Odgovori na nepostavljena pitanja - (1)
Činjenica je da su, usuđujemo se reći, sva dosadašnja
istraživanja kao i svi zaključci znanstvenih skupova o temama iz različitih
životnih i znanstvenih oblasti, domena i segmenata u Bosni i Hercegovini gotovo
potpuno suglasni u stavu da društveno uređenje i strukture, administrativna
podjela, birokratski aparat, državni sistem... ne služe sveopćem dobru stanovnika ove zemlje, bez
obzira klasificirali se ili kategorizirali po bilo kojem identifikacijskom
osnovu ili, pak, ne. Odnosno, drugim riječima, u Bosni i Hercegovini se niko ne
osjeća (naročito) dobro, bez obzira na to je li njegov / njen / njihov status i
položaj reguliran Ustavom ili nije, pripada li nekoj od povlaštenih
konstitutivnih kategorija ili je samo stanovnik / građanin BiH bez
konstitutivne nacionalne kvalifikacije ili, pak, vanustavna kategorija tipa
Bosanac i / ili Hercegovac.
Činjenica je da je bosanskohercegovačko društvo duboko
podijeljeno, i to ne samo po onim očevidnim i svima jasnim linijama političke
nepomirljivosti, nacionalne razjedinjenosti, neetičke beskrupuloznosti (koje
govore o sadašnjosti), nego i po onim nevidljivim, te stoga zloćudnijim nitima
tendencija, vizija, perspektiva (koje govore o budućnosti). Razdire ga
dijametralna usmjerenost dvije sile: jedne integrirajuće i druge
dezintegrirajuće, od kojih nijedna nema ni dovoljno znanja, ni dovoljno volje,
ni dovoljno želje da nauči bilo šta o stvarnom biću Bosne i Hercegovine,
njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti da bi na tom temelju gradila politički,
ustavnopravni i administrativni sistem koji će biti u službi njenih ljudi,
stanovnika, građana.
Duže od dvadeset godina dezintegrativne političke logike koje se temelje
na načelu „ili – ili“, znakovito su umanjili – ako ne i eliminirali – mogućnost postepenog razvoja postojane
misli o svojoj zemlji kao o pristojnom društvu, cjelovitoj državi,
plurimorfnoj, višenacionalnoj, uljuđenoj zajednici s humanim / humanističkim
sistemom vrijednosti, rečene kompromisne logike temeljene na spomenutom integrativnom načelu
„i – i“, te politike koja bi Bosnu i Hercegovinu mogla povesti putem nekog
napretka i prosperiteta u zajednici europskih naroda, ka budućnosti kakva bi mogla / trebala
biti.
Stoga je prvo pitanje:
„Kako se osloboditi jedne i prihvatiti drugu, potpuno suprotnu logiku i početi
svoju zemlju promišljati iz sasvim druge perspektive?“ Kao drugo pitanje, može
se istaknuti: „Ko bi mogao / trebao pokrenuti pitanje novog, autohtonog i
autentičnog, originalnog, unutrašnjeg društvenog dogovora za i u Bosni i Hercegovini
čiji bi početak bio u međusobnom priznavanju bosanskohercegovačkih naroda / nacija,
ali i njihovo zajedničko određenje i opredjeljenje za „građanina“ – a ne naroda
– kao nosioca suvereniteta, prava i odgovornosti, a čiji bi kraj bio politička
kultura nenasilja, uvažavanja različitosti i osmišljavanje mehanizama
upravljanja razlikama i (iz)gradnje države temeljem načela pristojnog društva?“
Treće i, rekli bismo, ultimativno – temeljno i krunsko –
pitanje je način realizacije smjene
paradigmi, odnosno hronološkim redom: uočavanja nagomilanih anomalija,
narušavanja statusa quo i izazivanja pozitivne krize promjena,
te konačno uspostavljanje nove paradigme potpuno drukčije od stare i njeno
provođenje u djelo.
Prema mišljenju nekih teoretičara, „dva su moguća puta rješavanja statusa
quo u Bosni i Hercegovini: 1. raskrinkati ideološke i ustavnopravne konstrukte
koji su u službi winner – loser (nepravednih) odnosa, 2. prepoznati instrumente
za izlazak u novu matricu odnosa: winner – winner; odnosno, riječ je o samo
jednom putu čiji je prvi korak izlazak iz polumraka vlastitih poluistina o sebi
i BiH na svjetlost postojanih misli, a drugi, otvaranje zaboravljenog područja
mogućeg dijaloga i to pod kutom kritičke analize ideoloških, totalitarnih i
dualističkih misaonih koncepata, koji djeluju perverzno jer neprestalno
insistiraju na onome što nas razdvaja umjesto na onome što nas povezuje i ne
daju nam ni priliku sagledati svoju stvarnost i politički djelovati prema onom
što su očigledne činjenice u BiH, a to je da građani BiH ne žive tek jedni
pored drugih, bez odnosa, nego u vrlo živoj i aktivnoj interakciji.“ (Lasić, 2017). No, ovo je
opće mjesto susretanja svih koji se ne slažu sa zamrznutim stanjem i situacijom
u Bosni i Hercegovini.
Na kraju, jasno je da se ništa od napisanoga, kao i u svakoj
teoriji, ne treba i ne može uzeti „zdravo za gotovo“. Ovdje iznijeti prijedlozi
služe samo stvaranju novog mentalnog, psihološkog, ako hoćete filozofskog
okruženja u kojemu će biti lakše i komotnije promišljati Bosnu i Hercegovinu iz
druge perspektive. A i to je, na izvjestan način, revolucija.
Premda etapni proces koji predlažemo ima malo – ako imalo – veze sa
poznatim i uobičajenim teorijama i praksama, pretpostavljamo i da je spor, ali čini nam se da je jedan od onih kojima se neželjene posljedice
svode na minimum omekšavanjem i razobličavanjem prethodne, stare paradigme
angažiranjem neangažiranih intelektualnih, kulturnih i umjetničkih potencijala,
omogućavanjem plasiranja novih ljudi, ideja i prijedloga, sistematičnije
izlaganje sistemskih rješenja i uvođenje promjena. Ova teorija je u svakom
smislu revolucija jer podrazumijeva tranziciju sa jednog na drugi način promišljanja,
iz jednog u drugi koncept i kontekst i sa jednog sistema na drugi, bolji i
pravedniji koji će liberalizirati mogućnost pojave i pojavu novog svjetonazora
i omogućiti progres u svakom smislu i segmentu društva.
Pitanje je:
„Kako?“
Nastavlja se...
Primjedbe