Predizborna kanibalizacija političke scene
Trenutno je
na sceni scenario predizbornog raspamećivanja naroda koji se očituje u nekoliko
manifestacionih oblika među kojima je naočigledniji generiranje krize
izvlačenjem teških i nerješivih pitanja u kritičnim trenucima svjesni da se
neće jer ne mogu riješiti ni tako ni u tom trenutku; besmislenim i bespotrebnim
zatrpavanjem brojkama i slovima o prikupljenim direktnim i indirektnim porezima
i drugim nametima kao da su ih pokupili po ulici ili dok su padali sa neba, a
ne iz naših džepova; o dosezanju običnom čovjeku nezamislivih milijardi
vanjskotrgovinske razmjene kao da će iko ikada vidjeti bilo kakvu korist, mikro
i makroekonomskim pokazateljima uglavnom u procentima koji u stvarnom životu
znače manje od ništa; o privrednom i ekonomskom rastu u zemlji koja, ne da nema
privredu i ekonomiju, nego se broj štrajkača glađu polahko izjednačava sa
brojem onih koji gladuju iako ne štrajkuju...
Ponajviše
se hvale da se borci penzioneri neće više morati sekirati za svoje dodatke i penzije...
jer neće još dugo.
Iz mišijih
rupa izlaze oni koje nismo vidjeli još od prošlih izbora i dogovor(e)no dijele
lekcije kolegama miševima, mačkama i džukelama... Oni koje smo češće viđali
nego što smo željeli trenutno su u fazi osmišljavanja i realiziranja vlastitoga
mučeništva, a na političkoj pozornici u nezahvalnim sporednim ulogama pojavili
su se i oni od kojih smo očekivali da budu makar moralne i ljudske vertikale
ako već nisu političke.
Sportskim
rječnikom: nabacuju se lopte, prave namjerni fauli u protivničkom šesnaestercu,
a igra namjerno održava oko sredine terena svjesno ne ulazeći u protivnički prostor
jer je trenutno politički isplativije primiti go nego dati gol.
Tri su ključna pojma, pojave
odnosno sindroma na koje ovdje želim skrenuti posebnu pažnju: sindrom
zarobljene države, štokholmski sindrom i sindrom spirale šutnje koji već
činjenicom da se o njima govori kao o sindromima ili makar, simptomima ukazuju
na to da je Bosna i Hercegovina duboko i ozbiljno oboljelo društvo.
Zarobljena država
Paradigma „Bosne i Hercegovine“
upredstavlja se kao unutarnja okupacija ili otmica zemlje, društva i države od
strane nekoliko – uglavnom tri – etnonacionalne autosubjektivizacije,
inicijalno formirane kao narodni / nacionalni pokreti koje su sebi prisvojile
pravo da u institucijama države ekskluzivno predstavljaju tri konstitutivna
naroda uskraćujući to isto pravo svim ostalim političkim subjektima neovisno o
njihovoj političkoj prolilizaciji, nacionalnom sastavu članstva i svim ostalim
pretenzijama. U bošnjačkom nacionalnom korpusu to je SDA, neprikosnoveni
vlasnik vlasti i povjerenja većine bošnjačkog glasačkog tkiva već duže od dva
desetljeća; u srpskom nacionalnom korpusu u potonjem desetljeću u tom smislu je
na površinu isplivao SNSD (što načelno, ne mora ništa značiti jer u ovom
korpusu (is)tu ulogu ima i igra svaki politički subjekt koji osvoji vlast i
bude dovoljno glasan u odbrani i zaštiti vitalnog nacionalnog interesa srpskog
naroda u BiH – očuvanju Republike Srpske kao najznačajnijeg ratnog plijena
ikada nakon
Karakterizira je nekoliko
tipskih, tipičnih ili, već se može govoriti o klasičnim karakteristikama
sindroma zarobljene države poput
partokratije, tajkunsko-političko-partijskih veza, partijsko / stranačka
kadrovska kapilarizacija svih segmenata javnog življenja koja ide tako daleko
ili duboko da više nisu zanimljiva samo radna mjesta nego i mjesta u školskim
odborima i savjetima mjesnih zajednica... odnosno onih koja ne nose nikakvu
materijalnu nadoknadu.
