Odgovori na nepostavljena pitanja - (7)
Prvi Europski ustav, u svome
prvom djelu, u kojem se definiraju temeljni ciljevi unije, donosi upravo sliku
kojom ocrtava kako bi europsko društvo u nastajanju trebalo izgledati. U maniru
europske transparentnosti, svi ustavom zacrtani europski ideali –
pretpostavljeni stajalištem da razlike mogu povezati umjesto da razdvajaju –
supsumirani su u predstavljeni moto Europske unije koji glasi: „Ujedinjeni u
različitostima“. Odnosno, insistiranju upravo na onoj praktičnoj vrijednosti
koja je u europskoj – kao i u bosanskohercegovačkoj – historiji prečesto
zanemarivana i apstrahirana, a, ustvari, tako puno bila na djelu. Premda je
obje respektive historije (europsku i bosanskohercegovačku) moguće predstaviti
i prikazati kao kontinuiran sukob sa kratkim i rijetkim predasima, ona je
istovremeno i svejednako, ako ničim drugim onda tim predasima – zoran
pokazatelj da je moguće živjeti i u miru i upravo na sjecištu i susretištu
različitih kultura i civilizacija.
Ustav kao kulturološki normativ
Isto vrijedi i za Bosnu i
Hercegovinu; čini se da je proviđenjski predodređeno da ta dva sjecišta i
susretišta, jedno malo – BiH i jedno veliko – EU, budu mjesta različitosti, a
na mudrosti je njezinih stanovnika da tu jedinstvenu priliku iskoriste najbolje
što umiju.
Praktična provedba odnosno
poštivanje svih zacrtanih i zapisanih načela – temeljnih ljudskih vrijednosti –
osigurana je ustavnom odredbom kojom se jasno naznačava obaveza pridržavanja,
među ostalim, i načela solidarnosti i supsidijarnosti, legalnih i legitimnih
sredstava i instrumenata onih kojima je pomoć potrebna za aktualizaciju i
realizaciju svojih / njihovih ljudskih i socijalnih prava. Peter Häberle,
profesor javnog prava, filozofije prava i crkvenog prava na Univerzitetu u
Bayreuthu, u svojoj knjizi „Ustavna
država“, tvrdi: „… Ustav
(napose) jeste kultura, s
brojnim slojevima i diferencijacijama. U njega ulaze kulturna iskustva naroda,
s njegova se tla hrane kulturna nadanja sve do konkretnih utopija … Pojedino
ustavno načelo proizlazi iz najdubljih slojeva kulturnog konteksta“ [1].
Häberleovo viđenje ustava kao
kulturološkog pitanja, odnosno ustava kao kulture, zanimljivo je iz više od jedne perspektive.
Naime, u Ustavu Europe uočljiva je izrazita dvosmjerna
povezanost. S jedne strane, nastojanje da se konceptualizira i operacionalizira
moguća zajednička europska kultura što je proizvelo stvaranje temeljnog
dokumenta – ustava – a kojim se verificira postojeća kultura i kojim se
osigurava postojanje te kulture u budućnosti, sve dok se primjenjuje i postoji
sam ustav. S druge strane, europski ustav ima služiti stvaranju (nove?) europske kulture – ili
afirmaciji stare? – u svakom slučaju neke koja će svoj temelj i norme
pronalaziti upravo u tekstu ustava. Ta idealna aporija (ko koga prije određuje
– ustav kulturu ili kultura ustav), koja je u biti gotovo istovrsna onoj
izraženoj u pitanju „kreiraju li pojedinci ono što nazivamo društvom ili
društvo, svojom nezaustavljivom silom socijalizacije, kreira pojedinca“, moguće
je izvesti cijeli niz zaključaka, radije prijedloga, o postojanju izvanredne
prilike uspostavljanja interaktivnog, uzajamnog i paralelnih procesa s
istovremenim i svejednakim utjecajem u oba smjera.
