Odgovori na nepostavljena pitanja - (3)
Bosanskohercegovačka supranacionalnost već neko vrijeme je čista utopija, i to ne samo zbog preglasnog i agresivnog etnonacionalističkog narativa političkih autosubjektivizacija naroda / etnija / nacija u zemlji, nego, prije toga, neizravno zbog posljedica tog narativa. Sa ovakvom Bosnom i Hercegovinom, naime, niko se želi ili, u najboljem slučaju, malo ko želi identificirati.
Razmišljanju o perspektivi bosanskohercegovačkoj nadnacionalnosti „naruku“ ne idu tendencije i trendovi razvoja situacije ni u Bosni i Hercegovini ni u regionu. Stalne napetosti koje se u pravilnim vremenskim razmacima samo pojačavaju, čak neovisno o izbornim ciklusima, nego više u skladu sa potrebama susjednih etnonacionalizama.
Bosanstvo i hercegovstvo(?) – prevaziđene ili nedosegnute kategorije?
Čini se da nije neopravdan dojam da se „bosanstvo“ i „hercegovstvo“ održavaju u javnom diskursu samo da bi se imalo šta negirati i, povremeno, od strane bošnjačkih – probosanskih(?) – političkih aktera potezati kao kontraargument sprskom i hrvatskom secesionizmu, odnosno kao mobilizator i katalizator bošnjačkog nacionalnog (kvazi)osjećaja (kvazi)spasilaca i čuvara Bosne i Hercegovine.
I zato bi, osim brojnih podudarnosti, o bosanskohercegovačkoj nadnacionalnosti trebalo razmišljati onako kako o europskoj / eurounijskoj supranacionalnosti razmišljaju vodeći eurounijski teoretičari.
Europski identitet ni na koji način nije definitivan, zasnovan i utvrđen na pretpolitičkim etničkim kategorijama. Naprotiv, oblikovan je i uobličen javnim diskursom i političkom praksom. Europa je osmišljena, kreirana i realizirana zajednica, nastala kao rezultat „dinamičke interakcije između izvanjskih izazova, unutarnjih odgovora i građanske prakse, u procesu u kojem su kombinirane odluke, propusti, projekti, krize i neželjeni učinci“[1]. Europska unija je struktura nastala / kreirana na isti način na koji su moderne države nastajale iz prethodećeg im (ne)reda. Europski identitet i pojava samoidentifikacije na europskoj razini više je uvjetovan i ovisi o budućim političkim događanjima nego na kulturnim pretpostavkama[2].
O Europi i Europskoj uniji kad je riječ o identitetu treba razmišljati manje u kontekstu određujuće prošlosti, a više (u kontekstu) zajedničkih projekata, dugoročnih interesa, zajedničke budućnosti, zakona, pravila i veza koji govore u prilog zajedničkom, dogovornom i savjetodavnom iskustvu. Nema tu demosa kao preduvjeta i preodrednice, nego više kao nečega što ishodi iz performativne prirode politike (i politika), koja prepoznaje i priznaje da je to što je zajedničko u stanju pokrenuti procedure formiranja, konfiguriranja, integriranja i obnavljanja. Prirodu Europske unije puno bolje ćemo razumjeti ako smisao, svrhu i cilj političkih aktivnosti pomjerimo u domen izazova, sadržaja, nepredvidivoga i višedimenzionalnog.
Iz te perspektive, funkcionalna potreba za integracijom postaje i ostaje potreba onoliko koliko odražava unutarnju međuovisnost koja se, zauzvrat, oslanja na činioce poput ekonomskog i tehnološkog razvoja. Potreba za pravilima i politikama na razini Europske unije vremenom će se mijenjati u skladu sa prirodom i promjenama u reguliranim oblastima i sferama.
No, ako nema demosa ili iskustvene zajednice / zajedništva ili snažnog, utjecajnog identiteta ili zajedničkog pamćenja i sjećanja, je li uopće i kako je moguće postići minimum osjećaja bilo čega zajedničkog, što će omogućiti i osigurati rješenje problema demokratskog deficita ili pravde?
Jedini način rješavanja ove dileme je: odbacivanjem postojećih i uvriježenih misaonih koncepcija o političkim – nacionalnim – identitetima kao konstituiranim i konstitutivnim temeljem svjesne odluke i zauzimanjem pragmatičnog stava, odnosno zamjenom metafizike pragmatikom (pragmatizmom). Drugim riječima, ono smo što smo zahvaljujući zajedničkim praksama koje smo sami propisali i koje svjesno prakticiramo, ostvarujemo rezultate samo zahvaljujući saradnji (a ne zbog toga što smo Bošnjaci, Srbi, Hrvati, a ostali Ostali), te zahvaljujući promjenama koje svjesno i namjerno uvodimo u našu zajedničku međuovisnost. „Identitet je niz ustaljenih i recipročnih praksi identifikacija između ljudi i institucija“[3]. „Povezanost i jedinstvo konstitutivne prakse niti je zajamčeno kohezionom snagom Ustava, bilo kojeg pisanog ili nepisanog zakona čak ni bilo kojim zaštitnim instrumentom kao jamcem sigurnosti i provodivosti pravila ili odluke, nego uzajamnim, respektabilnim i učinkovitim konstitutivnom praksom koju provodivom čine zajednička načela“[4]. Dakle, Europa se neće legitimizirati samo institucionalnim reformama, nego učinkovitom praksom.
Ukupnost kombiniranja i kombinacija pravila, motiva i percepcija, na kraju će se pojaviti kao proces za koji nije potrebna zajednička identifikacija!
Nastavlja se...
[1] Liebert, U. (2012) The Emergence of a European Identity. In H. Zimmermann i A. Dür Key (ed) Controversies in European Integration, New York Palgrave, str. 96-103.
[2] Cerutti, F. (2008) Why Political Identity and Legitimacy Matter in the European Union. In F. Cerutti and S. Lucarelli (ed) The Search for a European Identity: Values, Policies and Legitimacy of the European Union, New York, Routledge, str. 3-22.
[3] Adler, E. (2009) Europe as a Civilizational Community of Practice. In P. Katzenstein (ed.), Civilizations in World Politics. Plural and Pluralist Perspectives, New York/London, Routledge, str. 67-90.
[4] Kumm, M. (2012) The Best of Times and the Worst of Times. Between Constitutional Triumphalism and Nostalgia. In P. Dobner and M. Loughlin (ed) The Twilight of Constitutionalism, London, Oxford University Press, str. 201-219.
Primjedbe