Treba istaknuti da su svi ovi
potezi i postupci dio procesa projektiranog i usmjerenog samo i isključivo ka
osvajanju i zadržavanju vlasti a u cilju realizacije i aktualizacije ovladavanja
javnim resursima od prirodnih bogatstava i budžeta, preko javnih preduzeća do
radnih mjesta.
Sve to uzrokovalo je ili za
posljedicu ima iznimno visok stupanj korupcije svih poznatih oblika, na svim
razinama i u svim sferama javnog življenja u kojoj doslovno netragom nestaju
nezamislivi iznosi javnog, budžetskog novca zbog čega ne samo da dolazi do
duboke socijalne polarizacije i raslojavanja nego zemlja i država tonu u sve
veću bijedu ne samo socijalnu i političku nego i demografsku i psihološku.
Štokholmski sindrom
Temeljem
osnovih karakteristika Bosne i Hercegovine kao zemlje, društva, države i / ili političke zajednice zarobljene / otete, partijske, korpumpirane i
nepristojne države sa sramotnim prvim
mjestom na svim negativnim komparativnim listama europskih zemalja od toga da
smo najzagađenija europska zemlja do činjenice da smo zemlja sa najnižim
životnim standardom usporedivim sa nekim od najsiromašnijih zemalja Afrike.
S
jedne strane opetovani i gotovo istovjetni rezultati većine – ako ne gotovo
svih osim jednih – prečestih izbora u Bosni i Hercegovini, a sa druge
projektirani i namjenski plasirani rumor da se ne može ništa učiniti, da su
svi isti i da nema načina da se bilo
šta promijeni uzrokovali su apstinenciju velikog broja demoraliziranih i,
konačno, nezainteresiranih glasača, njihovo odustajanje da budu aktivni i
postanu pasivni birači; oni će svoje glasačko pravo i biračku mogućnost
prepustiti armiji budžetskih korisnika i članova njihovih porodica koji će
birajući ne političke opcije nego izborom osiguravajući sigurnost vlastitih
radnih mjesta i egzistencije uzrokovati kolektivnu psihozu poznatu pod nazivom
štokholmski sindrom. Svojevrsnost, naročitost i osobitost ovog sindroma koji se u
bosanskohercegovačkoj društvenoj, političkoj, socijalnoj, psihološkoj i svakoj
drugoj svakodnevici manifestira na istoimenim i istovrsnim ravnima počiva u
činjenici da nije sasvim jasno ko je otmičar,
a ko talac (vrijedi, čak je i
adekvatnije, u množini).
Pojasnit ću. Jednu stranu ovog novčića čine uposlenici državnog
administrativnog aparata i budžetski korisnici njih između 163.000 – 198.000, a
drugu oko 500.000 nezaposlenih i preko 650.000 penzionera / umirovljenika.
Državni uposlenici i budžetski korisnici za koje se temeljem iskustvenog znanja
sa visokim stunjem sigurnosti može pretpostaviti da su posao i namještenje
dobili isključivo zahvaljujući pripadnosi ili naklonosti nekoj od vladajućih
političkih partija ili osobnom vezom skupa sa punoljetnim članovima svojih
obitelji čine značajan dio glasačkog tkiva etnonacionalnih političkih stranaka,
partija i zajednica koji ustrajno glasajući, ponavljamo,
za svoj posao i egzistenciju više nego za političke subjekte u svojevrsnom
talačkom klinču drže više od milion
socijalno ugroženih i trebalo bi biti, transformacijski zainteresiranih, a
ustvari, obezvoljenih, nezainteresiranih i ravnodušnih izbornih / glasačkih
apstinenata. Istovremeno i svejednako ti, po vlastitoj odluci, izborni /
glasački apstinenti koji – čak i bez članova svojih obitelji – neupitno
predstavljaju ubjedljivu većinu, osobnom izborom da apstiniraju od biranja
vlastite budućnosti ostavljaju otvorenu mogućnost da za njih izbor izvrše
egzistencijalno zainteresirana i osobno materijalno motivirana manjina.
