Odgovori na nepostavljena pitanja - (8)
Načelno i uglavnom
teorijski, pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, odnosno euroatlantskim
integracijama, uključujući i NATO, definira se kao prioritetan i strateški cilj
čije ostvarenje bi BiH omogućilo intenzivniji razvoj vlastite ekonomije i
znakovito olakšalo nastup na europskom i svjetskom / globalnom tržištu, ne samo
u smislu robe i proizvoda, nego i na onome koje podrazumijeva nematerijalnu
razmjenu, odnosno prisustvo na polju internacionalne kulture ali i politike. S
druge strane, članstvo u EU za BiH nije samo cilj, nego se EU napose u
konkretnom slučaju javlja kao jamac stabilnosti i sigurnosti u zemlji, i u tom
smislu postaje i sredstvo za privlačenje investitora u svim domenima
investicija, ali i politički mentor i partner koji u samom pretpristupnom
periodu pomaže društvenom, političkom i administrativnom uređenju zemlje.
Nova Bosna i Hercegovina
Nadalje, prenošenjem
dijela suvereniteta sa razine Bosne i Hercegovine kao države na nadnacionalnu
zajednicu, odnosno na razinu zajedničkog odlučivanja u EU makar i u oblastima
nad kojima ona ima isključivu nadležnost poput pitanja unutrašnjeg tržišta i carinskih
tarifa, potom iz domena ekonomske i monetarne politike, zajedničke
poljoprivredne politike, zaštite životne sredine i okoline..., umnogome bi
pojednostavilo i olakšalo odlučivanje na državnoj razini BiH koje je, načelno,
gotovo stalno blokirano različitim interesima. Na ovaj način, članstvom u EU,
njenim nadnacionalnim suverenitetom i poštivanjem načela supsidijarnosti,
odnosno preuzimanjem obaveze provođenja odluka donesenih na „višoj“ razini
odlučivanja, smanjila bi se, ako ne ukinula, praksa blokiranja rada institucija
Bosne i Hercegovine iz bilo kojih partikularnih interesa. Provođenje propisa EU
je, s jedne strane, važan dio pregovora o pristupanju, a njihovo provođenje
jedan od najznačajnijih elemenata članstva.
U tom smislu, Bosna i
Hercegovina je obavezna uskladiti pravnu regulativu i praksu sa pozitivnim
zakonskim i normativnim aktima i pravilima EU – od sposobnosti države da
realizira usvojene propise u velikoj mjeri ovisi i napredak u pregovorima – ali
to bi od BiH konačno načinilo pravnu državu u punom smislu te riječi. Osim
toga, usklađivanjem domaćeg zakonodavstva i pravosuđa, odnosno zakona i propisa
sa važećom pravnom regulativom u EU, uveliko bi se olakšala i komunikacija i
trgovina. Naime, ujednačavanjem standarda domaća privreda bila bi znakovito
konkurentnija, imala bi neusporedivo veće tržište, privredni kapaciteti i
prirodni resursi Bosne i Hercegovine postali bi zanimljiviji i privlačniji za
strana ulaganja, vjerovati je da bi došlo do otvaranja novih ili proširenja
starih proizvodnih kapaciteta što bi osiguralo nova radna mjesta i poboljšalo
standard stanovnika BiH.
Nisu bez značaja ni
pravne, zakonske i normativne oblasti koje primarno i prioritetno treba
urediti. Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, te prioritetne
oblasti su zaštita konkurencije i državne pomoći, oblast intelektualne svojine,
sistema javnih nabavki, standardizacija, ovlašćivanje i ocjena usklađenosti sa
tehničkim propisima, zaštita potrošača, računovodstvo, finansijske usluge,
saobraćaj, zdravlje i sigurnost na radu, zaštita podataka, jednake mogućnosti
za muškarce i žene... Odnosno, sve oblasti u direktnoj vezi sa ostvarivanjem
„četiri osnovne slobode“ (slobodnog
protoka ljudi, kapitala, roba i usluga) te sa uspostavljanjem unutrašnjeg tržišta. Naravno,
preostaje cijeli niz drugih oblasti koje će u daljem toku procesa pridruženja
trebati uskladiti, od poljoprivrede, carinske unije, preko zaštite životne
sredine, do regionalne i strukturne politike.
Prva od četiri slobode, sloboda kretanja roba, podrazumijeva
da trgovina proizvodima između zemalja članica EU ne smije biti ograničena
nametanjem carina ili drugih taksi, niti bescarinskim ograničenjima kao što su
kontigenti i kvote; pritom ne smije biti ni skrivenih zabrane koje nisu odmah
vidljive, a u koje spadaju nacionalni propisi koji se primjenjuju samo na
uvoznu robu i na taj način je diskriminiraju u odnosu na domaću. Druga, slobodno kretanje usluga, najbolje
se može objasniti na primjeru banaka – banka koja je prema propisima osnovana u
jednoj od zemalja EU automatski će svoje usluge moći ponuditi i drugim državama
članicama. Isto vrijedi i za sva druga preduzeća i oblasti usluga. Treća, sloboda kretanja ljudi, znači
da radnici u Evropskoj uniji imaju pravo da se kreću iz jedne u drugu zemlju u potrazi
za zaposlenjem. Automatski im se, kao i njihovim porodicama, dodjeljuje dozvola
za rad i prebivalište u zemlji zaposlenja. Podrazumijeva se i sloboda
osnivanja, koja obuhvata pravo poduzetnika da registruje svoju djelatnost u
bilo kojoj zemlji-članici. I četvrta, sloboda kretanja kapitala, znači da fizička i pravna lica imaju
pravo za transfer svog novca iz jedne zemlje EU u drugu radi investiranja. Ova
sloboda se primjenjuje i na pravo prenosa novca za kupovinu nepokretne imovine
u drugoj državi EU. Zajedničko za sve „četiri slobode“ je načelo da je sloboda
kretanja apsolutno zajamčena. Izuzeci su ograničeni samo na slučajeve koji
predstavljaju prijetnju javnoj sigurnosti i zdravlju ljudi i životinja.
I sve je to
lijepo... ali, kome to ovdje treba?
Lakše je
poslati mlade ljude u Europu, Europsku uniju i demokratiju nego sve to
uspostavljati ovdje...
Ko će se mučiti?
Kraj...
Primjedbe