan
vlastite odgovornosti prema vjeri i prema zemlji, treba očekivati da će, i pod
novim okolnostima u kojima se ništa neće priječiti njegovom slobodnom
zadovoljavanju vjerskih i duhovnih potreba, vjernik biti i odgovoran građanin,
oslonac društva, otvoren za dijalog, iskreno zainteresiran za ravnopravnu i
jednakopravnu raspodjelu pravde (pravednost) kao jedno od osnovnih načela
stvaranja, svjestan i savjestan član (bilo koje) društvene zajednice.
Modernizacija vjerskih i religijskih zajednica
Možda spominjanje religijskih / vjerskih zajednica u kontekstu
potencijalnih i eventualnih transforacijskih i transformirajućih procesa u
Bosni i Hercegovini zvuči digresijski, čak bespotrebno, ali, znajući za doista
blisku, gotovo intimnu vezu između nacionalnih stranaka i religijskih zajednica
u početku formiranja i nastanka narativa i odgovarajuće paradigme, smatramo da
se njihovo prisustvo i uloga i u procesu reedukacije i resocijalizacije naroda
i zemlje u savremene demokratske tokove nipošto ne smije izostaviti, a pogotovo
zanemariti. U najmanjem, na religijske / vjerske zajednice, odnosno na neke
slojeve unutar njihove hijerarhijske i strukturale organizacije mora se
računati, ako nikako drukčije, onda kao na moguće, vrlo snažne i utjecajne protivnike
promjena.
Moglo bi se nadugačko i naširoko raspravljati o uzrocima i
razlozima nesnalaženja u formiranju države Bosne i Hercegovine (osim poznatih
oličenih nacionalno-teritorijalnim pretenzijama izvana i iznutra), no,
nedvojbeno jedan od najsnažnijih i najznačajnijih negativnih poticaja jeste
miješanje religijskih / vjerskih zajednica u politiku i demokratske procese u
zemlji. U najmanjem, opsjednutost i zaslijepljenost uzbudljivom i poticajnom
mogućnošću vraćanja nekadašnjeg sjaja i utjecaja, a bez unutarnjeg potencijala
da se nose sa izazovima suvremenog doba i novonastalih okolnosti, uz strogu i
rigidnu – reći ćemo i arhaičnu i anahronu – hijerarhijsku strukturu, ljudske
resurse nedorasle vremenu, te nepostojanje volje da se u tom kontekstu bilo šta
promijeni nabolje, liberalizira ili demokratizira, naprotiv(!), doveli su do
nametanja vlastitih vizija prepunih manjkavosti na ionako loše postavljene
temelje buduće države. Budući je većina politič(ars)kog millieua, što smo već ustvrdili, izišla ispod skuta i okrilja
religijskih struktura, s jedne, i bivšeg (jednako rigidnog i hijerarhijski
uređenog) sistema, nesnalaženje u pluralnim okolnostima društva izišlog iz
rata, u kojem nema zvaničnog pobjednika i gubitnika, jasno i nedvojbeno
uvjetovalo je potpuno pogrešno shvatanje temelja i nadgradnje buduće države.
No, da budemo poslovično oprezni: sve to može zvučati kao
greška ukoliko u podtekstu nije postojala nakana formiranja teokratskih
paradržavica (što – ne možemo se ne složiti – ustvari, i imamo u stvarnosti).
Tome u prilog govori i upućivanje članova, sljedbenika i pripadnika vjerskih
zajednica na nacionalne stranke kao isključive jamce opstojnosti nacije i
vjere, čime su istovremeno i svejednako deplasirane sve druge političke,
državotvorne, demokratske mogućnosti; rekli bismo da su religijske zajednice
samo ovim jednim potezom – insistiranjem na isključivo (jedno)nacionalnom i
(jedno)vjerskom iznevjerile ibrahimovski / abrahamovski osnov vlastitoga
postojanja, ali i suštinu misije: življenja vjere kao brige i odgovornosti za
cijeli svijet i sve ljude što je, ustvari, izvorni, suštinski i ultimativni
razlog postojanja vjere i vjerskih zajednica.