Ovu računicu ne bi značajnije promijenilo
ni uvođenje drugih činilaca i faktora poput emocionalno motiviranih zagovornika
etnonacionalnih ideja i narativa jer bi se brojke u nekom trenutku počeli
preklapati.
Navedeni primjer iskoristili smo
samo kao slikovitu potvrda tvrdnje da, premda su svi simptomi masovnog – ako ne
kolektivnog – štokholmskog sindroma vrlo jasni i očevidni u biti, nije sasvim
jasno ko je otmičar, a ko talac i ko koga drži u zatočeništvu.
Spirala šutnje
Sve do sada rečeno uz iznimno
glasan, zaglušujući narativ koji promovira nacionalne ponad svih ostalih
identifikacija i vrijednosti, naročito ponad skupine moralnih vrlina uz –
ponavljam – uvjeren sam projektiran i namjenski fabriciran osjećaj opće,
načelne, kolektivne i osobne nesigurnosti (kome naruku ide i ne-kontroliran
stupanj i stopa općeg kriminaliteta narasla do razine zebnje za osobnu
sigurnost... uzrokovali su pojavu sindroma koji se u socijalnoj psihologiji
prepoznaje pod nazivom spirala šutnje.
Spirala
tišine
je teorija koja se najčešće i najadekvatnije koristi u političkim i
mass-komunikacijskim naukama čiji se izum i afirmacija pripisuje njemačkoj
naučnici Elisabeth Noelle-Neumann, a prema kojoj ljudi imaju stečenu
sklonost da ostani tihi, šutljivi, nijemi kada se njihovo mišljenje o bilo čemu
protivi većinskom ili mainstream
stajalištu, odnosno statusu quo. Na
ovakav odabir ljudi se odlučuju iz načelno dva razloga koji u osnovi imaju
strah: 1. (opravdan) strah od izolacije, koji ishodi iz
ideje da socijalna skupina ili društvo u cjelini mogu zanemariti, izolirati ili
čak odbacili (ekskomunicirati) svoje članove zbog razlike u mišljenju. 2. strah od
krajnje negativih posljedica koje prevazilaze puku izolaciju i odbacivanje i
prelaze u domen represije ili odmazde u smislu gubitka posla ili socijalnog
statusa, u ekstremnim slučajevima i (strah) od nasilja, u slučaju glasnog
izricanja i odbrane svoga mišljenja, stava ili
interesa. Vjerodostojnost
ove teorije počiva na ideji da u datoj situaciji svi ljudi, kao pojedinci,
imaju neku vrstu intuitivnog znanja i načina sticanja znanja šta je
dominirajuće ili mainstream mišljenje
ili stav većine.
Spirala
tišine
nastaje ili ojačava onoga trenutka kada neki utjecajni predstavnik većinskog
mišljenja u odabranom krugu istomišljenika počne zagovarati upravo to javno,
zajedničko, većinsko mišljenje ili stav, zbog čega se manjina počinje osjećati
sve udaljenijom od prostora u kojemu se osjeća komotnom da iznese svoje,
drukčije ili protivno mišljenje i stav – ili, pak, taj prostor postane znakovito manji – te zbog toga počinje osjećati
gorespomenute strahove.
Što
se tiče definiranja i ozvaničenja dominantne ili mainstream ideje, odnosno statusa
quo, kao i njenoj percepciji u javnosti, procjena javnosti nije uvijek ili,
radije, rijetko je u suglasju sa stvarnošću te u tom smislu nezaobilaznu ulogu
u ovoj jednadžbi imaju mediji.