Znakovitosti i značaj ovakvog
procesa za Bosnu i Hercegovinu, kako u normativno-pravnom, konstitutivnom i
kulturološkom smislu, teško je procijeniti. Dovoljno je navesti samo jednu
rečenicu njemačkog sociologa i filozofa Jürgena Habermasa iz njegovog teksta „Why Europe Needs A Constitution“: „U socijalnoj dimenziji moderna je
Europa razvila institucionalne dogovore za produktivno rješavanje
intelektualnih, socijalnih i političkih sukoba“ [2]. Ovako
koncipiran europski Ustav, vrhunac dosadašnjih europskih integracijskih procesa
kojim se potvrđuje europsko opredjeljenje za zajedništvo na potpuno novim,
ravnopravnim i jednakopravnim osnovima nezamislivo je koristan i upotrebljiv
predložak za Ustav Bosne i Hercegovine kada jednom dođe na red i ovo, još jedno
u nizu, neodgovorno (ne)postavljenih i neodgovorenih (otvorenih)
bosanskohercegovačkih pitanja.
Sasvim je dovoljno
nabrojati osnovne, temeljne, zajedničke politike Europske unije i da to zdravom
(raz)umu bude sasvim dovoljno za bezuvjetno ispunjavanje svih uvjeta
postavljenih pred Bosnu i Hercegovinu u cilju pristupanja EU. Međutim, usprkos
činjenici da se radi o općepoznatim informacijama dostupnim u svakom vidu
javnog informiranja, a pogotovo činjenici da je riječ o „politikama“ od kojih
niko, ali doslovno niko, ne bi trebao osjetiti štetne posljedice. Naprotiv. No, narativ i na
njemu insistirajući politički paradigmatici u Bosni i Hercegovini gotovo sve
što je u vezi sa promjenom stanja i situacije u državi koriste samo i isključivo
kao poštapalicu ili, pak, nadomjestak i nadopunu u slučaju retoričkog deficita
i krpljenje idejnih / ideoloških rupa, a na provedbu bilo kojeg od segmenata
bilo koje od politika pristaju samo kada nemaju drugog izlaza.
Osnovne zajedničke politike
Čak i tada elementi
ekonomske politike, politike poljoprivrede i ribarstva, konkurentske politike
(unutrašnjeg tržišta, industrije i istraživanja), transportne i
telekomunikacijske, politike energije i zaštita okoliša, politike
zapošljavanja, zdravstvene i socijalne zaštite i zaštite potrošača, politike
koja se tiče obrazovanja, obuke, mladih i kulture, pravde i unutrašnjih
poslova, regionalane politike, vanjske i sigurnosne politika (CFSP), sigurnosne
i odbrambene politike (ESDP), vanjske trgovinske politike te programa suradnje
EU sa svim što podrazumijevaju... ostaju, uglavnom, samo slova na nenabrojivom
mnoštvu papira, bez ikakve volje, namjere i zajedničkog stava svih
etnonacionalističkih autosubjektivizacija (bez izuzetka!) da se ikada u bilo kojem
kapacitetu provedu u djelo. Zašto?
Odgovor na ovo pitanje je
sasvim jasan: bilo kakva
normalizacija stanja, situacije, odnosa, uspostavljanje ozračja praktične i
konstruktivne komunikacije, poboljšanje međunacionalnih odnosa, smanjenje
napetosti... vodi ka narušavanju ravnoteže (međunacionalnog) straha koja je
osnov vladavine i vlasti etnonacionalističkih autosubjektivizacija i u (is)tom
smislu ih čini izlišnim / suvišnim / bespotrebnim, ne samo kao činioce nego i
kao političke pojave. Ovom tvrdnjom umnogome se objašnjavaju neuspjesi
svih dosadašnjih inicijativa, programa pa i „agendi“, ali se ni na koji način
ne objašnjava pasivnost, usuđujemo se reći, većine glasačkog tkiva u Bosni i
Hercegovini. Izgovori da „ne postoji alternativa“, „da su svi isti“, „da se
nema za koga glasati“, jednostavno nisu ni dovoljni ni dovoljno dobri, naprosto
stoga što se (možda i doslovno) bilo koja nevladina ili institucija civilnog
društva, pa i (obično) udruženje građana, mogla pojaviti sa vlastitim programom
i na javnom političkom prizorištu konkurirati za vlast. Naprimjer, isključivo
na programu pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji.
[2] Habermas,
Jürgen (2001) Why Europe needs a Constitution? (Internet) New Left Review. Dostupno na: https://newleftreview.org/II/11/jurgen-habermas-why-europe-needs-a-constitution
Primjedbe