CIK pogodi: Kako to da se svi: i lijevi i desni i srednji / međunarodni, slažu da jedni drugima ne ispituju porijeklo imovine?

Dovoljno sam star da znam da u ovom svijetu nema ništa besplatno i dovoljno iskusan da osim što znam i vidim da se svijet i politika ne temelje na činjenicama nego na njihovom tumačenju; dovoljno puta sam prevaren da bih vjerovao u procente i postotke, spomen novaca i dobrih namjera u jednoj rečenici i pričama ljudi koji namiguju i sklanjaju nepostojeći pramen kose sa čela dok pričaju o milionima.

Šta su pojeli miševi

Naime, sve me ovo podsjeća na jedan predratni vic koji ni tada nije bio naročito smiješan: došao inspektor u lokalni granap i sa poslovođom obilazi skladište. Za šta god da pita, utvrdi manjak u stotinama kilograma. Gdje je 500 kilograma brašna? – pita inspektor. Pojeli miševi – odgovara poslovođa. Gdje je 400 kilograma šećera? Pojeli miševi. Gdje je 300 kilograma makarona? Pojeli miševi... Dobro – kaže inspektor – sve da ti i vjerujem da su miševi pojeli sve ovo, ali gdje je 50 kilograma bibera? Nisu valjda i to pojeli miševi? – upita već iznervirani inspektor. Nećete vjerovati – odgovori poslovođa – plaču a jedu...   

Uopće više nije bitno šta je istina a šta nije, šta je tačno a šta nije, a pogotovo ko je u pravu a ko nije. U krajnjoj liniji, nije bitno kalira li papir u gramima, kilogramima ili tonama, fali li trećina ukupnog živog stanovništva ili na izborima glasaju samo nacionalisti i mrtvi, je li 70.000 ili 80.000 nevažećih listića, koliko je ljudi skinuto sa biroa za zapošljavanje a koliko ih je prijavljeno...

Znamo, dakle, da se savremeni svijet ne (ruko)vodi, a pogotovo ne zasniva na činjenicama nego na njihovim tumačenjima, ali bilo da je riječ o činjenicama ili (samo) njihovom tumačenju nedvojbeno je jasno da nijedna institucija koja bi se trebala starati o državi, činjenično i krajnje pojednostavljeno rečeno ne radi. Odnosno, time što ne rade, ustvari, rade protiv države. Isto tako više uopće nije bitno je li riječ o nekoj od komisija, parlamenata, domova, vlada...

Borba za prevlast i kolač

S druge strane, radi se o tome da mi u zemlji nemamo nijednu jedinu bosansku, hercegovačku ni bosanskohercegovačku stranku, partiju, nevladinu organizaciju, udruženje građana čak ni pokret... Sve što na to liči slovi se sa prefiksom „pro“ – što će reći, i jest i nije, i može biti i ne mora... – i po pravilu se odnosi na borbu za vlast i premoć, komad kolača ili dio plijena u ovoj takozvanoj Federaciji Bosne i Hercegovine. Premda se na prvi pogled može učiniti da je riječ samo o jezičkom problemu ili leksičkim zavrzlamama, problem je ipak, suštinski. Neka kao primjer posluži formula naziva jedne od dvije bosanskohercegovačke administrativne jedinice. Čini mi se da nam nekako sve vrijeme izmiče očigledna činjenica da možda i naziv ovog entiteta ukazuje na to da je Federacija sastavljena(?!) od Bosne i Hercegovine(?) odnosno, da je još u Daytonu podijeljena na Bosnu i Hercegovinu? Drugim riječima, zašto nije federacija Bosna i Hercegovina nego je Federacija Bosne i Hercegovine?

