A je li otmica i zarobljavanje države krivično djelo ... ako već pljačkanje nije

Bosanskohercegovačka politička paradigma je tema preopširna i za obimnu knjigu i definitivno pretendenciozna za samo jednog autora. Moglo bi se, bez imalo pretjerivanja, reći i da to nije tema za jednu studiju, nego cijeli skup studija o različitim temama iz spektra nekoliko nauka i dijapazona nekoliko naučnih disciplina svih tih nauka, od historijske, preko sociološko-antropološke, psihološke, politološke, filozofske pa i do nekih paranaučnih disciplina koje dotiču same rubove istraživanja svijesti, parasvijesti i podsvijesti, jer je drukčije nemoguće objasniti, blago rečeno, autodestruktivno i suicidalno ponašanje bosanskohercegovačkih naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali i Bosanaca i Hercegovaca(!) – više od dvadeset godina nakon okončanja agresije i rata u Bosni i Hercegovini.

Da ne bih upao u zamku raspetljavanja klupka koje ni neusporedivo pametniji, učeniji i informiraniji nisu uspjeli raspetljati, u ovom dijelu našeg razmišljanja pažnju ćemo posvetiti samo malom broju aspekata bosanskohercegovačke paradigme i to, onim vezanim za njen društvenopolitički ustroj i njegove karakteristike te ponašanje etnopolitičkih, etnonacionalnih i etnonacionalističkih elita u smislu upotrebe svih nedorečenosti sistema u vlastitu korist.

Pećinski ljudi ili ljudi u pećini?

Tek ovdje znamenita Platonova alegorija o ljudima u pećini, koju smo iskoristili kao light-motiv cijelog ovog poglavlja, postaje unekoliko jasnija. Sve gorespomenute skupine, pa čak i pojedinci unutar skupine, sjede u pećini zvanoj Bosna i Hercegovina, leđima okrenuti vatri i na vlastitim zidovima posmatraju sjene i odsjaje stvari i ljudi koji prolaze između njihovih leđa i izvora svjetla zamišljajući i nagađajući šta bi željeli da te sjene jesu, i tek poneki, rijetki, šta bi sjene doista mogle biti u stvarnosti. Veliki broj njih – ne usuđujemo se procjenjivati čak ni u procentima, ali temeljem izbornih rezultata dalo bi se nagađati – formirala je i zatvorila, čak zapečatila svoje vlastite svjetove u kojima sjene i opsjene u svoj svojoj vitrualnosti funkcioniraju kao realne stvarnosti i za njih – bilo da se radi o pojedincima, skupinama ili cijelim kolektivitetima – taj svijet je jedini koji poznaju i u kojem im je ugodno živjeti. No, ni te skupine i kolektiviteti nisu monolitni: među njima su pojedinci-pragmatičari (političari / vladari) koji vrlo vješto koriste skupnu i kolektivnu opsjenjenost svojih glasača (podanika), s jedne strane da ih ubijede da je to jedini svijet koji postoji, a sa druge da njihovu opsjenjenost iskoriste za vlastite interese.

Načelno, niko nikoga ne sprječava da ili okrene lice vatri ili, pak, iziđe iz pećine i pogleda svijet oko sebe da bi se uvjerio da unutarnja stvarnost u kojoj živi nije jedina koja postoji, ali taj potez zahtijeva postojanje nekoliko složenih preduvjeta iz svih onih nauka i naučnih disciplina spomenutih na početku poglavlja ili, ipak, samo jednu – svijest!

Zarobljena država

„Bosna i Hercegovina“ je de facto i de jure zemlja sa najizraženijim sindromom zarobljene države (captured state) u regionu, a prema istraživanjima Svjetske banke o korupciji u zemljama u tranziciji, i među svim zemljama Istočne Europe i Središnje Azije. Sindromom (efektom ili fenomenom) zarobljene države u praksi se označava situacija u kojoj uska politička elita zarobljava državu na način da kreira zakonski okvir i prakse podređene isključivo partikularnim interesima političke elite na vrhu piramide vlasti. Sindrom zarobljene države u Bosni i Hercegovini se manifestira na svim razinama vlasti i u svim sferama življenja, a vjerovatno ponajviše u domenu jedinstvenog političkog i ideološkog cilja i svrhe etnonacionalnih elita – raspolaganja javnim resursima!