Interesna simbioza vjerskih zajednica i etnonacionalističkih autosubjektivizacija
Teško opterećen burnom i krvavom historijom prepunom uzajamnih
i međusobnih neprijateljstava svih naroda i nacija (od kojih svaka polaže pravo
na punu, jedinu i ultimativnu istinu), Balkan, a Bosna i Hercegovina naročito,
u kojima često krvnici slove kao žrtve, a najstrašniji zločinci, serijske i
masovne ubice se proglašavaju borcima za slobodu, moraju puno pažnje posvetiti
jednoj posebnoj vrsti pluralizma, onoj koja se bavi historijom, odnosno
kolektivnim pamćenjem i sjećanjem na prošlost. Ako trenutno i nije moguće – kao
što nije – pokrenuti otvoren i od strasti i predrasuda oslobođen dijalog o
prošlosti koji bi za cilj, umjesto utvrđivanja ko je bio u pravu, imao uzajamno
i međusobno priznavanje grešaka, a u cilju oprosta prošlosti, pomirenja u
sadašnjosti zarad općeg dobra u budućnosti, moguće je prestati sa žrtvoslovljem
i žrtvoslavljem, veličanjem isključivo svojih patnji i žrtava. U tom kontekstu
religijske / vjerske zajednice, radije njihovi prvaci, mogu odigrati
neusporedivo značajniju ulogu nego u bilo kojem domenu javnog, političkog i
vjerskog života.
Svi balkanski i bosanskohercegovački žrtvoslovni i
žrtvoslavljenički mitovi potkrijepljeni su dodatnim, naporedim i jednako
slavljenim mitovima o vlastitoj nedužnosti i bezgrješnosti, što se idealno
uklapa u ukupan etnonacionalistički politički narativ u kojem su svi krivi osim
nas. Zbog toga je nerazdvojivi dio
svih religijskih okupljanja povodom dženaza i sahrana dio sa političkim
govorima, a politički (najčešće, predizborni) mitinzi okićeni religijskom i
kvazireligijskom simbolikom te se tako neprimjetno briše granica između dvije
sfere javnog življenja. Ustvari, sfera privatnog, intimnog i tajnog, sfera
vjere, publicira se, profanira i čini javnom manifestacijom pripadnosti, i
(žrtvoslovnog) patriotizma, a sve skupa prelazi granicu pristojnosti i dobrog
ukusa pretvarajući se u jeftin etnonacionalni folklor.
Sve to doprinijelo je afirmaciji jedne iznimno nezdrave pojave
u svakom, a kamoli dubokim ekonomskim i egzistencijalnim problemima i
socijalnom nepravdom opterećenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko –
socijalne neosjetljivosti i nesolidarnosti. Usprkos deklarativnom i glasnom
pozivanju na brigu i pažnju prema bližnjem
susjedu i komšiji, bez obzira na vjeru i naciju, (pre)dugo osobno lišeni
osnovnih egzistencijalnih sredstava mnogi religijski / vjerski službenici
nesviknuti socijalnoj osjetljivosti pretvorili su se u patološke materijaliste
i sebičnjake. Veći problem od toga je činjenica da se socijalno stanje jedinki
koje čine vjersku zajednicu uopće ne smatra važnim ni vjerskim – u prvom planu
je gotovo isključivo nacionalno – čak u nekim slučajevima skretanje pažnje na
socijalno stanje stanovništva ili insistiranje na boljitku približava se
gorespomenutoj nacionalnoj izdaji i bogohuljenju.
Osim toga, religijske / vjerske zajednice i etnonacionalne
političke autosubjektivizacije žive i u izvjesnoj kvazibiološkoj simbiozi u
kojoj jedni drugima osiguravaju sredstva za preživljavanje
i život: zajednice glasače i birače, a stranke materijalna sredstva istaknutim
aktivistima, dok socijalnu osjetljivost pokazuju (samo) humanitarnim radom i
otvaranjem javnih kuhinja.
S jedne strane, vjera pa ni religija bez socijalnog aspekta
nije ni vjera ni religija, jer gubi značajan dio svoga izvornog poslanstva i
misije, što je bez ikakve sumnje veliki grijeh, a, sa druge, pristajenjem uz
politiku – ili politike – koje čak i uzrokuju socijalnu nepravdu, opravdavaju
politički i ekonomski kriminal koji se iza njih zaklanja i kod religioznih
ljudi i vjernika stvaraju dojam da je finansijska netransparentnost, korupcija
i socijalna nepravda dopušten način življenja, čime čine, ako se tako može
reći, još veći grijeh...
