Nova politička kultura

Politička i demokratska konsolidacija, stabiliziranje i projektiranje i projiciranje budućnosti umnogome ovisi o rješavanju tih pitanja, ali još više o primjeni temeljnih načela uspješnog i koliko-toliko skladnog življenja koja smo ovdje definirali u samo tri kategorije: opće dobro, pitanje manjina i (uvijek problematično pitanje) pitanje kompromisa.

Naravno da smo ovdje stvari pojednostavili, možda i do nedopustivih granica. Jasno je da postoji mnoštvo problema koji se ne uklapaju u ovaj, doista preuski okvir, ali po našem mišljenju, insistiranje na samo ova tri spomenuta načela, uz neizostavnu i sveobuhvatnu demokratičnost, učinilo bi rješivim najveći broj otvorenih pitanja i gorućih problema, kako se tačke sporenja i potencijalnih sukobljavanja najčešće nazivaju u političkom novogovoru. Sve spomenuto i nespomenuto ukazuje na nedvojbeno jasnu činjenicu da se radi o zapuštenim društvima, sa mnoštvom zapostavljenih kompleta problema koje nijedan prethodni pokušaj nije uspio riješiti ni na zadovoljavajući način niti uopće. Sve to, opet, govori u prilog manjkavosti, nezrelosti, nezainteresiranosti, nepostojanju odgovarajuće političke kulture kao vremenski, prostorno i historijski određene promjenjivosti mišljenja, stavova, uvjerenja, političkih ciljeva, vrijednosti, vrlina, znanja i htijenja, osjećaja, suosjećaja / brige društva ili predstavnika političke zajednice prema objektima, procesima i ciljevima političkog djelovanja. Nadalje, to je posljedica kompleksa koje čini isprepletena mreža historijskih neistina i krivotvorina, politike zasnovane na pogrešnim i konfliktnim osnovima, loše strukturiranih političkih institucija, sistema odlučivanja i, na kraju, političkog sistema koji nije bio i još nije u stanju upriličiti vlastitu katarzu i krenuti ispočetka.

Ukoliko se doista želi početi rješavati kvazihistorijski i, stvarno, namjenski i namjerno induciran u sadašnjosti bosanskohercegovački Gordijev čvor, mora se krenuti ispočetka, od izgradnje građanske, demokratske, pluralne i polivalentne političke kulture, što je nezamislivo bez postojanja snažnog, aktivnog i nekompromitiranog civilnog društva.

Nužnost nove političke kulture

Ako smo već u svim pogrešnim elementima, segmentima i domenima svakodnevnog življenja prihvatili sve ono što nam je servirano sa Zapada, čime smo rado i spremno zamijenili sve ono što nam se nije sviđalo, što je, recimo, bilo loše u prethodnim sistemima i režimima (uključno i tradiciju zbog čega smo postali žrtve krajnje negativne i tendenciono negativističke retradicionalizacije), kako smo i zašto propustili usvojiti, primiti ili makar prepisati / iskopirati pozitivne zapadnjačke tradicije poput civilnog društva, projekta svjetskog etosa (Küng 2007) i filozofijsko-teološkog dijaloga (Habermas i Ratzinger 2007), kao teorijske potvrde nužnosti izgradnje demokratske političke kulture u sklopu demokratske konsolidacije društva?

Po svaku cijenu izbjegavajući jednu samonamećuću teoriju zavjere, prema kojoj nam to namjerno i namjenski nije ni prezentirano (za koju nema puno dokaza – da bismo postali i ostali lahak plijen) nehotice ulijećemo u drugu, za koju postoji nenabrojivo mnoštvo dokaza i njihovih manifestacionih formi i oblika da (zapadna) politička kultura koja insistira na konsenzusu u balkanskom i bosanskohercegovačkom politč(ars)kom millieu nije bila poželjna, jer, s jedne strane, nameće stvarnu demokratiju (ne pripadničku, ni podaničku) kao naizostavan činilac demokratske političke kulture i trajnog održavanja i obnavljanja demokratije, a sa druge, što bilo kakva kultura čini izlišnim, čak i postojanje, a kamoli funkcioniranje ovakvih političkih autosubjektivizacija kakve su na sceni i na djelu na Balkanu, a naročito u Bosni i Hercegovini.

