Jesmo li samo bešćutni ili i nepismeni idioti?
Jeste li ikada
pročitali Ustav Bosne i Hercegovine odnosno, famozni Anex IV Daytonskih
mirovnih sporazuma? Sumnjam... malo ko jeste, a da baš nije morao jer mu je
trebalo za školu ili posao. Da jeste vidjeli biste da naš Ustav počinje
riječima:
Oslanjajući se na poštovanje ljudskog
dostojanstva, slobode i jednakosti; Posvećeni
miru, pravdi, toleranciji i pomirenju; Ubijeđeni
da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive
odnose unutar pluralističkog društva; U
želji da podstaknu opšte blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu
privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede; Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda; Opredijeljeni za suverenitet,
teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu
sa međunarodnim pravom; Odlučni da
osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava; Inspirisani Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima,
Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju
nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim
instrumentima ljudskih prava; Podsjećajući
se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26.
9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici
s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i
Hercegovine.
Nadalje, vidjeli biste da piše da je: Bosna i Hercegovina (...) demokratska država
koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih
izbora.
NAPOMENA: Ako niste dobro upamtili, molim Vas da još jednom pročitate jer su
ključne riječi (za mlađu generaciju hashtag-ovi) osim boldiranih: posvećeni, ubijeđeni, u želji, vođeni, opredijeljeni, odlučni i inspirisani...
još i:
ljudsko dostojanstvo, sloboda, jednakost, mir, pravda,
tolerancija, pomirenje, miroljubivi odnosi,
pluralističko društvo, opšte / opće blagostanje, pravične procedure... iznimno bitni za čitanje i razumijevanje
nastavka teksta.
Zaštitnici ili štićenici
Za ostvarivanje
svega gorenavedenoga u Bosni i Hercegovini stara(ju) se: tri predsjednika, 14
parlamenata sa punim stastavom od nekoliko stotina zastupnika, 136 imenovanih
ministara, te, nenabrojivo mnoštvo zamjenika, pomoćnika, savjetnika,
sekretarica, referenata... U BiH postoje i dva entiteta: Federacija BiH i
Republika Srpska, dvije administrativne jedinice formirane nakon
četverogodišnjeg rata uglavnom uvažavajući dosegnute i uspostavljene linije
razgraničenja zaraćenih vojski i armija tako da Federaciju BiH naseljavaju uglavnom
Bošnjaci i Hrvati, a RS većinom Srbi. I ta dva entiteta imaju svoje predsjednike,
potpredsjednike, premijere, ministre i parlamente... a u Federaciji BiH postoji
deset kantona.
Nešto od toga imenuje „politika“, a nešto biramo na izborima... Nakon izbora
članova Predsjedništva slijedi glasanje za kandidate u Parlamentarnu skupštinu
Bosne i Hercegovine, nakon čega bi tu u većini demokratskih zemalja glasanje
trebalo biti završeno da nije onih deset kantona iz kojih se biraju
predstavnici u (neki) Parlament, a odnekud se biraju i delegati u (neki) Dom...
Ovaj dio ni ja ne razumijem baš najbolje i to je jedno od rijetkih neznanja
zbog kojega sam sretan. Ono što biramo na izborima to činimo na vjerovatno
najvećem i najkomliciranijem glasačkom listiću(?!) na svijetu većem od
predratnog Oslobođenja na kojem se ne zna ni ko je ko, a kamoli ko je šta...
Ponovit ću... sve spomenuto i mnoštvo nespomenutoga – cca 200,000 ljudi –
tu su samo da bi se staralo o Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine izraženoj
gorenavedenim ključnim riječima ili hashtag-ovima koji uglavnom ishode iz
moralnih, civilizacijskih i kulturoloških načela a odnose se na ljudska prava. No, kako to kod nas biva, sva ljudska prava
zamijenjena su etnonacionalnim, a svi interesi finansijskim i sve to, prebrzo i
pretiho zamijenjeno opskurnom i nikada definiranom kategorijom, radije
floskulom „vitalnog nacionalnog interesa“!
Ni vitalni ni nacionalni interes
Ako se sprovede anketa sa samo jednim pitanjem: Šta je to „vitalni
nacionalni interes“? među spomenutih cca 200,000 likova koje identificira priča
o načinu zapošljavanja vjerujem, dobilo bi se jednako toliko odgovora. Nadalje,
ako bi se ti odgovori prosijali kroz etnonacionalno sito siguran sam da bi se
dobila slika ustavne strukture iz preambule Ustava BiH – Bošnjaci, Srbi, Hrvati
i (ostali) građani. Dakle, četiri navodno, međusobno konfrontirana
(etno)nacionalna interesa za koje niko sa sigurnošću ne može reći ni šta su, a
kamoli za šta služe. Pritom, vrijedi jer je bitno, istaknuti da niti u jednom
od njih praktično nema Bosne i Hercegovine. Teorijski, deklarativno, narativno
i paradigmatski svi su ti „vitalni nacionalni interesi“ za Bosnu i Hercegovinu
ali, samo onoliko koliko njihovim nacionalnim i recimo, lijevim i građanskim orijentacijama
i autosubjektivizacijama treba i odgovara.
