Odgovori na nepostavljena pitanja - (6)
Riječi francuskog ministra vanjskih
poslova Roberta Schumana, iz njegove znamenite knjige „Za Europu“: „Devetoga maja 1950. godine francuska je vlada u
svojoj svečanoj deklaraciji izabrala Europu. (…) Europu oslobođenu
bratoubilačkih i sterilnih borbi, koja se kretala putem zajedništva, zalogu
napretka, sigurnosti i mira“[1], koje ni tada ni po predmetu
ni po sadržaju nisu bile usamljene, ali su neupitno najglasnije odjeknule kao
reakcija na ratno iskustvo i poslijeratna trajna i goruća želja i usmjerenje da
se neki budući ponovni rat u Europi izbjegne po svaku cijenu. Strah od izvjesne
nove utrke u naoružanju najavljene i izazvane, među ostalim, i hladnoratovskim
prilikama te blokovskom podjelom svijeta, a koji su pridonijeli stvaranju
potrebe za zajedništvom među državama Europe, temelj je na kojem su nastale tri
Europske zajednice: European Coal and
Steel Community – ECSC (1951.), European Economic Community – EEC i European Atomic Energy Community –
EURATOM (1957.)
Vrline ili prednosti, radije nego vrijednosti
Razvojem suradnje u svim tim
respektivnim područjima dolazi do širenja zajedničkih interesa, što je izravno
rezultiralo i usvajanjem novih vrijednosti oko kojih se stvaralo novo europsko
jedinstvo. Tako su se zajedničke europske politike, sa sve čvršćom vizurom
zajedništva, počele baviti svim relevantnim sferama društvenog života unutar
onoga što će kasnije postati Europska unija, od kojih se najviše insistiralo na
slijedećim oblastima:
- stvaranju europskog područja mira i stabilnosti,
- ekonomskom povezivanju, odnosno stvaranju zajedničkog otvorenog tržišta, jedinstvene carinske i monetarne unije,
- zaštiti okoliša,
- vanjskoj politici, zajedničkoj sigurnost i odbrani,
- razvoju europskog identiteta,
- uspostavi i razvoju područja „četiri slobode“ – slobodnog protoka ljudi, kapitala, roba i usluga,
- suradnji u području pravosuđa i unutarnjih poslova,
- stvaranju novoga pravnog poretka i
- stvaranju političke unije.
Sva nabrojana i mnoštvo drugih
(nenabrojanih) područja, oblasti, sfera i domena ljudskog življenja i
djelovanja temeljem zajedničkih karakteristika jesu, ustvari, vizije koje
Europska unija kroz svoje institucije nastoji realizirati u ujedinjenoj Europi.
Stoga se s pravom smatraju njezinim temeljnim prednostima u odnosu na ostatak
svijeta ili vrlinama, ali i načelima koja su vremenom definirana na slijedeći
način:
- poštivanje prava čovjeka i građanina,
- očuvanje zdrave životne okoline,
- stvaranje novoga poretka slobode, zaštite i sigurnosti,
- poštivanje kulturne raznolikosti,
- suradnja na svim područjima između jednakopravnih nacija – država članica Europske unije, slobodno izražavanje misli te stvaranje svih nužnih preduvjeta za dokidanje svih oblika diskriminacije (prema spolnoj, nacionalnoj, konfesionalnoj, socijalnoj i drugim osnovama).
Već iz navedenoga jasno je da
je riječ o gotovo utopijskim idealima koje bi, stoga, moglo realizirati samo
idealno društveno uređenje, a realizacija napose bi predstavljala politički
ideal. Život u takvoj društvenoj zajednici bio bi dio Kantove vizije slobode
svakog čovjeka kao člana društva. On je to izrazio, poznato je, na sljedeći
način: „Slobodu čovjeka kojom se
može formulirati načelo konstituiranja zajednice izražavam u formuli: nitko me
ne može prisiliti da na njegov način budem sretan (onako kako on zamišlja
dobrobit drugih ljudi), jer svatko sreću smije tražiti na putu koji se njemu
samome čini dobrim, samo ako pritom ne nanosi štetu slobodi drugih da teže
nekoj sličnoj svrsi, koja može postojati zajedno sa svačijom slobodom prema
mogućemu općem zakonu“, te bi ovakva politička i društvena i / ili
društveno-politička zajednica bila „potpuna realizacija osobne slobode koja je istodobno (nesmetano) omeđena
(samo) tuđim slobodama“[2].
Unatoč njenoj očiglednoj
nemogućnosti realizacije, ovakve ideje nisu bile novina. Već je i Platon
pokušao osmisliti model društvenog života i državnog uređenja koji bi, kroz
poštovanje temeljnih vrijednosti za čovjeka kao utopijskih kategorija, služio
sretnom građaninu. U nemogućnosti da svoju ideju realizira, od nje je odustao
(kao i od Sokratovskih načela na kojima je počivala), priklonivši se pritom
dijametralno oprečnim opcijama, u kojima je u konačnici vidio čovjeka kao
poslušnika u odnosu na državom propisane zakone. Znakovita i upitna zato
postaje efikasnost namjere da se upravo sve većom društvenom regulativom, u
svim sferama društvenog života, pokušava ostvariti spomenuta, u svojoj biti
idealistička budućnost Europske unije.
Nastavlja se...
Primjedbe