Demokratija je dinamičan, prilagodljiv, živ proces, a ne fiksirano stanje, ona je rezultat i posljedica složene interakcije odnosa političke strukture i političke kulture u čijoj osnovi počiva obrazovanje na koje se nadograđuje opća i posebna kultura (o tome će više riječi biti nešto kasnije). U svakom slučaju, jasno je da je demokratska stabilizacija bosanskohercegovačkog, ali i svih balkanskih nestabilnih društava nemoguća bez izgradnje demokratske političke kulture, u što nas, bespotrebno ali vrlo uvjerljivo, više od svih teorijskih razmatranja uvjerava žalosna svakodnevica.

Razapetost između egzistencijalno nužne potrebe za novim demokratskim institucionalnim okvirom i ustrojem, suvremenijim i promptnijim reagiranjem na svakodnevne probleme na svim razinama vlasti / vladanja, akumulirani neriješeni problemi i neodgovorena pitanja iz prošlosti koja svako malo iskrsavaju na površinu manifestirajući se u sadašnjosti kao uvijek spreman okidač novih sukobljavanja i sukoba... ne mogu se rješavati naslijeđenom baštinjenom političkom kulturom koja ne korespondira s temeljnim demokratskim vrijednostima – političkom tolerancijom, slobodom, demokratskim normama, jednakosti pred zakonom, ljudskim pravima, pravom na razliku, slobodi medija i slobodnim izborima. To je osnovno proturječje tranzicijskih društava.

Vjerske zajednice i demokratija!

Posebno disonantan ton ovom pretpolitičkom i preddemokratskom ozračju daju religijske / vjerske zajednice koje su u sukobu sa samima sobom: izvanjsko zagovaranje demokratizacije društva, uz sve čvršću unutarnju klerikalizaciju i hijerarhijsku organizaciju, otkriva latentnost shizofrenog poremećaja (izvinjavamo se zbog prejake riječi, ali nismo uspjeli naći adekvatniju) koji će – ako već nije – uzrokovati poguban proces njihove idolizacije u smislu izjednačavanja odanosti vjerskoj zajednici sa vjerom (u) Boga. S druge strane, jasno je da religijske / vjerske zajednice, upravo zbog svog unutarnjeg ustrojstva, stvarno ne mogu podržavati, osjećati simpatije ili biti naklonjene bilo kakvoj demokratiji, nego samo nekom – bilo kojem – vidu autokratije, što iznimno ide na ruku suvremenim demo-autokratama. Pokazatelj da je ovaj proces uveliko odmakao jeste identificiranje pripadnosti etnosu / narodu / naciji i religijskoj / vjerskoj zajednici na čemu etnonacionalističke autosubjektivizacije desetljećima temelje i grade svoj narativ, što se manifestira nadgradnjom nekolicine historijski zloglasnih načela o vezi tla i krvi i vice versa u specifičnu vezu između naroda, vjere, zemlje... koja nikada nikome nisu donijela ništa dobroga.

Puka promjena političkog sistema, bez bilo kakve promjene u političkoj kulturi sa naslijeđem iz vrlo autokratskog, jednopartijskog, autoritativnog režima, naravno nije bila u stanju – a čini se da joj nije bilo ni u interesu – poništiti modele političkog odlučivanja temeljene na sintagmi jedna zemlja – jedna partija – jedan vođa, sa malim preinakama kreiranim za potrebe novih okolnosti u jedan narod – jedna partija – jedan vođa. Jasno, malo je tu – ako uopće postoji – prostora za bilo kakvu, a kamoli novu političku kulturu i demokratiju i demokratsko funkcioniranje političkog sistema.