Kakogod, što vrijeme više odmiče, sve mi je manje stvari s tim „daytonom“ jasno i, obrnuto proporcionalno, sve mi se više stvari ne sviđa. Spisak „nesviđanja“ je podugačak: od asimetričnih rješenja preko birokratsko-administrativnih uvjetovanja do gomile bespotrebnih institucija koje ne služe ničemu i nikome osim sebi. No, na prvom mjestu je, bez konkurencije, uvijek otvorena mogućnost da bilo ko, u bilo kojem trenutku, kada bilo koji od njegovih osobnih interesa bude doveden u pitanje, može blokirati bilo koju instituciju, proces ili odluku... na štetu svih stanovnika ove jadne zemlje i da to predstavi zaštitom vitalnih nacionalnih interesa. Na jednu stranu što se niko nije potrudio da nekim aktom, odlukom, pravilom ili zakonom definira šta su to uopće i koji su to vitalni nacionalni interesi nego je to iznimno važno pitanje prepušteno skupini ulickanih kleptomana i probisvijeta, a na sasvim drugu kada ti jednonacionalni interesi nemaju prednost pred općim interesima svih nesretnika koji još žive u Bosni i Hercegovini. Rješavanje tog pitanja prepušteno je nekolicini institucija upitnog stručnog i vrlo upitnog moralnog kredibiliteta.

Naprimjer, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK) je institucija koja bi trebala biti oličenje poštenja, ispravnosti, pravičnosti, nonkonformizma i neovisnosti... u smislu zagovaranja, zaštite i osiguravanja provođenja volje glasača trenutno se praćaka u baruštini suprotnosti svega onoga što bi makar teorijski, ako već ne i praktično, trebala predstavljati. Njen integritet, ozbiljno narušavan stalnim kalkuliranjem upravo sa temeljnim postavkama na kojima bi trebalo da funkcionira, nikada nije bio naročito čvrst, ali je posljednjim moralnim i materijalnim uvjetovanjima njena vjerodostojnost – ukoliko se o nečemu takvom uopće može još govoriti – stavljena pod neonski znak pitanja veličine brda Križevac ponad Mostara sa tačkom veličine bilo kojeg od dva pa i trećeg entiteta.

Cijeli dijapazon incidenata, od najsvježijih - pojave „radnog materijala“ prijedloga izbora delegata (u smislu pokušaj nametanja neustavnih i diskriminatorskih modela popune Doma naroda Parlamenta FBiH) do nestanka gotovo 36 tona papira namijenjenog za štampanje izbornih listića (cca. pola miliona glasova), uz prešućene sukobe interesa pojedinih članova CIK-a i stalnu sumnju u stranačku naklonost pojedinih(?!) članova... pretpostaviti je, samo su vrh ledenog brijega izbornog i svakog drugog inženjeringa kojima je napravljen sistem koji odgovara samo najužim rukovodstvima tri etnonacionalne oligarhije sa vrlo upitnim legitimitetom predstavljanja i vlastitih stranaka, a kamoli cijelih naroda i naciona.

Stranke na vlasti ili iridentistički pokreti?

Nipošto ne treba zaboraviti, isti taj sistem omogućio je – jer se na tome zasnivao – institucionalizaciju premoćnih stranaka u čije je centrale ili njima osnovana udruženja građana izmješten cjelokupan sistem donošenja odluka od presudne važnosti ne za državu nego za sve i svakog njenog stanovnika ali i pojedinaca, malih (lokalnih) božanstva kojima bi svi svjesni i zahvalni sljedbenici trebali po godinu svoga života prepisati, ali i pojavu zvaničnih iredentističkih pokreta koje predvode parlamentarne dakle, de facto stranke u vlasti.

Jasno je da u ovoj zemlji ništa – od radnih mjesta i osnovne egzistencije preko temeljnih ljudskih prava do budžeta – nije uspjelo izmaći grabežljivom i surovom dohvatu i stisku stranačkog utjecaja. Stoga, treba biti silno naivan – da ne upotrebljavam izraz koji neusporedivo više odgovara predmetnom kontekstu – i povjerovati da je ovo tijelo ikada moglo, u bilo kojem smislu i kontekstu, biti neovisno od sveprisutne volje stranaka i njihovih lidera čija će odgovornost, kao i u brojnim slučajevima očiglednog političkog i drugog kriminala, ostati čak i bez postavljenog pitanja.