Vitalni nacionalni interes svih političkih i drugih – ekonomskih i
finansijskih – struja u Bosni i Hercegovini trebala bi biti Bosna i Hercegovina
ali nije... strogo je reduciran na tri etnonacionalna interesa i povremeni lov
u mutnom naročitih i svojevrsnih bosanskohercegovačkih „ljevičara“.
Umnogome nalik na sve normalne zemlje vladajuće strukture pred izbore uvijek
ubjeđuju glasače / birače da se i u Bosni i Hercegovini kao u svim demokratskim
državama stvari mogu promijeniti samo izlaskom na izbore i glasanjem. No, za
razliku od normalnih i demokratskih zemalja za BiH je naročito, značajno i
znakovito da su spomenutih cca. 200,000 državnih uposlenika i budžetskih
korisnika najodanije i najpouzdanije – da ne kažem jedino – glasačko / biračko
tkivo u zemlji. Većini njih Bosna i Hercegovina nije ni „u peti“ a kamoli na
pameti jer oni usrdno i redovno izlaze na izbore da glasaju za produžetak
mandata i svoje radno mjesto te se, dok se to ne promijeni ne može očekivati promjena
u društvenom sistemu, upravljanju državom i svim onim mjerljivim i međunarodno
priznatim parametrima stanja u jednoj zemlji prema kojima je naša zemlja na
samom dnu ili pri samom vrhu, ovisno s koje strane stvari posmatrate.
Budući da je prevelika skupina onih koji se kod nas zovu apstinentima ili
pasivnim biračima definiranje stvarnih vitalnih i nacionalnih interesa
prepustila maloj skupini hohštaplera koji etniju i naciju svode na svoje
dvorište i avliju i pod jednakopravnošću promoviraju anticivilizacijske tekovine poput diskriminacije i
segregacije srednjoškolaca? Koji to vitalni nacionalni interes podrazumijeva da, da situaciju dovedem do paradoksa iz kojega nema povratka, slijedeći
korak u općem odjeljivanju jednih od drugih, a svih od vlastite pameti, neka reforma
zdravstva – naprimjer – odvojiti klinike za katolike, pravoslavne i muslimane na
kojima će biti zaposleno osoblje odgovarajuće religijske / vjerske, nacionalne,
entitetske, općinske... pripadnosti? Može li nekim dogovorom ili ugovorom, reformom
ili nekom koordinacijom, biti uvedeno da u bolnicama, naročito na klinikama sa najtežim
bolesnicima ili djecom – pogotovo onim gdje su muslimani većinski bolesnici – nipošto
ne bi trebale raditi katoličke redovnice, popularnije, časne sestre; a kažu da su
one najpažljivije, najsuosjećajnije, najbolje u tom poslu? Je li nam to malo sustavnog
i ustavnog aparthejda, segregacije i svake druge razdvojenosti i odvojenosti od
Predsjedništva BiH do dvije škole ili dva vrtića pod jednim krovom!?
Koji to vitalni nacionalni interes može
opravdati gubitak jednog grada veličine Sanskog mosta godišnje? Manje je
gubitaka bilo dok se pucalo...
Ovo nije zemlja za vas
U ovoj zemlji, nema mjesta za 1% ukupnog broja svršenih studenata prvog ciklusa
studija ni za 1% ukupnog broja svršenih studenata drugog ciklusa studija sa
ukupnom prosječnom ocjenom iznad 9,50 odnosno, dobitnika priznanja Zlatna
značka kao ni za
2% ukupnog broja svršenih studenata prvog ciklusa studija odnosno 2% ukupnog
broja svršenih studenata drugog ciklusa studija sa ukupnom prosječnom ocjenom
iznad 9,00 dobitnika Srebrene značke, najboljih mladih
ljudi koje ova zemlja ima, sa znanjima koja nemaju svi zastupnici u svim
skupštinama u ovoj zemlji zajedno, sa zanimanjima za koja ti isti zastupnici
nikada nisu čuli i, koji će se baviti poslovima koji danas još ne postoje.
