Kad i jaganjci i radnici i sindikalci utihnu... a političari čestitaju praznik rada

Nekoliko rečenica koje sam napisao prije nekoliko godina... nekoliko izbora kasnije ništa se nije promijenilo pa nema razloga da pišem nešto novo.

Ako nećeš ti, ima ko hoće

Prvi je maj! Praznik rada.

U neko primitivno doba, prije više od stotinu godina, sindikati su - u ime radnika - u SAD-u tražili uvođenje standarda, u najmanjem osmosatnog radnog vremena. Kada im to obećanje nije ispunjeno sindikati su pokrenuli generalni štrajk sa krvavim ishodom.

Iz bosanske perspektive, ove žrtve – kao uostalom ni mnoge druge – uopće nemaju smisla jer osim činjenice da se njima ništa nije promijenilo, više od stotinu godina kasnije, rad je poniženiji, a radnici obespravljeniji nego ikada prije. U propalim ekonomijama kakve je naša, sa neutvrdivim brojem nezaposlenih i patetičnim programima zapošljavanja kojima se „nezaposlenima daje pravo i omogućava da sami traže posao“ – kako to prije neku večer reče direktor federalnog zavoda za zapošljavanje - radnik je sredstvo pomoću kojega poslodavac dolazi do kapitala. I to nimalo cijenjeno sredstvo, jer nezaposlenih ima previše te to poslodavcu daje „pravo“ da onoga koji mu donosi zaradu ne cijeni, jer „ako nećeš ti, ima ko hoće“.

Sindikati su u tih stotinjak godina devoluirali: u privatnim firmama sindikati ne postoje, a takozvani „granski“, u najvećem broju slučajeva, umjesto zagovornika radničkih i ljudskih prava pretvorili su se u mizantropskog suradnika vlasti, žrtvujući čak i latentni utjecaj za mrvice sa stola moćnika. Čini se da su sindikalisti imali više svijesti u 19. stoljeću, kada su američki radnici zahtijevali da se uvede standard osmosatnog radnog vremena. Proročanske riječi njemačkog imigranta Augusta Spiesa izgovorene u Chichagu: „Držimo se zajedno, inače nećemo uspjeti“ i danas zvuče aktualno koliko i utopistički.

Nekoć je miris majskog jorgovana, prvog maja prigušivao miris janjetine i ćevapa. Radnička klasa bježala bi iz gradova u prirodu, a pivovare bi sedmicama prije podizale proizvodne norme svojim radnicima. Nekoć bi sva politička elita hitala u parkove gdje građani dolaze po prvomajske porcije besplatnog graha, da se, sa ili bez crvenih karanfila u reverima, isprse pred fotoaparatima i televizijskim kamerama. Danas im ni to nije zanimljivo. Mrske face odnedavno najavljuju nove mjere u korist zapošljavanja ili obećavaju da će dolaskom na vlast riješiti sve probleme radnika, ali ništa od toga nema veze sa 1. majem, nego izborima. Radnicima će se  - ako će uopće - baviti samo jedan dan, a već sutra će potplaćenima radni dan trajati duže od osam sati, a ostalima – nezaposlenim i državnim službenicima – valjat' će opet cijeli dan ništa ne raditi.