No, kriza (istine) u Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine uz potencijalnu i izvjesnu sličnu krizu u pravosudnom sistemu ove zemlje, možda su trenutno najbolji paradigmatski pokazatelji dramatično lošeg stanja u cijeloj državnoj strukturi i organizaciji, svim njenim institucijama i administrativnim dijelovima. Drugim riječima, katastrofalnog stanja u sistemu koji je omogućio i osigurao, gotovo zagarantirao stalnu i neometanu vlast trima etnonacionalnim oligarhijama duže od četvrt stoljeća.

Drugim riječima, sve ono u što se svakome zdrave pameti činilo nemogućim i nelogičnim ili, u najmanjem sumnjivim: regularnost izbora, broj osvojenih glasova i pobjeda onih za koje niko nije (htio priznati da je) glasao, tijesne pobjede u zadnji čas uz (nevjerovatno) veliki broj nevažećih i poništenih glasačkih listića... dobija svoj logični epilog. Tridesetšest tona papira ili nekih pola miliona glasačkih listića više je nego dovoljno da se osigura vlast i u nekoliko narednih izbornih ciklusa čak i bez ikakvih izmjena u izbornom ili bilo kojem drugom zakonu.

Da je kao što nije, a kako bi trebalo biti, događanjima u Centralnoj izbornoj komisiji bi se bavila neka od brojnih službi zaduženih za provođenje još brojnijih zakona i cijeli onaj sistem koji se samoljubivo slovi kao pravosuđe. Nažalost, i službe, i zakoni, i pravosuđe u ovoj zemlji izgubili su i posljednji trag značenjskog konteksta čak i u imenicama kojima se nazivaju, a kamoli u njihovim suštinama.

Zašto niko ne spominje borbu protiv korupcije?

No, sve naprijed rečeno koristim samo kao predtekst za govor o nečemu sasvim drukčijem. Sve što sam prethodnih osam dana objavljivao o Bosni i Hercegovini i Europskoj uniji je lijepa teorija. Praksa je neusporedivo ružnija i znakovito teže opisiva. Naime, gdje u cijeloj ovoj priči borba protiv korupcije? Odnosno, zašto se sve međunarodne i domaće instance i institucije bave stotinama simptomina i hiljadama posljedicama (sa tendencijom da ih nikada ne riješe), a nikoga – doslovno, nikoga – ne zanima da otkloni jedan i jedini uzrok svih problema koji muče sve i svakoga, sve narode, nacije, entitete, kantone, općine... i svakog pojedinog čovjeka, ljudsko biće od najmlađeg do najstarijeg kako se to voli reći: bez obzira na vjeru i naciju?

                                                                                    

Ne treba biti naročito pametan pa vidjeti da se ovdje ne radi ni o kakvim nacionalnim interesima. To znaju i vide čak i dosljedni nacionalni birači i glasači. Riječ je – bilo da se radi o činjenicama ili njihovom tumačenju – o zaštiti nelegalno stečene enormne imovine, pokretnina i nekretnina, punaca i punice, šura, jetrvi, zaova i badža, zetova i snaha milionera koji su samo čekali da prođe onaj režim pa da smirom mogu pokazati ono što su oduvijek imali. Zanimljivo je da se uglavnom radi o rodbini nekada ugnjetenih i potlačenih protivnika onog režima koji su svoju teško stečenu imovinu morali kriti sve do ove slobode i demokratije i da ih ima podjednako na svim nacionalnim stranama i u tom smislu nisu ni u kakvom sukobu. Nijedna od nacionalnih oligarhija ne insistira na utvrđivanju porijekla imovine (rodbine) druge dvije i taj prešutni sporazum razumijem.

No, ne razumijem zašto takvu inicijativu ne pokrenu naprimjer, neki lijeve, građanske, liberalne, doista socijalne, demokratske partije, stranke, partije, frontovi, savezi... makar koliko da saperu mrlju sa svoje prošlosti i sadašnjosti nego se i oni prćakaju u kaljugi nacionalnog blata i taloga i tragaju za rješenjima tačno tamo gdje ih nema, bore se protiv nacionalista nevjerovatno slijepo idući im na ruku i baveći se rješavanjem problema čijim rješenjem neće biti ništa riješeno?