Dakle, u ovoj zemlji i "državi" nema posla za najbolje među
dobrima, za najobrazovanije među školovanima, za najkvalitetnije kadrove koje
ova zemlja i "država" ima, rođene poslije rata koji, iako ga oni ne
pamte, nikako da se završi. Ova vlast, ove stranke, zajednice fronte, savezi...
ova stoglava hidra ne dozvoljavaju da se otpusti 166 neradnika, štetočina,
glodara ali, redovnih i ustrajnih glasača, i zaposli isto toliko najboljih
studenata i magistranata koji bi, samo da im se pruži prilika, i zemlju, i
državu, i vlast, i stranke, i zajednice, i fronte, i saveze... učinili boljim,
sadašnjost svjetlijom, a budućnost izglednijom.
Nema mjesta, ni posla, ni plata za one
koji bi sigurno osmislili reforme i agende u kojima se ne bi oporezivao
rudarski topli obrok sa crnim hljebom, u kojima se akcizama ne bi finansirao
projekat 10 miliona nečega skuplji od prvog slijedećeg, koji bi uspostavili
sistem u kojem se ne bi moglo četiri mjeseca ne doći na posao, a primati platu
i polagati pravo na bijeli hljeb, koji bi pokrenuli procese u kojima bi i oni
sa lošijim prosjekom, oni sa osmicama, pa i oni koji su se "provukli"
sa sedmicama i šesticama u indexima, mogli nečemu da se nadaju... Nema mjesta
za one koji se ne bi ustručavali napraviti jedinstven registar osoba sa
invaliditetom, a ni za one koje ne bi trebalo obavještavati da djeca sa
posebnim potrebama imaju posebne potrebe.
Nema. I neka nema. Dosta je što im je
omogućeno da se odškoluju za svoje pare, da kupuju preskupe udžbenike i
literaturu, da ih istjeruju iz shoping-centara gdje su se u toplo zavukli da uz
jednu kafu ili čaj satima spremaju ispite jer u domovima nema ni uslova ni
uvjeta, a oni u kojima, navodno ima, nose imena onih kojih se svi pametni
stide.
Ne trebate nam
Ne trebate nam vi nego oni koji sebi
mogu priuštiti smještaj u studentskom hotelu sa pet zvjezdica. Nema ne trebaju
vrijedni, pametni, školovani, obrazovani, odgojeni, poletni, preduzimljivi,
inovativni, veseli, nasmijani... Ne trebaju nam ni dobronamjerni, širokogrudi,
gostoprimljivi... Ne trebaju nam, nema mjesta za one koji svim ostalim zemljama
na svijetu trebaju i za koje će, u tim zemljama, sigurno biti mjesta. Nama
trebaju odani, a ne sposobni i ovdje ima mjesta samo za naše, one kojima je
stranka zadovoljna pa ih neće smijeniti, oni koji ne mogu sastaviti
prostoproširenu rečenicu bez podštapalice, gramatičke greške i lapsusa. Trebaju
nam oni koji ne vide dalje od svoga nosa, novčanika i računa, koji od drveta ne
vide šumu; trebaju nam relevantni i kompetentni, koji znaju implementirati, oni
koji vole velike riječi i mala djela; nama trebaju oni koji sve tumače onako
kako im odgovara, a ne kako doista jeste, imaju opravdanje za sve što urade ili
ne urade, kako god da urade i šta god posljedično uslijedilo nakon njihovih
postupaka, oni koji vole vlast, imovinu, moć... nama trebaju koljenovići koji
se razmeću svojim plemenitim porijeklom - makar prezimenom - kao da su sami
sebe porodili prije petsto godina pa se samo čudom stoljećima održavaju u
životu, nama trebaju oni koji nisu, ali iznimno uspješno lažu da jesu.
Ovo nije zemlja za vas
Ovo nije zemlja za vas. Niste loši,
ali niste naši!
Kućama, majkama i očevima koji su vas
rodili tako pametne i vrijedne i nagovorili vas da završavate fakultete i
mastere..., haj'te brate u tri lijepe njemačke, švecke, švicarske... samo ste
nam još vi falili sa svojim ocjenama i uspjesima, da nam budete pametni. Eto
vam ti vaši CERN-ovi pa tamo budite... šta god hoćete. Ovo nije zemlja za vas.
Nije ni za vašu djecu. Bolje vam je otamo žaliti za Bosnom, nego u Bosni žaliti
za svim ostalim. Bolje vam je da ste sretni, nego da ste u pravu.
I ne sekirajte se. Mi koji ostajemo
ćemo se postarati da se ništa ne promijeni. Mi ćemo vas odavde pozivati da
glasate za stranke, zajednice, fronte i saveze, da nam osigurate vlast, da se
možemo starati za državu i zemlju... Mi ćemo vam odavde dovikivati parole o
narodu, o naciji, o patriotizmu i domoljublju... Samo vi haj'te.
Primjedbe