Niti znaju s kim bi, a ni protiv koga bi protestirali

Po čemu se ovaj datum u Bosni i Hercegovini razlikuje od 30. aprila ili 3. maja? Po tome što je ekonomski sistem u našoj zemlji više nalik na feudalizam nego na kapitalizam ili, pak, po tome što ga morbidna mašta kolokvijalno nazva „kad jaganjci utihnu“, asocirajući na broj ovčijih podmladaka koji će tog dana biti žrtvovani u ime nerada i pojedeni. Prvi maj na taj će način proslaviti uglavnom nezaposleni, potplaćeni, (za platu) uskraćeni i nezadovoljni; oni ostali će ga obilježiti; iskoristit će priliku, spojiti dva neradna dana i vikend i otputovati negdje da odmore glave i tijela. Prije nekoliko godina napisao sam: „Ne mogu, a da se ... ne osvrnem na mali kolektivni godišnji odmor povodom takozvanog praznika rada. Samo iznimno neinformirane može čuditi odsustvo inicijative pa čak i bilo kakvog zanimanja za organiziranje nekog vida radničkih protesta. Osim poznatih činjenica da je najbrojnije monolitne skupine u Bosni i Hercegovini čine nezaposleni (više od 550.000) i penzioneri (više od 350.000), radnici u ovoj zemlji predstavljaju pravu rijetkost. Gotovo incident. Svedeni na podkritičnu masu, do krajnosti iscrpljeni ne samo neisplaćivanjem plata i neuplaćivanjem doprinosa, nego prije svega stalno lebdećom prijetnjom od mogućeg i izvjesnog gubitka posla u slučaju bilo kakvog reagiranja protivnog raspoloženju poslodavca, ali prije svega zahvaljujući jalovosti svih dosadašnjih protesta u organizaciji svojih anemičnih, birokratiziranih ali i sumnjivo neaktivnih „sindikata“, radnici niti znaju s kim bi, a ni protiv koga bi protestirali.

Sistemsko i sistematično obezvrjeđivanje, uništavanje i na koncu privatiziranje kapaciteta svih proizvodnih grana od bazične, preko građevinske do namjenske industrije, davanje njihovih sudbina u ruke manje-više „kontroverznih biznismena“, uglavnom viđenijih članova i/ili sponzora stranaka i partija za koje su glasali nadajući se boljem sutra, obezglavljeni i kastrirani, radnici su potpuno izgubili svijest o sebi kao ozbiljnoj snazi koja je u stanju uzrokovati, pokrenuti i uvjetovati promjene.“ Prije svega kao glasači.“

Kad već nikome nisu naumpali nikakvi protesti da vas makar podsjetim na jedan prastari vic...

Jeste li čuli za ono kad su Suljo i Mujo, obojica, završili u zatvoru kao politički zatvorenici? Vic je iz onog vremena kad se smjelo svugdje leći iako se nije smjelo svašta reći, a koje ljudi koji ga pamte nazivaju još i „starim, dobrim“. Dakle, njih dvojica su, nekako, dobili po tri mjeseca zatvora zbog, u ono vrijeme, zloglasnog „verbalnog delikta“. Bezbeli su negdje, možda i pijani, ispričali neki vic koji možda i nije bio toliko neistinit ili uopće nije bio vic, koliko se nije svidio zločestim komunistima ili njihovim doušnicima. A možda i nisu nego se samo nekome namrgođenom, nije svidjelo njihovo smijanje životu u lice pa ih je potvorio. Hele nejse; kako god da je bilo, njih dvojica završili su u zatvoru suočeni sa problemom kako da prekrate preduge zatvorske dane.

Haj'mo ovo, haj'mo ono... dok jednom od njih dvojice – nije bitno kojem – ne naumpade: „Hajde“, veli, „da se igramo mitinga. Ja ću biti govornik, a ti budi okupljena masa.“ Plaho, super, odlično – vrh, što bi rekli danas – ali, reče Mujo, de da se prvo dogovorimo koji će biti govornik, a koji okupljena masa. Po starom bošnjačkom običaju: dva Bošnjaka, tri mišljenja – naravno da se nisu mogli dogovoriti, te se nakon kraće rasprave koja je uključivala i nešto fizičkog ubjeđivanja, složiše da se plisaju. „Cica-maca, rundo-bundo, plis!“ Suljo se pope na klupu, a Mujo se okupi ispod njega da sluša i, bezbeli, aplaudira i prekida govor prigodnim parolama. Drugarice i drugovi..., poče Suljo, mi jesmo... mi možemo... mi hoćemo... mi moramo... stegnuti kaiš... zapeti... uprijeti... I sve tako dok Muji ne prekipi, dohvati kamen sa zemlje i pravo Sulju u glavu! „Što me, bolan, Mujo, udari?“, držeći se za okrvavljeno čelo, odozgo sa klupe, upita Suljo. „A otkud ti znaš ko te iz ove mase pogodio!?“, sjedeći na tvrdoj zemlji zatvorskog dvorišta, lakonski uzvrati Mujo.