Teorija spirale tišine /
šutnje objašnjava nastanak socijalnih normi na mikro
i makro razini. Što se tiče mikro razine ili mikro-teorije, spirala tišine / šutnje (pre)ispituje
mogućnosti javnog izražavanja mišljenja, predispozicione kontrolne mehanizme
kod ljudi – poput spomenutog straha od izolacije kao i demografske varijable
koje utječu na spremnost ljudi da javno iznesu svoje mišljenje i stav o nekom
općedruštveno bitnom pitanju ili problemu. Na makro razini, spirala tišine / šutnje pojavljuje se u
situaciji kada veliki ili sve veći (narastajući) broj pripadnika manjinskog
mišljenja odlučuje ostati nijem. To se događa u trenutku kada počinje da se
mijenja javna percepcija većinskog mišljenja. Drugim riječima, oklijevanje,
ustezanje i odustajanje od iznošenja vlastitoga mišljenja temelji se na osobnoj
percepciji onoga šta drugi govore, poređenju vlastitoga sa drugim, glasni(ji)m
mišljenjima, pravljenju procjene ima li smisla i isplati li se iznijeti svoje
(manjinsko) među ostalim (većinskim) mišljenjima i to ima vrlo značajne
implikacije na općedruštvenoj razini.
Nakon što određeno mišljenje počinje stjecati pažnju i podršku
većine i, posljedično, postane većinsko mišljenje, manjina – šta god to bilo –
počinje osjećati ugroženost i strah (od izolacije) od društva. Kako određeno
mišljenje stiče sve veću podršku javnosti, predstavnici manjine počinju
osjećati sve veću prijetnju od moguće ugroženosti i tonu u sve dublju tišinu /
šutnju. Taj trend nastavlja se sve do
stupnja (stadija, mjere) na kojem manjina uopće ne progovara protiv većine te
mišljenje većine konačno postaje socijalna norma.
Zaustaviti spiralu šutnje odnosno, preusmjeriti strah tihe,
apstinentske većine u nezadovoljstvo vlastitim stanjem i protest je ključ za bravu bosanskohercegovačke
socijalne, političke i društvene paradigme.
Narativ bosanskohercegovačke političke stvarnosti
Bosanskohercegovačka politička
stvarnost u svim njenim pojavnostima obilježena je sa nekoliko
stvarnosno-virtualnih osobenosti koje su se, u međuvremenu (1995–2017), zbog
ustrajnosti ponavljanja i konzistentnosti u (samo)održavanju, pretvorile u
svojevrsne paradigme koje karakteriziraju ukupan ali i dnevnopolitički narativ.
Ako je, kao što jeste, osnovna metafora Balkana bure baruta, onda je Bosna i Hercegovina, sa svim svojim
(ne)pomirljivim različitostima bez ikakve sumnje jedan od njegovih fitilja.
Generacijama rođenim nakon
potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu „Bosna i Hercegovina“[i]
kakvu poznaju izgleda kao pokušaj okončanja rata po svaku cijenu i uspostave
mira sa minimumom mogućnosti ponovnog izbijanja ratnih sukoba širih razmjera,
osiguravanja nemogućnosti nacionalnog preglasavanja i uspostavljanja dominacije
jednog nad druga dva i vice versa
naciona..., pritom potpuno zanemarujući osobenosti Bosne i Hercegovine koje su
prepoznavali i, reklo bi se, neupućeniji, poput delegata oba zasjedanja
ZAVNOBIH-a na kojima su postavljeni temelji i određene granice teritorija SR
BiH čiju tradiciju nastavlja RBiH, a za njom i „Bosna i Hercegovina“.
To je bio kontraproduktivni
rezultat opita međunarodne zajednice,
uprimjeren na karakterističnom multinacionalnom mikroprostoru, kakvim su se u
to vrijeme (kraj 20. i početak 21. stoljeća) rješavali istovjetni problemi u
sličnim sredinama u drugim dijelovima svijeta, napose Bliskom istoku, u kojima
je bilo potrebno, radi reformiranja starih i uspostave novih omjera i podjela
na globalnoj razini, višestoljetne, višenacionalne i višekonfesionalne
zajednice preurediti u neodržive i međusobno zavađene etnije, radi stvaranja
stalnih žarišnih mjesta sukoba sa krajnjim ciljem otvaranja stalnog i
isplativnog tržišta za proizvode vojne industrije i istovremeno i naporedo
iscrpljivanje resursa predmetnog geografskog područja / teritorija i zaštitu
postojećih energetskih trasa.