Premda većina savremenih istražitelja i autora sindrom (efekat ili fenomen) zarobljene države identificira postojanjem, a potom i poistovjećuje sa još jednim znakovitim simptomom ozbiljnog društvenog oboljenja – ili oboljenja društva kao kolektiviteta – korupcijom, cijenim da je u cilju boljeg razumijevanja sindroma potrebno sindrom napose, ali i sve prateće elemente i manifestacije, prilagoditi specifičnim okolnostima i osobenostima bosanskohercegovačkog političkog prizorišta i milliea etnonacionalnih političkih autosubjektivizacija.

Naime, tek sa identifikacijom i elaboracijom činjenice da su etnonacionalni subjektivizacije temeljni nosioci – radije, vlasnici – vlasti u Bosni i Hercegovini, vlast napose dobija svoje ime i prezime u vidu partijskih / stranačkih elita. Nadalje, tek sa ovom i ovakvom identifikacijom u kontekstu lošeg i sve goreg stanja u svakom segmentu življenja u Bosni i Hercegovini postaje jasno da su političke, etnonacionalne, partijske elite koje su i nosioci ideologije ovladavanja i ultimativnog raspolaganja svim javnim resursima po svaku cijenu – uzurpiranjem državne vlasti, javne imovine (preduzeća), javnog sektora (radnih mjesta) – ustvari, glavni krivci za stanje u zemlji.

Prisvajanjem / privatizacijom vlasti i moći, prisvajaju se / privatiziraju i javni interesi i javni resursi i pretvaraju u stranačku / partijsku imovinu, te detaljnom i minucioznom politizacijom svih segmenata društva od zakonodavne i izvršne vlasti preko državne administracije do radnih mjesta u privatnom (realnom) sektoru, ostvaruju se svi (pred)uvjeti raspolaganja državom i njenom imovinom.

Personizirane institucije i iščašeni centri moći

Jedna od osnovnih karakteristika višepartijskog sistema je njegova uvjetovanost raspoloženjem biračkog / glasačkog tkiva, dakle neizvjesnost, odnosno nepostojanje bilo kakvog jamstva da će isti raspored snaga pozicije i opozicije biti i nakon slijedećih izbora. Odatle, vjerovatno, žurba, gotovo panika i očevidno divljaštvo u primjeni metoda u stjecanju imetka, bogatstva privatizacijom, dodjeljivanjem tendera, namještanjem javnih nabavki..., ali i u nastojanju da se ostvari i zadrži monopol (na vlast i resurse), bilo da je riječ o finansiranju stranaka ili ključnih skupina i pojedinaca, bilo, pak, utjecajem na politič(ars)ki millieu u smislu donošenja – ili nedonošenja – ključnih zakona koji reguliraju ekonomske, finansijske, istražne, pravosudne i druge oblasti i tokove i uvođenje reda u potpuno uneređen domen funkcioniranja države.

S druge strane, u cilju zadržavanja monopola u bilo kojoj od spomenutih oblasti, ostvarivanja i zadržavanja kontrole i nagrađivanja poslušnosti i sankcioniranja neposlušnosti, stranke nužno postaju autoritarnije, centraliziranije i oligarhijske što cijelu priču vraća na personizam – institucionizirane persone, personizirane institucije, izmještene / iščašene centre moći, vaninstitucionalno odlučivanje, odsustvo demokratije i ultimativno naginjanje nekoj vrsti tiranije.

Sve to, uz znakovita i značajna ustavna i ograničenja uvedena Izbornim zakonom, dovodi do visoko birokratizirane varijante minimalne države groteskno svedene na političku autosubjektivizaciju u vidu stranke / partije, još grotesknije svedene na predsjednika i uski krug poslušnika oko njega... odnosno partijske zarobljene države koju je lahko kontrolirati i koja nema nikakvu, ni teorijsku, šansu da ikada izraste u normalno političko društvo.

Takva država kriva je za gomilanje birokratije u ionako iznimno administrativno složenoj državnoj upravi, lošu, nepotističku i divljačku privatizaciju, sistemsku korupciju još uvijek samo naslućujućih razmjera, i ultimativno lošu socijalno-ekonomsku situaciju u zemlji koja je Bosnu i Hercegovinu smjestila u sami vrh ljestvice siromaštva u cijeloj Europi.