Nije se čuditi tom Muji. Moglo bi se raspravljati je li u konkretnom slučaju Mujo bio ciničan, sarkastičan, ironičan ili samo bezobrazan. Ali, ne može mu se poreći da je krajnje pragmatičan i oportunista, odnosno, da je sposoban svaku priliku, koliko god ona tragična bila, iskoristiti u vlastitu korist. To je isti onaj Mujo koji je, naprimjer, kad mu je umrla žena, pa je, uz tabut i ćefine koje je masno platio, dobio „gratis“ osmrtnicu u dvoje dnevne novine, poslije: „Obavještavamo rodbinu i prijatelje... dženaza će se klanjati... tevhid će se proučiti... ožalošćeni...“ od službenika na šalteru saznao da ima još tri riječi za istu cijenu. „Koliko?“, upita kao da nije dobro čuo. „Tri“, reče čovjek. „Piši“, reče Mujo ne čekajući ni časa. „Prodajemgolfadvojku, 89dizel, garažiranmalovožen.“

 Šta znaju djeca šta je hiljadu kila? Uzmu i nose

E sad... Nakon ovog, drugog primjera iz Mujinog života, neki bi dokoni pragmatici Muju sigurno izabrali za predsjednika, bilo čega, makar kantonalnog udruženja biznismena. Dežurni cinici bi sigurno, prije „biznismena“ dodali i „kontroverznih“ ali mi nećemo.

Prije su se pričali bolji vicevi. Pod bolji mislim smješniji. Ili smo, pak, mi bili bolji – pod bolji mislim (pre)ozbiljniji - pa nam je sve što je iole mirisalo na humor bilo smiješno. Ponekad smo se smijali onim "glupim" koji nikome nisu smiješni, ponekad bi nas nasmijavali rasistički vicevi zasnovani na općeprihvaćenim nacionalnim ili rasnim stereotipima: Bosanci su glupi, Crnogorci lijeni, Cigani su cigani... Ponekad bi vic bio praaavo dobar, ali pričalac loš, tako da je i najurnebesnija šala – kad bi je takav ispričao – u najboljem slučaju zvučala melanholično, ako ne i tužno. Ponekad bi, opet, pričalac vica bio smješniji od samog vica ili smo, samo, bili navikli smijati mu se pa bi se slušaoci počinjali smijati kad god bi ovaj nešto progovori.

Sad, jedan od viceva koji objedinjuje sve nabrojane karakteristike je i onaj o uhvaćenoj/privedenoj skupini lopova koji su sakupljali sekundarne sirovine; prije rata, u bivšoj Jugoslaviji, od toga se nekako moglo živjeti. Kažu da i sada može, ali u Švedskoj. Elem, nakon što je vizualnim pregledom iskusnim milicionerskim okom utvrdio ko je vođa lopovske skupine – najstariji, najdeblji, najmršaviji, najćelaviji ili onaj sa najdužim brkovima – predratni inspektor SUP-a pita ga: "Gdje je bakar sa krova džamije?" "Djeca se igrala u dvorištu", odgovori stari lopov skrušeno i pokunjeno praveći se jadnim. "Béli se zaigrali, pokupili ono što je spalo s krova... i tako." "Dobro", inspektor "proguta" očiglednu laž. "A gdje su poklopci šahova i rešetke sa slivnika?", nastavi inspektor. "Djeca, druže inspektore... zaigrali se. Trebalo im za nešto... šta da im radimo?" "Opet djeca?", k'o fol se složi inspektor. "A gdje je, života ti, cijela šina sa pruge?" "Djeca, druže inspektore...", istom pričom se pokuša odbraniti lopov na što inspektor prasnu: "Kakva djeca nesretniče? Znaš li ti da je ta šina teška tonu? Kako će djeca odnijeti hiljadu kila!?" "Djeca, druže inspektore... šta znaju djeca šta je hiljadu kila? Uzmu i nose", zadnjim trzajima dosjetljivosti pokuša se "izvaditi" onaj "nesretnik".