Politička kultura je istovremeno i svejednako prethodnica i nerazdvojivi pratilac svih demokratskih proceda, bilo oni institucionalno-administrativni ili, pak, suštinski naprosto stoga što je društvu i sistemu koji je na sceni u Bosni i Hercegovini potrebna demokratska reedukacija i resocijalizacija, dva procesa koji su nemogući bez civilnog društva.

Demokratičnost, tolerantnost, suosjećajnost / briga i ponašanje u skladu sa tim osjećajima nisu inherentna stanja, čovjek se s njima ne rađa; ona se uče i razvijaju od osnovne čelije ljudskog društva porodice (obitelji), preko obrazovnog sistema do življenja u multikulturnoj sredini i društvu, sve uz nužne elemente sistema koji se korektivno – ako treba i represivno – odnose prema svakom segmentu svakodnevnog življenja u cilju osiguravanja mira, reda i života (a ne suživota). Drugim riječima, politička kultura je artificijelna, a ne naturalna društvena pojava, koja se teško razvija: 

Za promjenu političkog sustava dovoljno je šest mjeseci, za promjenu ekonomskog sustava treba šest godina, a za izgradnju civilnog društva, odnosno demokratske političke kulture treba najmanje šezdeset godina (Dahrendorf 1979).

Zbog iznimne bliskosti, odnosa i veze između nekadašnjih nacionalističkih pokreta, a sada nacionalnih stranaka i religijskih / vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, u proces izgradnje političke kulture ne samo u društvu, nego prije svega u vlastitim redovima i strukturi, a još prije u mentalitetu i načinu razmišljanja, ne mogu biti pošteđene ni religijske / vjerske zajednice, ako ni zbog čega drugog onda zbog njihovog očiglednog i nedvojbenog utjecaja na političke aktere koji ne žele niti imaju unutarnje snage da, temeljem historijskih pouka pragmatično promišljaju svakodnevicu radi boljitka u sadašnjosti i općeg dobra u budućnosti, usvoje načela racionalnog ponašanja i počnu djelovati u skladu sa modernim političkim načelima. Doduše, ovakvom, usuđujemo se reći pozitivističkom ako ne naprednom razmišljanju u datim okolnostima, ne pomažu glasni trendovi u zemaljama članicama Europske unije čiji prvaci već besramno skreću sve desnije i desnije.

Zarobljenici tradicije, podanici mentaliteta ili (samo) sljedbenici i oportunisti

Moglo bi se, i ne vjerujemo da bi to bila velika greška – ako bi uopće bila – temeljem nepostojanja teorijskih radova, studija i istraživanja o političkoj kulturi u Bosni i Hercegovini zaključiti da političke kulture na političkom prizorištu uopće nema, ili da je riječ o naslijeđenom autokratskom političkom ponašanju koje ne treba dalje i detaljnije obrazlaganje, ili da je riječ o toliko različitim pristupima predmetnom pitanju da postoje najmanje tri, odnosno četiri, tako da svako od njih zahtijeva vlastito teorijsko obrazloženje ili, pak, da je riječ o toliko očiglednoj nezrelosti trenutne političke strukture da doista ne zavređuju pažnju. Isto tako bi se moglo reći da se najvjerovatnije radi o amalgamu svih nabrojanih mogućnosti uz dosta indikativan i rječit strah od kritičke misli, izrečene ili zapisane, s jedne strane, a sa druge o nezainteresiranom ili oportunističkom stavu i ponašanju intelektualaca i (sa treće?!) o evidentnom tonjenju u sve dublju spiralu šutnje većine stanovništva.

Sve to govori u prilog tvrdnji da je u Bosni i Hercegovini na sceni politička (ne)kultura koja je daleko od bilo kakvih demokratskih načela, vrijednosti i vrlina, a koja je oprečna bilo kakvoj demokratiji osim onoj o kojoj je ranije bilo riječi, pripadničkoj i podaničkoj (usuđujemo se reći, naročito kod bošnjačkog dijela populacije). Kod druge dvije etnije – srpske (pravoslavne) i hrvatske (katoličke) – uočljive su iste historijske traume, samo što se one manifestiraju (liječe) drugom vrstom terapije; kod (dijela) srpsko-pravoslavnog stanovništva rojalističko-teritorijalnim pretenzijama, a kod (dijela) hrvatsko-katoličkog, naročito u zadnje vrijeme, kvazieuropejstvom.