Feudalizacija vlasti

Raspodjela vlasti – raspodjela ministarstava i učešće u rukovodećim funkcijama u javnim ustanovama i, važnije, javnim preduzećima – vrši se temeljem vrlo opskurnih, javnosti nikada dostupnih, koalicionih sporazuma, dogovora na razini lidera stranaka, na sastancima za koje se rijetko zna i da su održani, a kamoli da sa njih bude objavljeno promptno javno saopćenje tako da sve informacije koje se naknadno plasiraju ili, pak, procure u javnost istoga trena postaju – i sve vrijeme (vladavine) ostaju – predmetom i temom spekulacija, nagađanja i manipulacija. Zvanično se poziva na reciprocitet u podjeli vlasti temeljem ustavne klauzule o ravnopravnosti konstitutivnih naroda u učešću u vlasti, te temeljem rezultata izbora, odnosno u skladu ili srazmjerno broju osvojenih glasova... No, i to objašnjenje spornim čine brojne rastegljive i flaksibilne odredbe u Izbornom zakonu i Zakonu o finansiranju političkih stranaka, postizborna koaliranja, interni dogovori lidera stranaka i brojni drugi paraadministrativni mehanizmi razvijeni u međuvremenu, poput institucije kompenzacionih mandata(!), namijenjeni isključivo zadržavanju vlasti u željenom etnonacionalnom okviru.

Načelno, svaki koalicioni partner dobija određeni broj ministarstava, pripadajućih javnih ustanova i preduzeća kojima suvereno vlada, upravlja i zapošljava, za rad odgovarajući samo stranci i / ili stranačkom lideru, bez prevelike ili ikakve odgovornosti čak i prema predsjedavajućem Vijeća ministara (na državnoj razini), premijeru (na entitetskoj i kantonalnoj razini). Na tom načelu uz vertikalizaciju vlasti odavno su uspostavljeni stranački feudi kojima suvereno vladaju stranački feudalci, a vlast, vlade – njih 14 – funkcionira kao konfederacija feuda!

Konfederacija feuda predstavlja, prije svega, svojevrsni sistem recipročne i uzajamne razmjene i nadoknade interesa i usluga između vladajućih stranaka i partija, a odmah potom i zaštitni mehanizam u slučaju incidentalnog otkrivanja i pokušaja procesuiranja korupcije. Zašto? Zato što feudalizacijom i spominjanom kapilarizacijom vlasti ne samo osigurava pouzdan mehanizam zadržavanja vlasti dominirajućih političkih autosubjektivizacija, nego se njime pod stranačku kontrolu podvode finansijske i ekonomske institucije, zdravstvo, međunarodna trgovina, civilni poslovi i komunikacije, poljoprivreda(!), odnosno resori za koje se u svim državama izdvaja najviše budžetskih sredstava (kojima je moguće kupiti i produbiti partijski i stranački utjecaj), ali i oni najosjetljiviji, istražni organi, policija i pravosuđe! Zaokruživanjem sheme u kojoj vlast raspolaže budžetom onako kako želi i kontrolira institucije koje bi trebale voditi računa o utrošku tih sredstava stvaraju se uvjeti za uspostavu nekontrolirane vlasti koju na unutarnjoj, koalicionoj razini integrira samo korupcija.

Korupcija za srednjoškolce

Naziv ove pojave potječe od latinske riječi corrumpare (slomiti, razbiti) i ukazuje na razbijanje određene cjeline ili nekog reda te se u tom smislu odnosi na narušavanje odnosa između građanina i javne vlasti, ali i odnosa između samih građana. Po definiciji, korupcija je odnos koji se zasniva zloupotrebom ovlasti u javnom ili privatnom sektoru u cilju stjecanja osobne koristi ili koristi za nekog svog.

Prema srednjoškolskom priručniku (Praštalo, 2010 / 2011), uzroci korupcije mogu biti historijski, politički, pravni, institucionalni ili ekonomski. Historijska (povijesna) uvjetovanost korupcije ima svoje korijene u cikličkoj i čestoj pojavi ratova koji ruše moral, sistem društvenih vrijednosti, institucije države, profesionalizam i dovode do siromaštva, bijede, apatije i sveopćeg haosa. Istovremeno, neobuzdavanje korupcije dovodi do kvarenja i razaranja država, do bijede i do ratova...

Politički uzroci su neizvjestan državnopravni status, način funkcioniranja i financiranja političkih stranaka, postojanje neformalnih centara moći, nerad inspekcijskih službi, raspoređivanje velikog dijela GDP-ja od strane države i nepostojanje mehanizama odgovornosti, te bi za početak učinkovite borbe protiv korupcije trebalo vezati plaće svih dužnosnika, zastupnika, sudaca i tužilaca za stvarno obavljen rad, što je gotovo nemoguće u sistemu u kojem oni sami sebi određuju plaće.