Etički, kritički, korektivan stav
Pomalo shizofrena uzajamna
podaničko-vladarska ovisnost nacionalnih stranaka o religijskim / vjerskim
zajednicama i ovih zajednica o nacionalnim strankama dovela je do
nekontroliranog miješanja države i vjere, zamjene teza o državi, stranci /
strankama i političkom subjektivitetu, kao i do ograničenog, fatalističkog i
pogrešnog definiranja temeljnih ljudskih prava, od dostojanstva preko
demokratije do slobode. Sve su to, po našem slobodnom sudu, grijesi za koje
religijske / vjerske zajednice duguju iskupljenje, kako sebi tako i onima koji
su im ukazali povjerenje, vjerujući u njihovu principijelnost, znanje i
ispravnost (u vjeri i njenom tumačenju, praktičnom vjerovanju). To je, među
ostalim, jedan od osnovnih razloga zbog kojih smo religijske / vjerske
zajednice uveli u kontekst pozitivnih i pozitivističkih transformacijskih
procesa u Bosni i Hercegovini.
O kojoj god temi unutar
(sve)obuhvatnog transformacijskog procesa da se govori, a pogotovo ako je riječ
o reedukaciji i resocijalizaciji, jasno je da je riječ o procesu, odnosno
potprocesu koji je nezamisliv bez rada u bazi.
Ništa od općedruštveno korisnog djelovanja, odnosno autodemokratizacije neće
biti prihvaćeno bez autentičnih primjera vlastitoga odricanja i napuštanja
političke nekulture, za što su religijski / vjerski službenici od nepocjenjive
važnosti: umjesto moralizatorskog odnosa prema svijetu i ljudima do sada
kontekstualiziranog kao radi šta hodža
(svećenik, sveštenik) govori, ne radi šta hodža (svećenik, sveštenik) radi,
profesionalni službenici religijskih / vjerskih zajednica moraju prednjačiti
kao pozitivni primjeri liberalni(ji)h shvatanja i ponašanja, te tako vlastitim
primjerom doprinositi pozitivnom ozračju u cilju ukupnog političkog i
socijalnog ozdravljenja društva i pokazati vjerničku i socijalnu zrelost. To,
naravno, ne znači da se od religijskih / vjerskih zajednica očekuje da postanu
kolijevke i / ili bastioni demokratije, niti, pak, sluge novih (demokratskijih)
vladara. Naprotiv! Njihov stav u svakom slučaju mora ostati etički kritički,
korektivan, vjerski vjerodostojno suprostavljen i protivan svim oblicima
idealiziranju, idoliziranju, mitiziranju i mitologizaciji bilo koga i bilo
čega, čak i demokratije napose.
Sloboda i dostojanstvo!
U tom
smislu, religijske / vjerske zajednice u
stanju su dati svoj doprinos u nekoliko jednako važnih oblasti i domena
političkog i socijalnog življenja, među kojima su, po našem mišljenju, neki od
najznačajnijih: desakralizacija etnonacionalne politike, demitifikacija
etnonacionalinih političara, desubjektivizacija etnonacionalnih
autosubjektivizacija, depasiviziranje religioznih osoba / vjernika kao
pojedinaca, građanina sa obavezom političkog učestvovanja i djelovanja,
osiguravanjem političke kompetencije i subjektiviteta buđenjem osjećaja o
vlastitom, možda presudnom utjecaju ne samo na politiku nego i na budućnost i
vjere i zemlje.
Sve nabrojano i neusporedivo više
nenabrojanog moguće je, čak poželjno, graditi i ostvariti bez gubljenja bilo
kojeg domena i segmente vjerničkog statusa,
naporedo sa zadržavanjem i produbljivanjem istinskog vjerničkog, a ne
pripadničkog, članskog, podaničkog... osjećaja, odnosno sa izgradnjom osjećaja
važnosti osobnog individualiteta (i najveće kolektive čine jedinke, individue)
što se dijametralno razlikuje od dosadašnjeg utapanja u bezlični kolektivitet
bez stvarnog osjećaja bilo kakve, a kamoli presudne odgovornosti.
