Odgovori na nepostavljena pitanja - (4)
Pragmatizam je
teoretičarima demokratskog dogovaranja i institucionalnim praktičarima omogućio
da načine veći napredak u ozakonjenju eurounijskih praksi nego što bi to bilo
koji i kakav ustav, općenito opterećen statičkom vizijom ideje suvereniteta,
ikada mogao. Tačnije, imajući na umu svu složenost procesa odlučivanja u Bosni
i Hercegovini, uzrokovanu brojem aktera uključenih u taj proces kao i
različitost njihovih interesa, lagitimizirajuću i legalizirajuću ulogu mogu
preuzeti modaliteti / načini komuniciranja, kao što se to primjenjuje u EU. Za
Europsku uniju, za tu vrstu (jedinstvene) zajednice – kakva je i BiH – odnosno
za oblik upravljanja kakav se primjenjuje u EU (kakav je jedinom moguć) i
bosanskohercegovačko (državno) uređenje, presudan je aranžman komunikacijskog i
kooperacijskog prostora.
Pragmatizam
ponad svega
Moć i snaga Europske
unije ne počiva i ne ogleda se kroz centralnu vlast, nego kroz vezu / povezanost
i koordinirano funkcioniranje različitih vladinih, parlamentarnih i socijalnih
subjekata. Djelatni mehanizam vlasti nije centralni / centralistički ustroj,
nego skup, aranžman i konfiguracija (različitih) formi političke interakcije,
usmjerene prije svega ka uzajamnom i međusobnom razumijevanju, a potom i
suradnji u oblastima i sferama od uzajamnog i zajedničkog interesa.
Komunikacijski procesi skrbe mogućnosti potencijalitet umanjenja „drugosti“
drugih (naroda), izgradnje uzajamnog povjerenja i proširivanja spiska oblasti i
sfera u kojima je saradnja moguća. U tim otvorenim procesima nije presudno ono
što već postoji, nego ono što iz svega toga može proizići / nastati. Kategorija
„pojave“ (nastanka, iskrsavanja) igra glavnu ulogu u suvremenim teorijama
složenosti (Bosnu i Hercegovinu – kao i Europsku uniju – uvijek se mora
posmatrati iz perspektive, sa aspekata i u okvirima njene složenosti).
Ta dinamika bi se
zasigurno odrazila i na odnos međunarodnih institucija prema Bosni i
Hercegovini, bile one političke, bankarsko-finansijske, trgovinsko-ekomonske
ili samo socijalne, koje bi ispočetka polahko, a kasnije sve snažnije i
intenzivnije, počele mijenjati svoj odnos prema našoj zemlji – od pukog interesa
za još jednim teritorijem u dužničkom i ekonomskom ropstvu, ka respektabilnom
pa i poželjnom partneru u svim domenima pozitivnog funkcioniranja na
međunarodnoj razini. To bi nas – Bosnu i Hercegovinu – ako ne odmah, onda
zasigurno postepeno, počelo izvoditi iz ponižavajuće pozicije „zemlje slučaja“
u ono što sa svim resursima kojima raspolažemo doista možemo biti: poželjna
destinacija za povremeno, privremeno ili stalno življenje. Svemu tome na putu
stoji negativni i retrogradni narativ koji je BiH učinilo lošom i čini je sve
gorom paradigmom.
Prednosti
umjesto prepreka
Do sada smo o
kompleksnosti Bosne i Hercegovine kao zemlje, države, društvenog uređenja...
razmišljali samo kao o problemu koji ne osigurava ništa drugo osim niza
prepreka i kočnica. Zašto o istom, makar za promjenu, ne razmišljati kao o
prednosti? Većina država koje se u suvremeno doba hvale svojom demokratijom i
demokratičnošću, koju kao prepisiv model nameću ostatku svijeta, nisu iskrsle
iz homogenih naroda te, istini za volju, još nemaju taj luksuz, a i bez izgleda
su da ga ikada ostvare. Ni Bosna i Hercegovina nema razloga prestati se nadati
da će zajednička politička akcija, zajednička prethistorija njenih naroda,
iskustvo i komunikacija – naročito rasprava o sukobljenim interesima – biti u
stanju izroditi ili izgraditi određenu formu političke zajednice / zajedništva,
u početku vjerovatno ne onakvu i onakvo kako bi većina, ali doista većina,
željela, ali sa potrebnim preduvjetima i karakteristikama koje će osigurati
najprije pravednost, a potom i pristojnost državnih administrativnih elemenata
institucija vlasti.
U istom kontekstualnom i
konceptualnom smislu, čak i uz postojanje ovako jakih nacionalnih / nacionalističkih
pokreta, predloženi i samo djelimično i površno obrazloženi obrazac
funkcioniranja Europske unije u stanju je eventualne, radije izvjesne
međunacionalne sporove potisnuti u drugi plan i nadrasti ih nužnošću suradnje.
Istina je da u predloženom modelu ima prilično prisile i nužnosti, ali
etnonacionalizam koji smo iskusili pretjeruje u drugom smjeru: statičkoj viziji
i praksi socijalnih procesa. Sistem upravljanja i rukovođenja koji se
primjenjuje u Europskoj uniji pogodan je za sve složene sisteme i situacije
kakva je bosanskohercegovačka, u kojima su socijalne dinamike i predvidive i
nepredvidive u isti mah, jednostavno zbog toga što su konteksti i situacije u
kojima je moguće reagirati sa ove razine brojni, a vjerovatnoća postizanja i
ostvarenja željenog rezultata znakovita. Njegova prednost ogleda se u tome što a
priori ne podrazumijeva ni centralizam ni ujedinjenje, s jedne, a s druge
strane osporava unutarentitetsku zatvorenost kao retrogradnu statičnost koja se
protivi bilo kakvom napretku, a kamoli otvaranju zemlje novim procesima,
integracijama i, općenito, razvoju.
Još jedna znakovita i
značajna prednost načina funkcioniranja sistema upravljanja / vladanja u
Europskoj uniji otkriva se činjenicom da nije riječ o procesu na koji bilo kako
mogu utjecati zemlje članice, a opet nijedan od procesa ne subordinira nijednu
zemlju članicu Uniji napose.
Nadalje, za razliku od
međunarodnih institucija, Europska unija ne crpi sav svoj legitimitet od
zemalja članica nego iz osobenosti koja pokazuje da je moguće demokratsko
zajedništvo temeljem vizije zajedničke budućnosti i zajedničkih interesa, bez
nužno jedinstvenog demosa u strogom smislu toga pojma. Riječ je o odvijajućem
procesu u kojem nastajući (novi) politički entitet transformira entitete iz
kojih je nastao.
Jedna o stalnih tačaka
prijepora između entiteta i države, odnosno radije između zagovornika
kvaziunitarizma i zagovonika etnitetske kvazidržavnosti, jeste takozvani
„prijenos nadležnosti“ sa entiteta na državu i suprostavljanje tome. U
predloženom modelu zahvaljujući kojemu je Europska unija postala najuređenija
interdržavna zajednica u svijetu i prostor koji predstavlja model mogućeg
uređenja međudržavnih odnosa neusporedivo šire nego što je to EU (većini, ako
ne svim geopolitičkim prostorima koji dijele sličnu prošlost), znakovito je da
pitanje prijenosa nadležnosti ne predstavlja problem funkcioniranju unije. Svim
zemljama-članicama jasno je da su zajednicom / zajedništvom u Uniji
neusporedivo više dobile nego što su izgubile, kako na svojim unutardržavnim
planovima, tako i u međunarodnim odnosima.
Nastavlja se...
Primjedbe