Bilo bi krajnje nepravedno svu krivicu za takvo stanje prebaciti na etnonacionalističke političke autosubjektivizacije, historijsko pamćenje i aktualne historijske okolnosti, potrebu zaštite i (o)čuvanja nacionalnih interesa, ekonomsku krizu, nastavak rata drugim sredstvima... jednostavno stoga što to ne bi bila potpuna istina. Bosanskohercegovačku političku historiju – ako takvo što uopće postoji – obilježava dugo naslijeđe podaništva, teritorijalnih i asimilacijskih pretenzija i sa Istoka i sa Zapada, okupacija, slaganja i neslaganja, (među)nacionalnih trvenja, pa i unutarnacionalnih sukobljavanja, kulturološkog tradicionalizma i kvazitradicionalne kulture, spornog kolektivizma, društvene nerazvijenosti i konzervativnih shvatanja... što je utjecalo na formiranje specifične vrste mentaliteta koji veliča zajedništvo, a čije su veličine, ustvari, isključivo pojedinci koje društvo zbog patrijarhalnog, kvazitradicionalističkog, hijerarhijskog, podaničkog pa i fatalističkog odgoja, nije prihvatalo ni cijenilo dok su bili živi. Među ostalim, zato u Bosni i Hercegovini nema priznatih živih velikana u bilo kojem segmentu intelektualnog, kulturnog i / ili političkog života.

Iz ove jednadžbe, ponovo, nipošto se ne smiju isključiti religijske / vjerske zajednice čiji su terenski predstavnici i izravni djelatnici imali jednu od najbitnijih, ako ne ključnih, uloga u odgoju, obrazovanju i (in)doktriniranju naroda, odnosno formiranju (podaničkog) mentaliteta, a čiji su potomci, nekadašnji učenici, ali i brojne kolege, sada nosioci vlasti, etnonacionalnog narativa i paradigme u Bosni i Hercegovini. Njihova uloga je toliko bitna i velika da odnos između religije i politike u Bosni i Hercegovini slovi politizacijom religije i / ili religizacijom politike, a kontekstualizira kao religijski nacionalizam. Naime određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike (Mate-Toth i Mikluščak 2001).

Samo korisnički (konzumeristički), kolokvijalno i površno demokratski organiziran politički sistem Bosne i Hercegovine stvarnu nedemokratičnost demonstrira u svim teorijskim i praktičnim (empirijski dokazivim) segmentima i domenima svakodnevnog življenja, tvoreći i gradeći svojevrsnu inačicu tro-etnoautokratizma i tome odgovarajuću (simboličku) moć vladanja ugrađenu (kapilariziranu) u sve segmente javnog, administrativnog i institucionalnog djelovanja, time izravno podstičući krajnje nedemokratska – da ne kažemo radikalna – kretanja u društvu kojima se održava ravnoteža straha koja je uzrok manje-više kolektivne političke i svake druge apatije.

Najveću krivicu za stanje u Bosni i Hercegovini, ustvari, snosi narod, odnosno: 1. veliki dio stanovništva zemlje koje, dijelom razočarano a dijelom nezainteresirano, događanja na bh. političkom prizorištu prati sa mješavinom rezignacije, frustracije i akumuliranog nemoćnog bijesa, i 2. manji dio stanovništva koje usrdno, uporno i tradicionalno glasa za nacionalne / nacionalističke stranke. Obje ove, uvjetno recimo skupine (koliko god prvi prebacivali krivicu na druge) predstavljaju osnov, utvrdu i bastion, ali i sigurnost i jamstvo etnonacionalističkog narativa i odgovarajuću dominirajuću paradigmu Bosne i Hercegovine, jedni činjenjem, a drugi nečinjenjem. 

Preporod prosv(j)eta i napredak