Pravni uzroci leže u odsustvu adekvatnog ili potpunog funkcioniranja sektora pravde (sudova i tužilaštava) i objektivnog mjerenja i nadzora njihovog rada te nekonzistentnost zakonskih propisa. Institucionalni uzroci korupcije su u nekompetentnosti institucija koje su sačinjene od neadekvatnih i deprofesionaliziranih javnih službi u kojima se zapošljavanje obavlja još uvijek po kriteriju nepotizma, podobnosti, poslušnosti i stranačke pripadnosti, umjesto po kriterijum profesionalizma, a ekonomski uzroci za pojavu korupcije u prvom redu leže u netransparentnoj transformaciji vlasništva (privatizaciji), u pretjeranoj, neadekvatnoj i nedobronamjernoj intervenciji države u gospodarstvu, nepoštivanju tržišnih zakonitosti i slično (Praštalo, 2010 / 2011).

Prema istom izvoru, vidljivo (je) da je korupcija društvena pojava uzrokovana slabošću sustava i javlja se i razvija u za nju povoljnim društvenim okolnostima. Uzrok joj je u sveopćoj sebičnosti koja se njeguje u uvjetima važenja nakaradnog sustava vrijednosti i tako se guši osjećaj za opće i zajedničke interese i dobrobit svih građana, čemu se nitko organizirano, sustavno i snažno ne suprotstavlja! Prema podacima TI-ja najveći stupanj korupcije se mjerenjem ustanovljava u tranzicijskim zemljama kakve su i zemlje Zapadnog Balkana. Razlog tome je potpuna nespremnost stanovništva tih zemalja, kako stručna tako i mentalna, na tako kompleksan podvig kao što je tranzicija iz realsocijalizma u kapitalizam i odsustvo kvalitetne, istinske i dobronamjerne pomoći od strane onih koji glume dušebrižnike i navodne pomagače u tim procesima (Praštalo 2010 / 2011).

Korupcija i zarobljena država – interaktivni i prožimajući koncepti

Ako se fenomeni zarobljene države i korupcije posmatraju kao zatvoren krug uzročno-posljedičnih manifestacija ovladavanja jednim društvom u cilju raspolaganja i eksploatacije svih njegovih javnih resursa, utjecaji političkih elita i moćnih oligarhija su onda crtači tog kruga: podređivanje vladajućim oligarhijama donosi materijalnu stabilnost, jer država ima ogroman uticaj u ekonomiji → administrativnom korupcijom i političkim uticajem onemogućavaju se agencije za provođenje zakona da identificiraju ilegalne aktivnosti i njihove aktere → političkim tjecajem na pravosuđe sprječava se procesuiranje velikih slučajeva korupcije → mediji služe za anesteziranje javnosti, odnosno predstavljanje potpuno iskrivljene liste društvenih prioriteta → a i njima podređivanje vladajućim oligarhijama donosi materijalnu stabilnost. Vladajuće strukture imaju još nekoliko vrlo efikasnih načina kontrole ili uticaja na medije kao što su omogućavanje neplaćanja poreskih i drugih obaveza državi, ili kroz direktne transfere sredstava urednicima i / ili novinarima (Blagovčanin, 2008).

Teritorijalna i administrativna etnička fragmentiranost zemlje i s njom u skladu podijeljena vlast kao i zloupotreba pozicija i ovlaštenja od strane etnonacionalnih političkih elita – sve prethodno navedeno u cilju zaokruživanja utjecaja apsolutizacije moći – predstavlja značajnu prepreku na putu njenog suzbijanja (Rose-Ackerman, 1999). Famozna politička volja, čak i u rijetkim slučajevima kada je javno deklarirana, nikada nije doživjela jasnu i konkretnu praktičnu manifestaciju i gotovo po pravilu ostajala je na razini izgovorenog, a u slučajevima kad je i doživjela izvjestan sudski epilog misteriozno su nestajali dokazi, slučajevi su zastarjevali i uglavnom se sve završavalo na vrlo primitivnoj razini manipulacije.

Sve to – paralelizam u upravljanju državom, nenabrojivo mnoštvo državnih administrativnih radnika zaposlenih isključivo po političkom, etnonacionalnom ključu, dojam o nedodirljivosti političara i apsolutizam utjecaja i moći – rezultirali su definitivnim razdvajanjem politike i političke moći od bilo kakve odgovornosti.

U tom smislu, možemo li naprimjer, umjesto razgovora o izmjenama Izbornog zakona malo porazmisliti o izjesnim izmjenama krivičnog zakona?

(iz knjige Priručnik za revoluciju)