Nadalje, zašto se uzrokom svih problema – korpupcijom ne bi pozabavili preplaćeni, oholi i ne naročito pametni međunarodni eksperti i autoriteti umjesto što se dvadeset i kusur godina neprestalno i za inteligenciju uvrjedljivo iščuđavaju kako to domaći političari ne mogu ni o čemu da se dogovore?!

Naime, proces pridruživanja EU podrazumijeva ispunjavanje uvjeta kojima se od zemalja u bilo kojoj fazi procesa očekuje da uspostave stabilne institucije, koje garantiraju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i zaštitu prava manjina, postojanje funkcionalne tržišne ekonomije kao i kapaciteta da uspješno funkcionišu pod pritiskom konkurencije tržišnih sila unutar EU. Temljno načelo uspostavljeno za zemlje jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana (gdje je Istočni Balkan?) u okviru procesa pristupanja EU je model indivdiualnog pristupa napretku svake zemlje na ispunjavanju predviđenih uslova pri čemu specifičnost pozicije BiH dodatno određuje uloga visokog predstavnika u BiH i druga najveća i najbrojnija misija EU u svijetu(?!).

Proces stabilizacije i pridruživanja za jugoistočnu Evropu usvojen 1999. godine definirao je odnos EU prema zemljama regiona: osnovni cilj je uspostava stabilnosti regiona te pružanje odgovarajuće pomoći u izgradnji i održavanju stabilnih demokratskih institucija uz osiguranje vladavine prava. Akcioni plan za realizaciju prioriteta iz dokumenta Evropsko partnerstvo sa Bosnom i Hercegovinom predviđa čitav niz mjera koje se odnose na antikorupcione reforme koje BiH treba realizirati. Iako je usvojen prije 2008. godine, praktično nijedna mjera koja se odnosi na suzbijanje korupcije, definirana ovim i bilo kojim drugim dokumentom još nije implementirana. Zašto?

Šta ovdje zapravo rade stranci?

Neko je već primijetio i pametno zaključio da je Bosna i Hercegovina vjerovatno najeuropskija zemlja u cijeloj Europskoj uniji. Ne u onom kontekstu kojim se prečesto vole hvaliti nacionalisti kako smo po suživotu i pozitivnim vrijednostima bili „europa prije Europe“ (gdje je to u međuvremenu nestalo?), nego po tome što se o svim procesima u i oko Bosne i Hercegovine stara cijeli niz institucija međunarodne zajednice od Ureda visokog predstavnika do Delegacije EU čiju ulogu, smisao i funkciju u kontekstu opisanih i zadatih ciljeva, niti razumijem niti vidim na djelu. Sve što sam od njih do sada čuo i vidio moglo bi se svesti na prostoproširenu rečenicu tipa: „Apeliramo na domaće političke subjekte da postignu sporazum.“

Može li biti da je, ipak, riječ o još jednom prešutnom sporazumu po kojemu će desni neprestalno zatezati i popuštati nacionalne uzde, lijevi im se protiviti i time im najviše pomagati, a međunarodni sve to posmatrati i odobravati osiguravajući sebi posao i plate makar još jedan izborni ciklus? ili, ako ga ne bude... do zauvijek?! Ili kako neki David Chandler primjećuje: „U svakom praktičnom smislu BiH je član EU, zapravo i više od toga, Bosna je prva prava EU država čiji je suverenitet zapravo prenijet u Brisel […] Nakon (...) godina izgradnje države, u Bosni trenutno postoji potpuna razdvojenost između moći i odgovornosti. Ovo sasvim odgovara EU koja ima kontrolu nad ovom sićušnom zemljom, bez da ju ili primi u EU ili da prizna da je njen politički režim potpuno uzrokovan spoljnim faktorima.“ (Chandler, 2005).[1]

Naime, ako su na situaciju u sadašnjoj Bosni i Hercegovini primjenjivi vicevi stari i četrdeset godina po čemu se onda ovo razlikuje od onoga?

---

[1] Chandler David, 2005: Bosnia: whose state is it anyway? [Bosna: čija je to zapravo država], Spiked essays, 24 oktobar 2005, <http://www.spiked-online.com/index.php?/site/article/216/>