Tako je „Bosna i Hercegovina“
postala konstrukt bez presedana u dosadašnjoj politološkoj teoriji, a potogovo
u političkoj praksi, tako i toliko da za nju i njeno društveno uređenje ne
postoji čak ni adekvatna terminološka odrednica, odgovarajući dovoljno
deskriptivan naziv koji bi definirao o kojoj se vrsti društvenog uređenja radi
te postoji samo pod svojim složenim imenom: Bosna i Hercegovina.
„Bosna i Hercegovina“ slovi kao zemlja / država slučaj, vještačka tvorevina sastavljena(!) od
dva entiteta, Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS), te Distrikta
Brčko, sa neodrživo složenom unutarnjom organizacijom i nefunkcionalnim
društvenim uređenjem u kojem se nijedna odluka ne može donijeti bez konsenzusa
predstavnika tri većinska narodna / nacionalna korpusa prethodno međusobno
sukobljena i zaraćena do nepomirljivosti u vrtlogu međusobnog suprostavljanja i
podržavanja.
Paradigma kao problem
Sljedstvenim tokom sve
gorenavedeno: naizmjenično zapijevanje etnonacionalnih horova i solista o Bosni
i Hercegovini kao nemogućoj i neodrživoj
državi s jedne i njenoj hiljadugodišnoj
državnosti i opstojnosti usprkos brojnim izvanjskim i iznutarnjim pokušajima
njenog rastakanja i teritorijalne dezintegracije s druge strane, samo su neki
od narativnih elemenata paradigmatske konstrukcije troetničke i tropartijske
države u pokušaju očuvanja vlastitih pozicija utjecaja i moći, a sa druge,
doista, samo (op)sjene na zidu.
Politiku općenito, a naročito
bosanskohercegovačku teško opterećenu etnonacionalističkim narativom, teško da
je moguće bolje i slikovitije prikazati od znamenitog opisa ljudi u pećini koji se nalazi u sedmoj
knjizi Platonove Države.
Odnosno, tačnije i preciznije,
za pragmatični dio etnonacionalističkog političkog narativa – političare – paradigma je metod, a za posmatrače /
glasače, sjene na zidu su jedina istina koja postoji i jedina paradigma koju
vrijedi vjerovati usprkos očiglednim pokazateljima da je riječ o zarobljenoj, partijskoj, duboko korumpiranoj
državi; to je temeljna paradigma
Bosne i Hercegovine i njen osnovni problem.
Drugim riječima, osnovni problem
ovakvog sistema vlasti je sistem vlasti
napose. Budući da sistem u ovakvom političkom okruženju nije moguće mijenjati,
potrebno je iznaći učinkovito rješenje kojim bi se uspostavila zakonska i
etička ograničenja, a to je moguće samo uspostavom vladavine prava. Naravno,
uspostava vladavine prava je dugotrajan proces koji ne može proći bez bolnih
posljedica, prije svega prema etnonacionalnim stranačkim oligarhijama, ali je
isto tako nužan za sve naredne korake u etabliranju Bosne i Hercegovine kao
normalne, pristojne države i približavanje eurounijskim procesima.
(izvod iz knjige Priručnik za revoluciju)
[i] U Članu I Ustava Bosne i
Hercegovine (Anex IV Daytonskog mirovnog sporazuma), stav 1. Kontinuitet,
doslovno piše: Republika Bosna i
Hercegovina, čije je zvanično ime od sada „Bosna i Hercegovina“ nastavlja svoje
pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država... te smo,
upotrijebljeni oblik naziva naše zemlje (pod znacima navoda) iskoristili kao
vizualni identifikacijski oblik pisanja naziva daytonske Bosne i Hercegovina o
kojoj je riječ u ovom radu.
Primjedbe