Kad smo već spomenuli cinike, ima tih, nekih ljudi za koje doslovno važe pravila: ne daj Bože razumjeti ih i blago kući koju zaobiđu! Primjera takvih osoba je više nego dovoljno, ali jedna od najgorih kategorija zasigurno su cinici. Naime, rječnički, „cinizam je pogled na svijet u kome osoba ne uočava nikakve vrijednosti izvan sebe, sve podvrgava sumnji i apsolutno je nepovjerljiv prema drugima. To je, ustvari, osobina, pogled na život, neka vrsta degeneriranog životnog stava koji kaže 'ja sam bolji od svih'.“ Cinici su obično neuspješni pokušaji transformacije čovjekolikih bića u ljude koji svoje frustracije zbog vlastitih neuspjeha izražavaju prezirom i izvrgavanjem ruglu svih, takozvanih, uobičajenih vrijednosti. Pogrešno je miješati cinizam sa ironijom i sarkazmom, a i povezivati ga sa inteligencijom, smislom za humor ili domišljatošću. Cinici ne moraju biti posebno vješti ili obdareni nekim talentom; trebaju biti samo dovoljno bezobrazni.

Naš veseli premijer cinik

Temeljem bezobrazluka kao kriterija, nastala je i svojevrsna podjela cinika na podkategorije. Danas, naprimjer, kad većina govora više podsjeća na vjetar nego na riječi, običan cinik pusti vjetar i sve prisutne gleda pravo u oči; cinik učitelj makar kaže pardon, idealista to čini iz uvjerenja, a ne iz... odakle vjetrovi obično izlaze, cinik egoista to čini iz vlastitog zadovoljstva, cinik veseljak obično se nasmije i kaže: „ko vjetri – zlo ne misli“; sentimentalan cinik razmišlja o tome kako bi bilo da nema vjetrova, neodlučan cinik cijeli dan potpuhuje, cinik naivčina za svaki svoj vjetar misli da je historijski čin, nestrpljiv cinik jedva čeka da pusti vjetar, cinik političar tvrdi da nije bilo alternative, podmukao cinik to uvijek čini preko drugih, kolegijalan daje priliku i drugima da i oni puste svoje vjetrove; škrtac svoje vjetrove čuva samo za sebe, realista smatra da je to sasvim prirodna stvar, podmuklog cinika niko ne može uhvatiti na nedjelu, dvoličan cinik uvijek pita „ko je to uradio?“, diskretan kaže: „neka to ostane među nama“, dok će „pobožan“ cinik sve što učini proglasiti Božijom voljom, a nostalgičar spremno ustvrditi da se „za vrijeme titinog vakta bolje puštalo vjetrove“...

Cinik je, kaže Oscar Wilde, čovjek koji zna cijenu svega, a vrijednost ničega. Naprimjer, ozbiljan cinik će za drugog cinika reći: „Vjerujem ja ljudima... ali ne vjerujem onom što kriju u svojim grudima“ ili „Znam ja nas...“.

Međutim, „najgori od sve djece“ je onaj cinik koji će, nakon što učini sve da nešto pokvari i upropasti, spremno za to okriviti sve druge i rječito ih kritizirati što ništa ne čine da se stanje popravi, sve vrijeme insinuirajući da je on jedini koji je u stanju učiniti nešto dobro, da ne kažem najbolje. Tako naš veseli premijer za povećanje prosječne plate u FBiH pohvali odlične radnike koji su napustili zemlju pa su poslodavci prisiljeni da bolje plaćaju lošije radnike koji su ostali?!

Može li ciničnije od toga?

Može: Sretan Vam Praznik rada.

(2013-2015)