Kako i koliko god da anonimnost
pripadanja bilo kojem kolektivitetu, a naročito religijskom / vjerskom
pojedincu, osobi, individui, u velikoj mjeri priskrbljuje osjećaj sigurnosti,
zaštićenosti, čak svojevrsne nedodirljivosti i nepogrešivosti vrhovnim
autoritetom religijske / vjerske zajednice odnosno osobe poglavara – što se
(pre)često i (pre)pogrešno identificira sa autoritetom samog Boga – zbog čega
se religijski / vjerski službenici odnedavno kolokvijalno nazivaju Božijim sekretarima, ustvari, čovjeku
kao ljudskom biću, vrhunskom Božjem stvorenju, stvarno oduzima prava s kojima
je došao na ovaj svijet: dostojanstvo i slobodu. Isto tako, kako i koliko god
ga pripadanje stranci (favoriziranoj od religijske / vjerske zajednice) čini
sigurnim od pogreške i griješenja(?!) zaklanjanjem iza vitalnog nacionalnog interesa i nacije napose, zbog kojega se svaka
kritika tumači kao nacionalna izdaja i / ili bogohuljenje, ustvari mu se,
ponovo, stvarno uskraćuje dostojanstvo i sloboda, i to sloboda mišljenja i
izražavanja. Budući da je riječ o inherentnim
osjećajima koja ljudsko biće, čovjek, po svojoj stvorenjskoj prirodi skrbi kao
nerazlučiva od njegovoga postojanja koliko god da je učinjen podanikom i
izvršiocem zapovijesti i direktiva, oni moraju, prije ili kasnije izići na površinu i pokazati se u svome
svjetlu. Kakvo će to svjetlo biti, ovisi o stupnju akumulacije zatomljenog i
prigušenog protivljenja neprirodnosti statusa i posljedično nagomilanog
nemoćnog bijesa.
Jedna od stvari koju će svi kolektiviteti u Bosni i
Hercegovini, bez obzira na zaleđe, najteže naučiti jeste činjenica da živimo u
pluralnom društvu, društvu drukčijih, različitih i različitosti i da je tih
razlika i različitih sve više i više po najrazličitijim osnovima. A upravo ova stvar dobiva na značaju sa jačanjem
ekstremnih političkih struja i puritanistički
radikalnih religijskih pravaca, te pojavom religiozno-političkih sekti koje
vjeru koriste samo kao podtekst za svoje političko, ekstremističko i
terorističko djelovanje. Boreći se protiv nevjernika,
te sekte su najčešće okrenute protiv pripadnika iste vjere koju koriste samo
kao ideološki i politički manifest (štivo), demonizirajući sve koji misle,
ponašaju se i funkcioniraju drukčije, proglašavajući neprijateljima sve koji
nisu kao oni, ultimativno dijeleći svijet samo na dobre (nas) i zle (njih).
Umjesto slobode i dostojanstva koje vjera jamči nadom, život religioznog
čovjeka se izobličava u utvrdu pod opsadom u kojoj je sve što čovjeka čini čovjekom
ugroženo isključivošću i strahom. Ukoliko je sve to kvalitetno potkrijepljeno
uvjerenjem da je religija / vjera stvar rođenja, a ne izbora, te da je
apsolutno dobro vlasništvo samo jedne zajednice (nacije!), jedne stranke i
jednog čovjeka... politička stvarnost se zatvara u skučeni prostor fanatizma u
kojem nema mjesta ni za kakvu slobodu i dostojanstvo, a kamoli za političku ili
bilo kakvu drugu kulturu. Jedinstvo koje zagovaraju sve religijske / vjerske
zajednice i etnonacionalne stranke vrlo lahko se pretvara u jednoumlje koje po
svojoj prirodi monopolizira sve ostale svjeto i vjeronazore i iznimno brzo
postaje diktatura! A u diktaturi sloboda i dostojanstvo postaju samo san.
Nova politička kultura
Nova politička kultura
Primjedbe